Glumica Judita Franković Brdar (43) i njezina dvije godine mlađa sestra Maja Franković Bauk, inače fotografkinja po struci, samo za Gloriju govore o djetinjstvu koje su provele u Kutini, uspomenama koje pamte i danas te načinu na koji se njihov odnos mijenjao kroz godine.
JUDITA FRANKOVIĆ BRDAR
Kad me netko pita na koju uspomenu sa sestrom iz djetinjstva prvo pomislim, teško mi je izdvojiti samo jednu jer ih stvarno imamo jako puno. Jedna od dražih je svakako kada smo bile nagrađene u našoj gradskoj knjižnici u Kutini kao čitačice godine, znači da smo posuđivale puno slikovnica i za nagradu dobile svaka svoju slikovnicu, mislim da su to bile priče braće Grimm. Obje smo obožavale i ići u maškare, s time da bih ja često od uzbuđenja znala dobiti temperaturu i onda ih propustila, a često i izlete. Jednom prilikom nas je tata maskirao u klaunove, ja sam bila Harlekin, a Maja narančasti klaun s velikim crvenim ustima, i to crvenilo je bilo toliko jako da je Maja tjedan dana išla u školu i svi su mislili da je prljava jer se to nije dalo oprati. Jedna od najdražih uspomena je sjećanje na prekrasne zime pune snijega, kada naši roditelji uzimaju sanjke i svi četvero se stisnemo na njih i spuštamo s brda, a kad smrznuti dođemo doma, jedemo tople krumpirove pole, špek, luk i sir i vrhnje. I, naravno, koreografija na Tajči! Maja je zapravo bila showman kad smo bile male, a ja sam bila sramežljiva.
Maja i ja smo stvarno imale prekrasno, analogno djetinjstvo - ispunjeno igrom, istraživanjem, maštanjem i kreativnošću. Igrale smo "gumi-gumi", "pajkana i lopova", penjale se po drveću... Zapravo smo se dosta družile u ovim formativnim godinama i puno toga radile zajedno. Svaka je u tinejdžerskim godinama malo otišla svojim putem, svaka je "brijala" nešto svoje. Imale smo baš svaka svoj ritam, ona je tulumarila i, naravno, ujutro bi dugo spavala, a ja sam bila ranoranilac, a to zna biti malo nezgodno kad dijeliš sobu. Kad malo bolje razmislim, vjerojatno smo bile užasno naporne svojim roditeljima. Najgore je bilo kada su se otvarali božićni darovi jer ritual je bio da smo svi na okupu i zajedno se darovi otvaraju, a to je bila živa muka, jer bi Maja "zaružila" i spavala do podneva, a ja bih se digla u 6 ujutro i nju budila da idemo otvarati poklone, to ju je jako živciralo.
Ja sam kao klinka bila vrlo sramežljiva, Maja je bila social butterfly. Kasnije sam možda postala malo ozbiljnija. Voljela sam razne aktivnosti - išla sam na ženski nogomet, u dramsku, bila mažoretkinja, dok je ona više uživala u izlascima i druženjima. Iako sam bila povučena, imala sam više izvanškolskih aktivnosti, a Maja je, iako društvena, bila više selektivna. Kad razmišljam o stvarima po kojima smo slične i onima po kojima se razlikujemo, odmah mi pada na pamet da je jako organizirana. Kod nje je sve uvijek uredno. Kad ja kažem da imam nered, to je stvarno nered. Kod Maje to znači možda jedna šalica u sudoperu. Isto tako, ona je jako pragmatična s novcem, zna rasporediti i planirati, dok ja više prepuštam stvari svemiru pa kako bude.
Naš odnos se s vremenom i godinama mijenjao. Od djetinjstva i nevine igre, preko puberteta i nerazumijevanja, pa sve do ponovnog zbližavanja u odrasloj dobi. Danas se redovito družimo. Maja dolazi na svaku moju predstavu i uvijek smo jedna drugoj podrška.
Uvijek kad opisujem Maju, kažem da je posebno stvorenje. Pozicija starije sestre ponekad je takva da se prema mlađoj odnosiš zaštitnički, što je i moj slučaj, ali zbog toga ponekad nisam vidjela koliko je zapravo kul i duhovita. Sada u ovim godinama - praktična i pragmatična. Zapravo kad malo bolje razmislim, sad je ona poput starije sestre, recimo prije bih putovanja ja organizirala, a danas ona sve to preuzima.
Kod nje mi je najdraže to što se smije cijelim srcem - onako od uha do uha, a ne živcira me više ništa. U ovim godinama osjećam samo zahvalnost što je ona moja sestra i što je prisutna u mom životu. Vjerujem da nas je naš sestrinski odnos oblikovao u mnogim ključnim životnim trenucima. Svaka je imala svoj put, on je nekada išao paralelno, ponekad su nam se kolosijeci razdvajali, ponekad ukrštavali, ali ono što je najvažnije naš je odnos pun prekrasnih uspomena - prošlih, ali i budućih.
MAJA FRANKOVIĆ BAUK
Jedna od najsmješnijih uspomena iz djetinjstva koje mi prve padnu na pamet dogodila se u trgovini. Bile smo male, a Judita je odjednom glasno počela vikati: "Mama, Maja je opet ukrala kocke za juhu!" Cijela trgovina se okrenula, a meni je bilo i neugodno i smiješno u isto vrijeme. Ta scena nam je kasnije postala interni vic koji se i danas prepričava.
Juditu pamtim kao sramežljivu djevojčicu, ali ta sramežljivost je nikad nije sprječavala da sudjeluje u raznim aktivnostima. Htjela je svirati klavir, pjevati, igrati nogomet, crtati... Stalno je nešto radila. Bila je kreativka odmalena. Naše djetinjstvo bilo je predivno - puno igre i mašte. Same smo izmišljale igre, gradile kolibe, igrale se s papirnatim lutkicama koje, mislim, još uvijek imamo negdje spremljene u ormaru u Kutini.
Sjećam se i situacije kada smo u nečijem dvorištu nabrale cijelu vreću jabuka jer smo ih obožavale - i onda nas je uhvatila vlasnica te natjerala da ih vratimo. Voće smo obožavale, a najdraži dan u tjednu bio nam je srijeda jer je samo tada bio plac. Tata bi otišao i uvijek se vraćao s vrećama punim voća - to smo jedva čekale. Nijedan dan nije prošao bez "gumi-gumija", vožnje biciklom oko zgrade, a kako nismo svi imali bicikle, znalo nas je na jednom biciklu biti i petero.
Jedno od najdražih sjećanja mi je kad smo s prijateljicama glumile u knjižnici. Same smo nacrtale plakate, polijepile ih po gradu, a s najdražom tetom iz knjižnice dogovorile da nam na nekoliko sati ustupi prostor za predstavu. Mislim da smo izvodile "Pepeljugu". Naplatile smo simboličnu ulaznicu, a ja stvarno mislim da smo "rasprodale dvoranu!" (smijeh)
U tinejdžerskim godinama bilo je kratko razdoblje kad nismo bile toliko bliske. Dijelile smo sobu i to je često izazivalo frustracije. Ja sam voljela da su rolete spuštene, ona ih je stalno dizala. Ja sam voljela spavati dugo, a ona se budila jako rano. I stalno je učila naglas, što me strašno živciralo.
Danas mi je Judita kao sestra jako posebna. Volim to što je prisutna, čak i kad nije fizički blizu. Ima tu sposobnost da prepozna kada mi treba riječ, zagrljaj ili tišina. Najviše cijenim što je ostala svoja - tiha, ali snažna. Zrači tom nekom unutarnjom sigurnošću koju odmah osjetiš kad si u njezinoj blizini. Divim joj se jer nikada ne traži pažnju, a uvijek ju prirodno zrači. Više sluša nego što govori, ali kad nešto kaže - to ima težinu. Živjeti u malom gradu i biti "drugačiji" nikad nije bilo lako, i zato joj se divim što je uvijek ostala svoja i dosljedna sebi. Ona zna smiriti, savjetovati, nasmijati - i sve to iz srca.
Najviše uživamo u malim stvarima - odemo zajedno na ručak ili kod jedne od nas na čašu kupinovog vina. Gledamo "Prijatelje" po tisućiti put i to nam je najbolja terapija. Kako nijedna ne vozi, odlazak autobusom do roditelja u Kutinu nam je pravi mali izlet i avantura. Jednom godišnje Judita okupi najbliže ljude i organizira tematski party. To su genijalni trenuci jer ona sve savršeno pripremi - od hrane, dekoracija, stola i stana, do nekog zanimljivog zida za fotkanje. Sad je prošlo dosta vremena od zadnjeg partyja i svi već nestrpljivo čekamo novu temu, jer znamo da će sve opet biti savršeno.
Ako postoji nešto što mi je kod nje išlo na živce, onda je to iz razdoblja kad smo živjele zajedno - nikad nije vraćala stvari na svoje mjesto i to me jako živciralo.
U odrasloj dobi najviše nas je zbližila njezina sposobnost da bude uz mene, a da to ne mora puno govoriti. Judita me učila primjerom. Njena smirenost u kaosu, njena tiha snaga, njeno poštovanje prema drugima - sve je to ostalo negdje u meni i često me vodilo u najvažnijim trenucima mog života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....