Zagrebačka književnica, slikarica i pjesnikinja godinama je promatrala svakodnevicu udomiteljske obitelji iz rodnog grada čija ju je nesebičnost ponukala napisati knjigu.
Zagrebačka književnica, slikarica i pjesnikinja Sonja Zubović specifična je autorica zbog toga što prvu verziju romana obično ispiše za desetak dana. Riječ je ponajviše o djelima namijenjenim mladima, pisanim tako da ne prelaze 150 do 200 stranica, kojima nepretenciozno raščlanjuje uobičajene tinejdžerske probleme. No posljednjim, nedavno objavljenim petim romanom "Da, ali to nije sve" u izdanju kuće Ljevak, 61-godišnja književnica čija su djela, radilo se o prozi ili o pjesničkim zbirkama, prevedena na slovenski, esperanto, makedonski, bugarski i talijanski jezik, prekršila je samo nametnuto pravilo pisanja - u jednom dahu. Radi se, naime, o pripovijesti utemeljenoj na stvarnom događaju, koju je ta diplomirana kroatistica, uposlenica jedne zagrebačke knjižnice, dugo oblikovala u sebi. U rodnom Jastrebarskom godinama je promatrala odrastanje dvoje djece u udomiteljskoj obitelji i njihovu priču je u ponešto izmijenjenom obliku (zbog želje sačuvati privatnosti junaka priče), prenijela na papir. Osjetljivu temu o stvarnim događajima i za nju posebnim mladim ljudima iz susjedstva koji danas imaju vlastite obitelji, htjela je, kaže, osvijetliti iz nedovoljno iskorištenog kuta.
O kakvom se kutu radi? "Riječ je o tome da u mojoj knjizi nema ni jednog ‘crnjaka‘. Ne pišem o negativnom traumatičnom, teškom odrastanju bez bioloških roditelja, već o trenutku koji mi, kada se sjetim te obitelji, mami osmijeh. Mislim da je sjenčanje "teških" tema u tamnim tonovima danas postao trend koji mi se ne sviđa. Zato sam čitateljima ponudila nešto posve drugačije, djelo puno pozitivnih emocija kojim želim pokazati da oko nas ima i dobrih ljudi, obitelji koje su funkcionalne, čiji se članovi poštuju i vole premda nisu u krvnom srodstvu. U to sam se, promatrajući ih, sama uvjerila", govori nam Sonja Zubović s kojom smo razgovarali o novom romanu, inspiraciji, ali i načinu na koji mlade pokušava zaintrigirati za poeziju.
O čemu pišete u novom romanu?
- Moja priča počinje djevojčicom Mihaelom koja zbog razvoda roditelja odrasta na dvije adrese. Voljena je, ima dobar odnos s poočimom i pomajkom, funkcionira u svojim dvjema obiteljima, ali u njoj se, budući da ulazi u pubertet, polako stvara emotivna "pukotina". Voljela bi imati jedan Božić sa svim članovima obitelji, jedno zimovanje ili ljetovanje koje bi ih sve okupilo, a ne da svoj mladi život stalno dijeli na pola. Iz Zagreba na neko vrijeme odlazi ocu koji se s novom obitelji skrasio u Jastrebarskom. Ondje upoznaje dvoje tatinih mladih sumještana, Zvonku i Marija. Žive u udomiteljskoj obitelji drugačijoj od njezine, bliski su s udomiteljima koje zovu mama i tata, vole i voljeni su, no njihov svijet se mijenja kada im u život dolazi biološka majka. Interakcija Mihaele sa Zvonkom i Marijem pomaže djevojčici zaliječiti "pukotinu" u srcu i dati odgovore na pitanje može li ljubav funkcionirati na dvije adrese? Ona pritom daje podršku Zvonki i Mariju suočiti se s izazovnom situacijom i pronaći odgovor na pitanje mogu li nekome, tko ih je ostavio, dati drugu šansu a da pritom ne povrijede udomitelje?
Tko vas je nadahnuo?
- Obitelj kojoj se i danas divim, živjeli su u istom gradu u kojem sam odrasla. Gospođa je rano ostala bez mame i nedostatak majčine ljubavi pretočila je u osjećaje prema dvoje nezbrinute, male djece koju su im slučajno doveli. Njihova prethodna udomiteljica morala je zbog obiteljske situacije otputovati na drugi kraj zemlje pa su pristali brinuti se o mališanima dok se ne vrati. U međuvremenu su proradili osjećaji, gospođa i njen suprug nisu imali vlastitu djecu pa mališani nisu mogli doći u bolje ruke. Bili su dobrostojeća obrtnička obitelj, naknada koja se udomiteljima isplaćuju kao pomoć za uzdržavanje djece ni najmanje im nije trebala. Kada se udomiteljica vratila, dogovorili su se da će nastaviti brinuti se o djeci, zauvijek. Udomljenim mališanima bili su predivni mama i tata, djeca su ih tako zvala, svi smo to u kvartu znali.
Zašto pišete u jednom dahu, odnosno u kratkom razdoblju "istresete" u računalo popriličan broj stranica?
- Radim u knjižnici, paralelno s tim priređujem literarne manifestacije za mlade, imam obitelj koja traži svoje, stoga mi je godišnji odmor jedino vrijeme kada mogu pisati. Osamim se na moru i prvu verziju obično ispišem za sedam do deset dana. Radi se 150 – 200 stranica. Naravno, do tada već imam sve posloženo u glavi. Godinama tako funkcioniram, ali na posljednjem romanu radila sam nekoliko mjeseci. Nadahnuli su me gotovo pa moji susjedi. Htjela sam sačuvati prekrasnu priču od zaborava, a da pritom ne narušim njihovu privatnost. Zato je pisanje iziskivalo oprezan pristup i promišljanje o svakoj riječi.
Kako ste uspjeli riječima oslikati situaciju o kojoj nemate iskustvo iz prve ruke?
- Promatram ljude. Moglo bi se reći kako mi je, osim slikanja i pisanja poezije uobličene u nekoliko zbirki, promatranje ljudi omiljeni hobi. Drugačije nije išlo jer nemam osobno iskustvo s udomiteljstvom. Odrasla sam u funkcionalnoj obitelji s mamom i tatom, 27 godina sam u braku sa sad već umirovljenim građevinskim inženjerom Ladislavom, imamo odraslu kćer Tenu, dizajnericu s diplomom zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta. Supruga sam, pak, upoznala zahvaljujući književniku Miri Gavranu na kongresu esperantista koji nas je, prilikom izvedbe njegovog dramskog djela "Ljubavi Georgea Washingtona" na esperantu, predstavio jedno drugome. Miro nam je danas vjenčani kum. Sve u svemu, u mojem životu nema dramatičnih događanja i obrata i sviđa mi se što je tako. Kada mi zatrebaju za građu romana, osvrnem se oko sebe, ljudi su nepresušna inspiracija.
Mlade podučavate da cijene poeziju. Nije li to u vremenu kojim dominiraju zasloni svih veličina, skrolanje i potraga za sažecima literarnih djela, uzaludan trud?
- Kada sam napisala knjigu stihova za male čitatelje, "Kako se gleda abeceda", shvatila sam da djeca stihove upijaju poput spužve. Ali kada bih na susretima sa svojim čitateljima, malo starijim školarcima, pitala koja im je pjesma najdraža, slijegali su ramenima. Shvatila sam da suvremeno pjesništvo nije baš prisutno u odrastanju djece. Zato sam pokrenula projekt "Poezija to go" jer je što god autori proze rekli, poezija je po mojem sudu nukleus materinjeg jezika, poezija održava vitalitet jezika. Znate, ne volim kad se loše priča o mladima, ono da ih zanimaju samo cajke, skrolanje i loši sadržaji. Dajte im kvalitetan sadržaj, mogućnost biranja i imat ćete promjenu. Počela sam organizirati tribine, čitati im poeziju, poticati ih da čitaju stihove, bilo je za ne povjerovati koliki su interes mladi pokazali. Imam dokaz: svaka je tribina snimljena na YouTube kanalu i pokazuje da su mladi željni drugačijeg sadržaja. Dijelom je i to razlog zbog kojeg toliko volim pisati za mlade.