Ilustracija: LUCIJA BUŽANČIĆ
Tajne opsesije

Što radim kada me nitko ne gleda: Reality showovi moja su slaba točka

Naša novinarka u sedmom razredu otkrila je Big Brother i poput malog voajera sa zanimanjem pratila život nepoznatih ljudi. S godinama se njezina glad samo povećavala, baš kao i novi formati koji su je držali prikovanu za ekran.

Naša novinarka u sedmom razredu otkrila je Big Brother i poput malog voajera sa zanimanjem pratila život nepoznatih ljudi. S godinama se njezina glad samo povećavala, baš kao i novi formati koji su je držali prikovanu za ekran.

Kada bih rekla da me cijeli život vodio ovom trenutku da pišem o svojoj najvećoj, čak i ne toliko skrivenoj strasti, možda bi bilo bolje da je ostala skrivena. Sjećam se prvog naleta adrenalina kada sam davne 2004. pogledala prvu epizodu reality showa "Big Brother" i znatiželjnim očima promatrala nikada prežaljeno lice televizije - Dariju Knez kako nas upoznaje s kandidatima. Imajmo na umu da sam ja u tom trenutku u 7. razredu osnovne škole i da uopće ne razumijem što gledam – ali gledam.

"Big Brother" bio je moj prvi ulazak u svijet zadiranja u nečiju privatnost, i načina na koji televizija natjera ljude da uopće postanu dio takvog koncepta. Bile su to godine Story Super Nove, i takvi su koncepti potpuno izludili cijelu zemlju, a pogotovo nas klince. I kad bih vam rekla da je Zdravko Lamot, kandidat i finalist prve sezone Big Brothera imao turneju po osnovnim školama, gdje je pozdravljao nas djecu u učionici vjeronauka, a potom se fotkao i potpisao školske torbe, sigurno mi ne biste vjerovali. Taj čovjek je doslovce boravio u kući, a mi smo pratili njegov život punih 100 dana. Kakva vremena. Kao i u svemu u životu, i toj strasti sam pristupila ekstremno. Pratila sam što god sam stigla, i što god mi je bilo dostupno. Od sljedećih sezona do istraživanja stranih formata. Prije četiri godine okušala sam se i kao urednica reality showa Farma, jer mi očito nije bilo dovoljno gledati televiziju, morala sam postati dio sustava i vidjeti što se sve događa iz prve ruke. Cijelo to iskustvo je, naravno, pokrenulo još samo jedan kotačić u lancu gdje sam onda počela promatrati svaki show s dva aspekta - čiste zabave i produkcije. Snimanje "Farme" završili smo taman u kobno korona ljeto 2020., gdje mi nije preostalo ništa nego upaliti Netflix, koji je u to vrijeme počeo štancati svoje reality bestselere.

Kao i u svemu u životu, i toj strasti sam pristupila ekstremno. Pratila sam što god sam stigla, i što god mi je bilo dostupno. Od sljedećih sezona do istraživanja stranih formata.

Prva sezona "Too hot to Handle", bila je možda moje najdraže mentalno iskustvo u vrijeme korone. Sjećam se da sam nakon tri epizode nazvala najboljeg frenda, i rekla mu: Slušaj me, ovo je ozbiljno. Moraš. Ovo nije vježba, ovo je remek djelo. Potom smo prekršili pravila koja su vrijedila u vrijeme korone i našli se kod njega u stanu, te dvaput za redom pogledali prvu sezonu te senzacije. Tko je gledao, razumije, tko nije – još uvijek imate vremena. Pokušat ću vam opisati sve u nekoliko rečenica, i naravno da vam ništa ne mora imati smisla; ali kada stavite na jedno mjesto mlade ljude iz Engleske i Amerike, koji su pritom naravno svi željni televizijske pažnje, očekujte neočekivano. Ukratko, 10 muškaraca i 10 djevojaka, poslani su u obećanu zemlju gdje imaju beskrajne količine alkohola i ne moraju raditi apsolutno ništa te su za to naravno plaćeni. Međutim, događa se potpuno šokantni preokret. Dolaskom na obećani otok javlja im se robot pod imenom Lana u obliku osvježivača zraka, te im poručuje da novac osvajaju jedino ako se drže potpunog celibata. Tu nastaje raspad sistema, očekivano, s obzirom na to da je svaki član te vojske prezgodnih ljudi došao uživati u seksualnoj slobodi. Međutim Lana ima humane namjere, želi potaknuti suludu mladež da svrha života nisu površni odnosi, već da će novčanu nagradu dobiti tek ako se – iskreno zaljube.

Kao što možete pretpostaviti, ništa ne ide po planu. Mislim da sam vam rekla dovoljno. Sada ste vi na redu. Nakon nekog vremena, započinje možda najpopularniji format. A u tom trenutku, moje oduševljenje već prelazi sve granice normale i više me ne mogu slušati ni prijatelji ni psihologica. Pa me morao slušati – moj Instagram. Dolaskom formata "Love is blind", moj je život oplemenjen još jednom potpuno suludom ljubavnom igrom s upaljenim kamerama i ljudima koji dobrovoljno sudjeluju u tome.

Svakodnevno sam počela komentirati epizode na storijima i na potpuno beskoristan način stekla pratitelje zbog čega se i danas razveselim. Toliko sam često komentirala epizode da sam nakon završene sezone znala dobivati poruke: Hej, ajde, došla je nova sezona! Stvorila se jedna mala zajednica nas luđaka koji smo pobožno bingeali sve što smo mogli. Pokušat ću vam i ovo blago skratiti u nekoliko rečenica. Muškarci i žene upoznaju se u ‘kapsulama‘, gdje svako sjedi u svojoj prostoriji. Dijeli ih zid preko kojeg se mogu čuti, ali se ne vide. Humanost producenata ima misao vodilju – dokazat ćemo da je ljubav potpuno slijepa i da se ljudi zaljubljuju u karakter osobe. Naravno, u prvoj sezoni svaki je kandidat apsolutno prekrasan, tako da ne možeš puno fulati. Nakon dva tjedna razgovora, parovima slijede zaruke. Tako je. Potom tek nakon zaruka, slijedi prvi susret uživo, izlet na Maldive, a onda dva tjedna zajedničkog života i planiranja vjenčanja. U velikoj završnici saznajemo je li ljubav zaista slijepa ili samo iznimno glupa ako se upuštaš u nemilosrdnu Netflix produkciju.

Nakon nekoliko sezona, kandidati naravno progovaraju javno o tome koliko ih je produkcija manipulirala, te zahvaljujući montaži od njih radila ljude koji oni nisu, i stvarala krivi dojam publici. Ne znamo i dalje koji je pravi dojam, pošto prije samog showa, ti ljudi nisu postojali pred našim očima. No dobro. Nakon velike završnice i sklopljenih i ne sklopljenih brakova, slijedi epizoda analize njihovog puta u showu, gdje dvoje nasrtljivih i nemilosrdnih voditelja bombardiraju kandidate pitanjima, otkrivaju spletke, tračeve, i sve greške u koracima kako bi isti požalili što su se rodili, a kamoli prijavili na natječaj. Bilo kako bilo, možda vam sve ovo zvuči beskrajno apsurdno, ali poprilično sam uvjerena da je format reality showa zamijenio nekada popularne meksičke sapunice. Ukratko, dobili smo osjećaj da nekada izmišljene scenarije koje su pratile naše bake i roditelji, sada gledamo mi. Najviše nam budi interes činjenica što ne vjerujemo da je scenarij napisan. Međutim, televizija je svijet za sebe, a što je napisano, a što nije, vjerojatno nikada nećemo doznati. Možda je samo i jedino bitno da su Marc i Jessica na dva tjedna bili odličan odmor za mozak, a jednim dijelom i sociološki eksperiment koji nam je ponekad dao odgovore na pitanja – zar takvi ljudi zaista postoje? Stisnite play i prepustite se, i definitivno ne shvaćajte sve preozbiljno. Pogotovo ne Marca i Jessicu.

Linker
24. lipanj 2024 15:23