Zagrebačka redateljica Karla Jelić, čiji je dokumentarac ‘Tiha misa‘ osvojio Srce Sarajeva, otkriva zašto je snimila film o moliteljima na hrvatskim trgovima, kako su je roditelji odmalena učili da se zauzme za sebe i druge te kako je od sramežljive djevojčice postala autorica koja ne uzmiče pred nepravdom.
Zagrebačka redateljica Karla Jelić nije od onih koji stoje po strani i nezainteresirano promatraju društvene nepravde i ugnjetavanje drugih. Svoj je stav još jednom pokazala novim dokumentarnim filmom ‘Tiha misa‘, koji se bavi moliteljima na našim trgovima, kolokvijalno zvanima ‘klečavci‘. Njezinu hrabrost i angažman prepoznao je i žiri ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, dodijelivši joj Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni dokumentarni film. "Bila sam jako sretna i nekako mi je najviše značilo to što je film dobio potvrdu upravo u regiji iz koje dolazi i o kojoj govori. Nastao je iz vrlo konkretnog hrvatskog konteksta, ali tijekom festivalskog puta sve sam više shvaćala koliko je ono što snimamo zapravo puno šire od Hrvatske", objašnjava 27- godišnja Karla, dodajući kako je dvije godine promatrala što se događa na središnjem zagrebačkom trgu, ljude koji se ondje okupljaju i njihove rituale.
Svaki mjesec vraćala se sa snimateljskom opremom i pokušavala od svega toga napraviti petnaest minuta filma. Ideja za ‘Tihu misu‘ proizašla je iz potrebe da razumije što se događa i zašto velik broj muškaraca prve subote u mjesecu kleči i moli - kako u metropoli tako i u drugim hrvatskim gradovima. No, autorica otkriva da je njezina priča s ‘Tihom misom‘ zapravo počela sasvim drukčije: u početku je došla snimati istoimeni feministički performans multimedijalne umjetnice Arijane Lekić-Fridrih, a ne molitelje.
"Ona je svojim performansima počela odgovarati na njihove javne molitve i upravo me taj kontrast zainteresirao. Priključili smo joj se na njezinoj drugoj ‘Tihoj misi‘ i kroz nju smo počeli otkrivati puno širi kontekst. Ono što na prvi pogled izgleda kao miran ritual zapravo nosi vrlo jasnu poruku o tome kako bi društvo trebalo izgledati i koje bi mjesto žene u njemu trebale imati", govori Karla Jelić, koja je tijekom snimanja i istraživanja došla do poveznica molitelja i Poljske, a zapravo su je sve više počeli zanimati isprepleteni odnosi između Arijane, molitelja, drugih prosvjednika i policije. "Na prvi pogled samo gledaš ljude koji kleče i mole. Ali onda vidiš tko gdje smije stajati, tko se od koga mora micati, tko poziva policiju, koga ona štiti i kome se govori da se pomakne. Odjednom više ne gledaš samo molitvu, nego odnose moći", govori Karla, kojoj je jedan događaj u Splitu bio posebno traumatičan. Tada su bile napadnute Arijana Lekić-Fridrih i njezina snimateljica. Sve se to događalo pred policijom koja je pokušavala pregovarati s Arijanom da odustane od svog performansa, premda je za njega imala sve potrebne dozvole. Ni nakon toga, kad se Arijana drugi put vratila u Split, situacija s njezinim performansom među moliteljima nije prošla bez incidenta, iako je zakonskim putem zajedno s udrugom Domino zauzela cijeli Peristil. Naime, tada je tijekom fizičke interakcije s nekim moliteljima zadobila trzajnu ozljedu vrata.
"Meni je nakon svega toga u glavi posebno ostala jedna scena. Molitelji su se s tim istim policajcima dogovarali gdje će zajedno na ručak. Mislim da je to možda najbolja ilustracija onoga što me u cijeloj priči najviše uznemirava - ne samo konkretno nasilje, nego način na koji sustav može normalizirati i tolerirati nasilje nad ženama", konstatira Karla i dodaje da ne želi problematizirati vjeru samu po sebi. Ljudi, ističe, imaju pravo vjerovati i prakticirati svoju vjeru, pa je zato, prema njezinu mišljenju, puno važnije razgovarati o moći nego o samoj religiji - što je i učinila u svom dokumentarnom filmu.
"Kada se ženama govori kako bi trebale izgledati, ponašati se i odijevati, treba li im biti dopušten pobačaj ili kakvu bi ulogu trebale imati u društvu, to više nije samo privatno pitanje vjere. To postaje politička poruka. Mislim da je važno napraviti razliku između vjere i političkog pokreta. Zato u filmu nisam htjela nikome stavljati riječi u usta. Molitelji često govore da je njihova molitva njihova najveća poruka i ja se zapravo slažem s njima. Upravo su njihove nakane ono što mi je najzanimljivije i najstrašnije", iskrena je redateljica, koja je tijekom studiranja također ustala protiv autoriteta i nepravde. Naime, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu podigla je glas i ukazala na profesore koji su se neprimjereno ponašali prema studenticama. Priznaje da se bojala posljedica, jer istovremeno su to ljudi koji je ocjenjuju, odlučuju o projektima, preporukama, budućim kontaktima. "Ali u jednom trenutku postalo mi je puno strašnije šutjeti nego govoriti. Mislim da je to nešto što se događa mnogim ljudima - ne moraš nužno biti hrabar od prvog trenutka. Ponekad samo dođeš do točke kada više ne možeš ignorirati ono što vidiš", govori autorica kratkog dokumentarnog filma ‘I tako još jedna‘, nastalog na temelju njezinog iskustva s Akademije i šireg pitanja seksualnog uznemiravanja, nasilja te zloupotrebe moći u filmskoj industriji. Kako je istaknula, to nije samo priča o pojedinačnom slučaju, nego o obrascu koji se može ponavljati u drugom institucijama. Ponosna je, dodaje, što se nakon festivalskih projekcija film prikazuje na fakultetima, uz razgovore o seksualnom uznemiravanju i nasilju na sveučilištima. To joj je potvrdilo koliko dokumentarni film može biti koristan izvan festivala.
"Ne možemo očekivati da će svaka studentica biti heroina. Institucija mora biti ta koja će joj omogućiti da progovori", govori hrabra redateljica, čiji je stav vrlo jasan. Trebamo prestati objašnjavati, primjerice na Akademiji dramske umjetnosti, da je netko ‘jednostavno takav‘ - i pritom štititi karijeru osobe koja ima moć, a ne onu koja je povrijeđena. Karla Jelić od roditelja je naučila zauzimati se za sebe i druge. Njezina mama Gordana vodila je sindikat u bolnici, dok je tata Tomislav dragovoljac Domovinskog rata i ratni vojni invalid. Roditelji su njoj i sestri Ivi uvijek govorili da ne dopuste da ih netko maltretira ili ponižava - pogotovo zato što su žene. "Mislim da me to dosta oblikovalo u osobu kakva sam danas. Prgava sam, tvrdoglava i vjerojatno nisam baš najbolja osoba za situacije u kojima se od mene očekuje da šutim i klimam glavom. Naučili su me da nije dovoljno vidjeti da nešto nije u redu, nego da ponekad moraš biti spreman napraviti nešto po tom pitanju, čak i kada to nije najlakša opcija", ističe Karla, koja je kao djevojčica bila jako sramežljiva. Nije se nametala ni izražavala svoje mišljenje. Sjeća se ljetovanja u Dubrovniku kod bake i djeda s majčine strane te ljubavi prema crtanju i pisanju. Priznaje da nije bila talentirana za sport - vježbala je odbojku, ali to je nerijetko završavalo nekim lomom ili istegnućem - te je sanjarila o tome da postane spisateljica. ‘Ratobornost‘ je razvila u srednjoj školi. Pohađala je Školu za grafiku, dizajn i medijsku produkciju te dijelila razred s umjetničkim dušama - jakim individualcima, bez straha od zauzimanja stava. Nakon srednje škole diplomirala je novinarstvo na Sveučilištu Sjever i tada shvatila da je, osim tuđih priča, zanima i njihovo oblikovanje u drugu formu - dokumentarni film, koji, objašnjava, daje puno više vremena za promatranje ljudi i situacija.
"Na Akademiji sam dobila alate da ono što sam već radila kao novinarka pretvorim u autorski film. I tu mi je postalo jasno da me najviše zanimaju teme koje imaju neku društvenu ili političku težinu. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg su ‘I tako još jedna‘ i ‘Tiha misa‘ aktivistički filmovi, ali ne želim da budu samo političke izjave", objašnjava Karla, dodajući kako joj je film ‘I tako još jedna‘ zapravo bio diplomski rad, uz pismeni dio o češkoj redateljici Heleni Třeštíkovoj. Kod ljudi najviše cijeni inteligenciju, znatiželju i integritet, kao i dobrotu prema drugima, a da od toga nemaju nikakvu korist. Nije u vezi, a privući je može frajer koji je siguran u sebe, inteligentan i emocionalno zreo - bez potrebe za dokazivanjem svoje vrijednosti u dominaciji nad drugima. O braku i tradiciji misli pozitivno, ali ne na način da se nekome to nameće i da se pojedinac vrednuje kroz bračni staž ili roditeljstvo, već da se poštuju svačiji izbori.
Od teških tema opušta se, govori kroz smijeh, uz čitanje ljubića, gledanje trash reality emisija i izradu keramike sa sestrom, a kako živi izvan Zagreba, obožava i šetnje sa svojim psom u obližnjoj šumi. Uskoro će se, najavljuje, vratiti u Bruxelles, gdje je već radila kao novinarka. Ondje je, naime, bila i prije pet mjeseci te za audiovizualni centar Europske komisije snimala videomaterijale o migrantima, umjetnoj inteligenciji i drugim temama o kojima se raspravljalo u Parlamentu. Dobro govori francuski, a u Belgiji se želi ponovno posvetiti novinarstvu. Ondje će, nesumnjivo, pronaći i inspiraciju za još dokumentarnih filmova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....