Zoran Kesić (49) srpski je novinar, talk-show voditelj, komičar, satiričar i politički komentator kojeg je šira publika upoznala u njegovoj emisiji ‘24 minuta sa Zoranom Kesićem‘, koja se prikazuje subotom navečer na kanalu Nova S. Njegovi duhoviti komentari puni istine osvojili su ne samo Srbiju, već i cijelu regiju, a zagrebačka publika će ga uskoro imati priliku gledati uživo. Naime, Zoran 11. listopada dolazi u zagrebački Studentski centar gdje će nastupiti sa svojom priredbom "Priče i pjesme", satkanom od, kako kaže, malo priče, malo pjesme, skeča, igrokaza i recitacije.

Uskoro će se održati vaš prvi nastup u Zagrebu. Što možemo očekivati?

Možete očekivati moju priredbu „Priče i p(j)esme“. Namjerno sam te svoje nastupe pred publikom nazvao priredbom jer za mene ta riječ ima neki lijep, svečani i nostalgični prizvuk. Na priredbi se nešto priča, nešto se pjeva, bude i neki skeč, igrokaz, neka recitacija… Za priredbu se treba lijepo obući, a s priredbe izaći oduševljen priredbom i pričati svima kako je bilo super. Na priredbi je i klavir i jedan što jako dobro svira klavir, zove se Steva i baš ga volim. Ima i jedan što pjeva, ali ako bih otkrio da sam to ja, bojim se da bi publika mogla odustati od priredbe.

Iako vam je ovo prvi nastup u Zagrebu, nije i prvi posjet. Koji je vaš dojam Zagreba?

Kad sam bio mali, bio sam uvjeren da je „Baltazar grad“ čuvenog crtanog junaka profesora Baltazara zapravo Zagreb. A onda kada smo obiteljski s djecom počeli često navraćati u Zagreb, shvatio sam da zapravo i jest, ili ga bar ja tako vidim. Sviđa mi se mirniji, sporiji ritam života, prometa, hoda nego što je to u Beogradu. Ima neke gospodstvenosti u Zagrebu, ima pomalo i neke uobraženosti, ali prije svega ima neke ušuškanosti. Obično smo smješteni u okolici Zrinjevca tako da nam je taj park redovna točka susreta s prijateljima ili samo odmaranja na klupi. Jednom je naš stariji sin kao beba u kolicima zaspao na svega nekoliko metara od nekog puhačkog orkestra koji je svirao na Zrinjevcu. Imam taj video bebe koja mirno spava, a iza nje trešti vrlo glasna glazba. Nevjerojatno? Ne i u gradu profesora Baltazara.

Zoran je kao dijete mislio da je Zagreb Baltazar-grad

NEBOJŠA BABIĆ

Jedan ste od regionalno najpoznatijih talk-show voditelja i političkih komentatora. Jeste li se ikad susreli s pritiskom?

Kako da ne! Od početka emitiranja naše emisije, paralelno s ljubavlju koju dobivamo od naših gledatelja, mi dobivamo i pratitelje po mržnji. Uvijek o emisiji govorim „mi“ jer je riječ o timskom radu, ali najveća količina i ljubavi i mržnje istovaruje se na mene. Što je i logično. Nije baš uvijek ugodno, ali to je najjasniji znak da znamo ubosti gdje treba i koga treba. Ima jedan od mojih najdražih glazbenika, Koja iz benda „Discipline kičme“, pjesmu „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“. Meni se sviđa što nekima koji slušaju ono što iznosimo u emisiji to nije ugodno. Istina i treba boljeti one koji lažu, a mi osim što se bavimo istinom, mi je još dodatno zašiljimo tom našom satiričnom oštricom. Milina jedna kako to ubada, nešto manja milina kad ti sluge onih koje si ubo pišu kletve, gadosti i prijetnje. Sve u rok službe. Zavoljet će nas i takvi čim promijene gospodara.

Jesu li vam draži televizijski nastupi ili oni u dvoranama pred publikom?

Teško pitanje. Televizija je moja profesija i mladenačka ljubav koja me nikada nije napustila, a ni ja nju. Od osamnaeste godine sam u ovom poslu, prvo kao reporter, pa novinar jutarnjeg programa, pa autor dokumentarnih filmova, pa kasnije voditelj, satiričar, humorist… Raznih titula imam, rekli ste i politički komentator, ali osnova svega toga je novinarstvo. Vijest. Istina. I konačno, u ovoj fazi moje karijere, osobni komentar.

Izborio sam se zajedno sa svojom ekipom s kojom radim emisiju "24 minuta" za pravo da budemo sto posto subjektivni u našoj emisiji. Smijem se kada mi napišu "niste više onako objektivni kako ste nekada bili“. Pa ne, prijatelju, nikada nismo ni bili objektivni. Naša emisija je naš stav, naše mišljenje, naš osjećaj baziran na zdravom razumu i kućnom odgoju. Obožavam svoj posao na televiziji, tim prije što malo što drugo ja i znam raditi. Ali više o tome što sve ne znam, pitajte moju suprugu.

S druge strane, nastupi pred publikom mi nisu posao. To mi je čisto zadovoljstvo, ekskurzija, uzbuđenje pred punom dvoranom, adrenalin, osjećaj zadovoljstva kada uspijem nasmijati ili iznenaditi ljude, ohrabrenje kada vidim da gdje god idem, ima naših ljudi. Naših ljudi ne po osnovi Hrvati, Srbi, Slovenci nego naših ljudi po osnovi ljudi. Dobri ljudi, lijepi ljudi, pametni ljudi, ljudi koje ja ne poznajem osobno, ali s kojima se poznajem suštinski, ljudi kojima se podrazumijeva da se zlo treba i mora nazvati zlom. Ljudi s kojima upadaš u zezanje jer znaš da se dobro razumijete. Susrećem takve ljude gdje god idem. Lijepo njima, još ljepše meni. I sad ti procijeni što mi je draže.

Kako je biti komičar i satiričar u današnjem svijetu?

Meni je normalno jer sam to više-manje bio otkad znam za sebe. Dosadno mi je ako nešto nije barem malo smiješno. A ako govorimo o današnjem svijetu kao svijetu koji odlazi u …… pa upravo sad je neophodno biti komičar i satiričar. Jer što je alternativa? Bez pogovora i prigovora prihvatiti i pomiriti se s raspadom svih vrijednosti, morala, razuma, logike, empatije?Opstanak naše civilizacije je u pitanju. I smatrat ću dezerterom svakoga tko se povuče pred glupošću i zlom bez borbe. Udrite ih humorom, bombardirajte smradove zaj*****ijom, gazite ih na foru! Teško da će to pomoći, ali ako umiremo, bar da umiremo s osmijehom i sa stilom. Juriš! Hajdete vi prvi, stići ću vas ja.

Zoran je oduvijek komičar i satiričar

NEBOJŠA BABIĆ

Komičari se u zadnje vrijeme često susreću i s cancel kulturom, pa tako i primjerice Jimmy Kimmel nedavno. Kako to komentirate?

Te "neugodnosti" američkih kolega, ne samo Kimmela već i Stephena Colberta, tumačim dvojako. Zabrinjavajuće i ohrabrujuće. Zabrinjava činjenica da kvaliteta, veliki broj gledatelja, kultni status voditelja i autora ne znače više ništa u svijetu u kojem se laž percipira kao legitimno sredstvo političke borbe i gdje vlada pravilo "što gluplje to bolje". Zabrinjava i to što je u zemlji koja ima mnogo dužu tradiciju političke satire, ili bar televizijske političke satire od ovih naših zemalja, moguće sklanjati nepodobne, ukidati neposlušne. Ali gle sad, isto to ujedno i ohrabruje! Ako nas male, ovi naši mali vladari i još sitnije duše pokušavaju ušutkati, zatvoriti, ili bar targetirati, proglašavati izdajnicima i neprijateljima države, pa znate što… Kad vidim da i veliki Kimmel i Colbert imaju sličnih problema, nekako mi bude lakše. Osjetim da sam dio svijeta.

Kako je danas živjeti u Srbiji skoro godinu dana nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu?

Ovisi koga pitate. Nekome tko je izgubio svoje najmilije sigurno je najteže. Nekome tko zna da je svojim djelovanjem ili nedjelovanjem doprinio tragediji i dalje je sasvim lijepo, ali želim vjerovati da se makar pribojava ili povremeno sanja što bi moglo biti jednoga dana kada sve bude obznanjeno. A nekome tko vjeruje da od tog trenutka prije skoro godinu dana, i od svih mjeseci nakon toga, nakon buđenja mladosti Srbije i nakon buđenja građana koji se više ne plaše, definitivno nema nazad, ovo danas je samo priprema za sutra.

Tu nadu koje se sjećam iz nekih davnih kolona sredinom devedesetih godina, doživio sam i ove godine, osjetiti to u mom gradu, u gradu koji toliko pokušavaju uništiti, podubajiti, podnaprednjačiti, silikonirati, plastificirati, prilagoditi osobnom neukusu... Beograd je u tim kolonama ponovno zablistao prkosan, drčan, zaje**n, inatljiv, a u isti tren lijep, mlad i zdrav kao ruža. Znam da isti ponos i ganutost u tim kolonama nade osjećaju u svojim gradovima i Novosađani, Nišlije, Novopazarci, Kragujevčani i svi ostali. Ne znam je li Zagreb nedavno osjetio da mu se istovremeno i plače i smije od bola, nade, ponosa i sreće. Mi bome jesmo. Eto tako se živi.

Kome ste se najviše zamjerili sa svojim radom?

Zamjerio sam se režimu, režim ima svoje medijske sluge, a njihov posao je lagati i blatiti svakoga tko govori istinu. Nisam ja tu ništa drugačiji od mnogih mojih kolegica i kolega novinara, studenata, građana, opozicije, svih onih koji se usude primijetiti da je car gol. I pored svega toga, ja slobodno i smjelo koračam svojim gradom i svim gradovima Srbije, kao i susjednih zemalja. Moj osmijeh plijeni, a šarm razoružava. Ako se netko prethodno i ljutio zbog mojih šala, kad me sretne na ulici tako blistavog, s aurom na max, jedina misao koja se rađa u njegovom umu je "možemo li se fotografirati".

Hrvatski mediji često uspoređuju Zorana Šprajca s vama – pratite li njegov rad?

Zorana Šprajca upoznao sam u prvim redovima koncerta Massima Savića u Rovinju prije nekoliko godina na Weekend Media Festivalu. Detalji i okolnosti upoznavanja su delikatne prirode, naša razdraganost u tim momentima još delikatnija, ali sjećam se da je nekolicina nas sredovječnih muškaraca te večeri bila pravi hit u prvom redu koncerta. Nije to promaklo ni velikom, dragom, neprežaljenom Massimu koji je s pozornice prokomentirao "Poseban pozdrav za gospodu iz prvog reda koja doista krasno plešu cijele večeri". E sad, neka čitatelji zamisle opisanu delikatnost našeg stanja i probaju vizualizirati plesne korake Zorana Šprajca, moje malenkosti i još nekoliko naših prijatelja, pa će steći solidnu sliku o početku našeg poznanstva. Volim Šprajca i moja poruka Hrvatima je "čuvajte Šprajca!" Da imate nekoliko takvih na televiziji pa hajde i da kažemo "jedan manje-više", ali čini mi se da baš i nema.

Mislite li da regionalnoj sceni općenito nedostaje sličnih formata?

Slažem se. Često me pitaju kada nastupam u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji…"Zašto kod nas nema takvih emisija". Otkud ja znam, možda ih nitko nije pokušao napraviti. Kao da ja ne bih volio da postoje po dva, tri neka takva cara u svakoj republici bivše SFRJ-a. Šest republika puta tri cara to je osamnaest careva. Ma neka su i po dva cara, to je dvanaest careva.

Da imamo godišnje summite, da se okupljamo, razmjenjujemo iskustva, da to bude festival careva, može biti i televizijski prijenos. I da slogan bude "vlast je prolazna, zajebancija je vječna!". Edukacija mladih naraštaja o značaju kritike onih na pozicijama moći je neophodna, baš kao i edukacija onih na pozicijama moći da uz privilegiju moći dobivaju i obavezu da ih se kritizira.

Koji su vam komičarski uzori?

Pa evo, prvi koji mi padnu na pamet. Jerry Lewis, Andy Kaufman, George Carlin, Monty Python, Jon Stewart, a od domaćih Zoran Radmilović. E da. I literatura Daniila Kharmsa.

Koji su vaši interesi privatno?

Slušam bendove koji gostuju u našoj emisiji. Dušu grije spoznaja da i dalje ima ogroman broj mladih koji se okupljaju u nekim garažama, studijima, sobama i stvaraju glazbu. Moja prva glazbena ljubav je tehno. Takvo je vrijeme bilo devedesetih. Stigla je elektronika u Beograd, otvorili su se klubovi Industrija, Barutana… Došao nam je Prodigy u Halu Pionir u ono vrijeme kad nam nitko nije dolazio i eto ga. To me poslije prošlo, ali volim i dan-danas ponekad odvrnuti do daske neki Underworld ili Chemical Brothers. Nostalgični razlozi.

Trenutno gledam iz edukativnih razloga "Zvjezdane ratove" sa starijim sinom, trenutno smo u onoj prequel trilogiji kad je Darth Vader bio mali i slatki, ljubi ga majka koju je ostavio na Tatooineu. Generalno pokušavam djeci pokazati nešto što je meni nekada bilo važno, pa neka uzmu ako im se nešto svidi. Čitam novog Zorana Predina, roman "Cirkus Astralis".

Zoran ima zavidnu kolekciju stripova

NEBOJŠA BABIĆ

Skupljate stripove privatno, imate li neke favorite?

Imam trenutno oko 700 naslova i mislim da ću se zaustaviti kada dođem do 1000 stripova. Zaustaviti ili bankrotirati. Ili bankrotirati pa zato zaustaviti. Uvijek mi je nezgodno kad me pitaju o stripovima jer im onda nabrajam naslove i autore, a oni me gledaju u stilu "Što ga uopće pitah kad ništa ne razumijem što govori". Ali evo, da spomenem neke za koje ste možda i čuli. Volim Gaimana zbog "Sandmana", Millera zbog "Sin Cityja", Ellisa zbog "Transmetropolitan", Moorea zbog… Pa zbog svega, volim od mlađih Lemirea i Briana K. Vaughana, kako ne spomenuti i Jodorowskyja jer je čarobnjak i Stan Leeja jer je legenda. Stripovi su super zato što za razliku od knjiga imaju i slike.

Već ste 12 godina u braku s Ivanom i imate dva sina, Andreja i Vanju. Kako ste se snašli u očinskoj ulozi?

Andrej ima jedanaest, a Vanja osam godina. Ivana ima šest godina manje od mene, a ja izgledam pet godina mlađi nego što jesam, tako da smo tu negdje. Ne volim puno pričati o svojoj obitelji ljudima koje ne poznajem, a ja ne poznajem baš sve vaše čitatelje. Ali mogu reći da se jako volimo i da sam zahvalan sudbini, slučajnosti, Bogu ili spletu okolnosti što smo baš ovako ispali.