Varaždinska glumica Tena-Antonija Torjanac prošle godine s ocem Dubravkom osnovala je kazalište Peripetija koje trenutačno producira dvije predstave, od kojih će jedna, "Lisica bez repa" 11. svibnja u zagrebačkog Scenoteci imati svečanu 100. izvedbu.
I dok mnogima rad s članovima obitelji djeluje stresno, varaždinska glumica Tena-Antonija Torjanac (32) i njezin otac, redatelj i lutkar Dubravko Torjanac (68), razmišljaju potpuno drugačije. Ovaj kazališni tandem prošle je godine u Varaždinu osnovao kazalište Peripetija, koje trenutačno producira dvije predstave za djecu. Jedna od njih, "Lisica bez repa", 11. svibnja u zagrebačkoj Scenoteci slavi svoju svečanu 100. izvedbu.
Na ideju o osnivanju zajedničkog kazališta došli su spontano, pokrenuti željom za stvaranjem i, kako sami kažu, potrebom da se izraze u vrijeme kada su oboje bili profesionalno zaustavljeni. "Tata je otišao u mirovinu, a meni je zbog pandemije koronavirusa bilo sve manje posla. Osjetili smo poriv da napravimo nešto svoje i tako je sve krenulo", prisjeća se Tena-Antonija, koju je, dodaje njezin otac, gluma privlačila još od najranijeg djetinjstva.
"Supruga i ja često smo je vodili na probe, predstave i kazališna gostovanja. Nismo je usmjeravali, ali je nismo ni udaljavali od svijeta kojim smo se bavili. Sjećam se jedne probe, usred predstave je prepoznala svoju igračku i glasno rekla: "Ovo je moja kantica!", prisjeća se kroz smijeh Dubravko, ponosan što je i njegova supruga Vesna, dramaturginja u varaždinskom HNK-u, također prenijela dio umjetničkog naslijeđa na njihovu kćer.
"Jabuka ne pada daleko od stabla, i to je u mom slučaju uistinu tako. Roditelji su me od malih nogu vodili na probe i predstave. Gledala bih probe, lutala iza pozornice, skrivala se u šminkeraju, u ton kabini, zavirivala u garderobe, u fundus kostima... Kazalište je bilo moje veliko igralište i zavirivala bih u svaku prostoriju i pratila glumce kako se pripremaju za predstave. Vodili su me sa sobom i na gostovanja. Sjećam se da sam na jednom gostovanju sa samo četiri godine sama ušetala na scenu tijekom predstave i odigrali su predstavu do kraja sa mnom. Znala sam tekst cijele predstave napamet, iako još nisam znala čitati", prisjeća se Tena-Antonija.
Ipak, kad je shvatio da njegova kći želi postati glumica, Dubravka su obuzele podijeljene emocije. "Bio sam i sretan i ponosan, ali i zabrinut. Znam koliko je ovaj posao zahtjevan, nestalan, nimalo lagan. No, s vremenom sam prihvatio njezinu odluku i mogu reći da je gluma zaista njezin poziv", iskren je redatelj.
Tena-Antonija je diplomirala Glumu i medije na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a njezinu je klasu vodio legendarni Rade Šerbedžija (78), s kojim i danas gaji veliko poštovanje.
"Osim što je genijalan glumac, Rade je divan čovjek, pun znanja, dobrote i zanimljivih priča. Zahvalna sam što sam imala priliku učiti od takvog umjetnika. Naučio me da je skromnost vrlina, da se treba pošteno primiti posla i da gluma nikada ne prestaje. Kao i to da je gluma cjeloživotni rad na sebi i taj rad zapravo nikada ne prestaje, neovisno o našim godinama i iskustvu", otkriva.
Osim glume, Tena-Antonija njeguje i ljubav prema glazbi – osobito tradicijskoj. "S obzirom na to da je Rade i sam glazbenik, prepoznao je moju veliku strast prema pjevanju i tradicijskoj glazbi te me poticao na to da se moj glas čuje. Tako sam spletom okolnosti došla na ideju da 2015. osnujem vlastiti bend ‘Če bo bo, če na na‘, a u ovih je 10 godina postojanja imao zapažene nastupe diljem Lijepe naše, ali i šire", dodaje talentirana Varaždinka.
Na pitanje kako joj je surađivati s ocem odgovara: "Jako volim raditi s tatom, ogromna mi je podrška i divan redatelj. On je moj životni učitelj i zahvalna sam što imam priliku učiti od njega. Fascinantno mi je promatrati njegovu beskonačnu dječačku maštu, zaigranost i na probama s njim osjećam slobodu i lakoću stvaranja", objašnjava nam Tena-Antonija pa dodaje kako nesuglasica na probama - nemaju. Dubravko tvrdi kako je glavni razlog za to taj što na sceni nisu otac i kći, nego ravnopravni suradnici.
"Kad radimo predstavu, potpuno se odvojimo od privatnog odnosa. Ja sam redatelj, ona glumica, kao da nismo u rodu. Takav profesionalan pristup jedini ima smisla, jer na sceni rodbinstvo ne znači ništa. Upravo tu njezinu sposobnost da se "odlijepi" od obiteljskih veza iznimno cijenim i na nju sam jako ponosan", zaključuje Dubravko Torjanac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....