Do Tereze Kesovije (87) nije bilo lako doći. Ne zato što je glazbena diva - ni na trenutak se nije tako postavljala - već zato što joj zdravstveno stanje to jednostavno nije dopuštalo. Unatoč brojnim pozivima i dogovorima, mjesecima smo čekali "zeleno svjetlo", odgađali susrete - i tek kada nas je konačno ugostila u svom zagrebačkom domu na sjeveru grada, shvatili smo da smo stigli u pravom trenutku. Jer Tereza je bila u punoj formi - dobro raspoložena i s osmijehom na licu, otvorila nam je vrata svog doma, a dok nam se ispod nogu motala njena kujica Nike, glazbenica je pozirajući i zapjevala. Nakon tri sata provedena s tom neponovljivom umjetnicom rastanak je bio jednako emotivan koliko i težak.

Teško će biti i ovoj Dubrovkinji posljednji put stati na pozornicu, na oproštajnoj turneji koja započinje u Splitu 3. svibnja, a nastavlja se u Dubrovniku, Ljubljani i Zagrebu. Da je doista riječ o oproštaju, nije odlučilo ni srce ni glas, već vrijeme, koje neumoljivo podsjeća da i najveće karijere jednom moraju zatvoriti svoj krug. U razgovoru za Gloriju, Tereza se prisjeća svojih početaka - kako je kao djevojčica trčala Konavlima koje su je inspirirale za sviranje flaute, bježala iz škole u kojoj je prezirala matematiku, neimaštine tijekom studija na glazbenoj akademiji u Zagrebu, ali i sjećanja na to razdoblje koje je veže za Arsena Dedića i prve ljubavi. Prisjetila se i brojnih svjetskih umjetnika koje je upoznala tijekom dugogodišnje karijere u Francuskoj, ali i onih istinskih prijatelja koji su danas bezuvjetno uz nju. U toj mješavini sjećanja, emocija i životne mudrosti, Tereza danas djeluje smireno i pomireno: kao umjetnica koja je proživjela mnogo, dala još više i koja, unatoč oproštaju od pozornice, ne prestaje biti prisutna ondje gdje je oduvijek najviše pripadala - u srcima publike.

Tereza Kesovija i njena kujica Nike

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Svoju turneju počinjete u Splitu, zašto je baš taj grad prvi na redu?

- Dubrovački gradonačelnik već mi je zamjerio što Dubrovnik nije prvi. Međutim, kad bi me netko naglo probudio i pitao koji grad više volim - Split ili Dubrovnik - ovako na brzinu rekla bih: "Podjednako." Split je grad temperamenta i grad koji mi je jako puno dao. Tamo je sve počelo 1962., kada sam prvi put nastupala na Splitskom festivalu. Splićani su uvijek vjerovali u mene. Naravno da sam Dubrovkinja, Dubrovnik me svojata - tamo sam rođena. Divan je to grad koji me izludi u najpozitivnijem smislu. Na onim uličicama na Stradunu sam odrastala. Splitu sam se približila bez nametanja.

Birate li već haljine i odijela?

- Biram, jer mi je to važno, a o tome se već godinama brine moja Greta Gudelj. A kada to kažem, iz mene progovara ljubav i poštovanje prema mojoj publici koja mi je vjerna tolike godine. Nije lijepo da dođem nonšalantno odjevena ili, primjerice, golih koljena. Iako je i toga bilo. Kad sam pjevala "Sviraj mi, sviraj", nosila sam haljinu u stilu današnjih. Nisam imala grudnjak, bila je dosta prozirna, leđa gola. To je bila prekrasna haljina, divnih boja, i ljudi su je zapamtili.

Kad ste donijeli odluku da su vam ovo zadnji nastupi?

- Kad sam bila zaista između života i smrti i mislila da neću izdržati. Kad sam počela ozbiljnije obolijevati, pitala sam se - znam li uopće stati ili moram sve do kraja gurati? A onda razmišljam o ljudima koji mi svakodnevno pišu i govore koliko im znači moj glas i moje pjesme, dolaze na moje koncerte, koji su kupili kartu, našminkali se, odjenuli, koji su došli da me slušaju... No, zdravstvene tegobe ostavile su posljedice. Prije sedamnaest godina zbog karcinoma sam ostala bez jednog bubrega, operirala oba koljena, imala sam upalu pluća i četiri puta sepsu, sluh mi je još odavno oštećen, a u zadnje vrijeme i vid, o kojem se brine poliklinika Svjetlost... Svakodnevno trpim bolove u nogama i kralježnici pa hodam sa štapom. Prijateljica Martina Plesnik poklonila mi je štap sa Swarovski kristalima koji ide sa mnom na koncerte. Ali ja sam borac. Majka mi je umrla dva dana nakon što me rodila, a ja sam se ipak izborila za život. Imam golemu energiju. Puštam sudbini da radi sa mnom što hoće. A da se ponavljam, kao moja kolegica Nana Mouskouri koja je imala već pet oproštajnih turneja - to nije moj đir, možda još koji nastup - ali nikako turneja.

Cijeli intervju u kojem Tereza govori o sjećanjima na mladost, dolazak u Zagreb na studij gdje dane provodi s Arsenom Dedićem, neimaštini, ljubavima, pariškoj karijeri, te zdravstvenom stanju zbog kojega napušta pozornice, čitajte u novom broju Glorije uz kojeg stiže i Douglas vodič kroz svijet ljepote.

GLORIA PRODUKCIJA