Moj put do majčinstva bio je iznimno težak. Godinama sam pokušavala ostati trudna i naizgled je sve u reproduktivnom smislu izgledalo u redu. No 2012. doktori su primijetili da mi je maternica prepuna mioma, najčešće dobroćudnih tumora, kojima se nije mogao utvrditi uzrok. Miomi su bili svih vrsta. Da stvar bude čudnija, nisam se uklapala niti po jednoj jedinoj točki mogućih faktora rizika za nastanak mioma; nitko od ženskih članova moje obitelji nema miome, nisam pretila, nemam visok krvni tlak, ne jedem crveno meso ni meso uopće, nisam prerano dobila menstruaciju. S 37 godina sam shvatila da više nemam vremena za čekanje i otišla sam na svoj prvi postupak medicinski pomognute oplodnje. Obavila sam tražene pretrage, prikupila svu dokumentaciju i spremno ušla u ordinaciju. Iako smo radili intrauterinu inseminaciju, najjednostavniji postupak potpomognute oplodnje, postupak je iz prve bio uspješan; ostala sam trudna. Nakon testa koji je potvrdio da sam u drugom stanju vadila sam krv svakih 48 sati i pratila rast hormona beta HCG (hormona trudnoće). Beta se uredno duplala, školski, i činilo se da je sve u redu. Međutim, u desetom tjednu trudnoće bebi je prestalo kucati srce i morala sam se podvrgnuti kiretaži. Osim što me to emotivno slomilo, izmučilo me i fizički jer sam nakon spontanog pobačaja imala nesnosne bolove maternice. Šest mjeseci kasnije odlučila sam pokušati ponovo.
Pokucala sam na vrata jednom divnom doktoru, prije svega čovjeku, s kojim sam odmah kliknula. Detaljno me pregledao, prošli smo zajedno kroz moju anamnezu i dogovorili sljedeći postupak potpomognute oplodnje. Odlučili smo se za IVF postupak u stimuliranom ciklusu kako bi optimizirali broj folikula, odnosno dobili veći broj potencijalnih jajnih stanica. Aspiracija jajnih stanica bila je iznimno bolna, krvarila sam tijekom zahvata, ali to mi nije bilo važno. Samo sam željela postati mama. Trenutak nakon zahvata, kada mi je pristupila biologinja i rekla da smo dobili osam jajnih stanica ispunio me radošću, preostalo je vidjeti koliko će se jajnih stanica uspjeti oploditi i čekati poziv doktora za transfer embrija. Dani su prolazili kao godine... a onda me trećeg dana nazvao doktor da dođem na transfer. Bila sam pozitivna i nestrpljiva, jedva sam čekala da prođe dovoljno vremena kako bi mogla napraviti test na trudnoću. Međutim, bio je to hladan tuš. Trudnoća se nije dogodila. Tuga zbog neuspjeha iako sam na njega bila spremna, riječi ‘imate još puno pokušaja‘ i oluja hormona koja je šibala mojim tijelom... dosta loš osjećaj, ali nema veze, idemo ponovo. Drugi put. Treći put. Peti put. Sedmi put. Osmi put. Deveti put... Nakon desetog puta prestala sam brojati.
Već sam poznavala puno žena koje su u IVF centru prolazile isto što i ja; susretale smo se u ordinaciji prije ili poslije aspiracije, prije ili poslije transfera, i jedna drugu bodrile. Na dobronamjerne savjete nekih bliskih ljudi u stilu ‘odustani, vidiš da ne ide‘ i ‘zašto se dalje mučiš‘ potpuno sam otupila. Znala sam da nikad neću odustati, odnosno da neću odustati dokle god su moji jajnici u stanju proizvesti barem jednu jedinu jajnu stanicu. Svaki postupak medicinski potpomognute oplodnje bio mi je iznimno iscrpljujući, u psihičkom i fizičkom smislu jer sam primala hormone koji utječu na psihu i izazivaju emotivnu nestabilnost. S fizičke strane, aspiracija jajašaca čiji se rast potiče tim injekcijama svaki put mi je bilo jako bolno i neugodno iskustvo. No ni emotivna nestabilnost ni snažna fizička bol ne mogu se usporediti s osjećajem jada kada test na trudnoću pokaže da se ona nije dogodila. To je udarac koji ženu koja uz pomoć medicine pokušava ostati trudna najviše ubije u pojam. Jer to znači da opet mora ići u novi ciklus potpomognute oplodnje. Dakle, sve ispočetka.
Osobno sam imala oko 15 izvantjelesnih ciklusa oplodnje. Smetala su me klasična ‘želiš li djecu‘ i ‘kad ćeš postati mama‘ pitanja kojekakvih znatiželjnika i dušebrižnika jer su time, ne poznavajući me i ne znajući što prolazim, duboko zadirali u moju intimu, moju borbu, svetinju o kojoj mi se nije pričalo. Radila sam i genetsko testiranje koje je pokazalo da imam predispoziciju za trombofiliju pa sam se prilikom svakog IVF ciklusa pikala injekcijama niskomolekularnog heparina u trbuh kako bi otklonila mogućnost te komplikacije. Trudila sam se zdravo hraniti, živjeti bez stresa, uzimala sam određene suplemente... ali bez uspjeha. A onda sam nakon jednog od mnogobrojnih pokušaja ugledala toliko željeni plus na testu! Bila sam jako uzbuđena, ali u isto vrijeme i oprezna pa se nisam odmah zanijela veseljem. Beta je u početku pravilno rasla da bi potom stala. Opet stari, crni scenarij. Tuga. Razočaranje. Jad. Dodatni uteg cijeloj situaciji bilo je to što se plod nije mogao detektirati ultrazvukom. Nivo hormona trudnoće u krvi bio je dovoljno visok da se plod vidi, ali nikako nisu uspijevali ustanoviti gdje je u maternici. Pa se postavila sumnja da se radi o izvanmaterničnoj trudnoći. Srećom, sama sam prokrvarila pa nije bilo potrebe za invazivnim operativnim zahvatom. Nakon toga sam emotivno totalno potonula. Bila sam užasno iscrpljena od svega. Redovito sam išla na kontrole narednih tjedana da bi mi na jednoj od njih, moj liječnik Dražen Lučinger rekao: ‘Znaš što... imam dobar osjećaj. Ja bi ponovo pokušao, ako si za‘.
Ostala sam iznenađena, danas sam beskrajno zahvalna njemu i njegovom timu. Naravno da sam prihvatila njegov prijedlog. Strgana, umorna, ali spremna da odmah opet pokušamo. U tom postupku uspjela sam napokon ostati trudna i usprkos iznimno teškoj i kompliciranoj trudnoći dobiti centar svog svemira. Trudnoća je bila toliko teška i rizična da sam ju u potpunosti preležala. Doslovno se nisam ustajala iz kreveta, čak niti do toaleta. Sve sam obavljala ležeći u krevetu. Imala sam iznimno obilna krvarenja i više puta sam zbog toga završila na hitnoj. U konačnici su me hospitalizirali i ostatak trudnoće provela sam u bolnici primajući transfuziju krvi i tokolizu. Naš Tristan se zbog mojih mnogobrojnih mioma koji su buknuli rastom tijekom trudnoće i doslovno mi izmasakrirali maternicu, rodio hitnim carskim rezom u 26. tjednu trudnoće s 830 grama. Doktorica koja me u bolnici prije poroda pregledala primijetila je da mi već neko vrijeme curi plodna voda, da je ona inficirana i da moram na hitan porod ili ću dobiti sepsu. Za trudnoću je rekla da je ‘nažalost spontani pobačaj‘ jer su šanse za preživljavanje i optimalan razvoj djeteta ove gestacijske dobi, obzirom na okolnosti, vrlo male. Inzistirala sam na carskom rezu jer sam znala da je to jedini način koji bebi pruža šansu. Tristan je imao hrpu stravičnih problema zbog preranog rođenja, od nekrotizirajućeg enterokolitisa (napuknuća crijeva), preko retinopatije očiju II. stupnja, respiratornog distres sindroma, anemije, korioamnionitisa, perinatalne infekcije, bronhopulmonalne displazije, žutice, krvarenja mozga II. stupnja do sepse. U bolnici je proveo 115 dana, od toga dugo vremena na respiratoru. Bilo mi je neopisivo teško, ali znala sam da nije situacija da očajavam i oplakujem što nam se dogodilo nego da ubacim u višu brzinu; stisnem gas, ogrnem se pozitivnom energijom i borim zajedno sa Tristanom. On je trebao moju snagu, moj fokus i nježnost kako bi se i sam mogao nastaviti boriti. Nisam si niti jedan jedini put dozvolila da zaplačem pored njegovog inkubatora. Naprotiv, sve dane i noći koje sam provela uz njega u bolnici, provela sam pružajući mu pozitivnu energiju, mazeći ga, pričajući mu, zbijajući šale. Svaki njegov napredak, pa i onaj najmanji, glasno sam bodrila, često sa pljeskom. Iznimno mi je bilo stalo da u svojoj borbi osjeća moju konstantnu ljubav, optimizam i podršku. I uspjeli smo pobijediti. Tristan je danas zdravo, sretno, znatiželjno, društveno, samopouzdano, maštovito i iznimno uporno petogodišnje dijete koje ne odustaje od onog što si zacrta. O svemu oduvijek otvoreno razgovaramo, nema laži i tabu tema. Zna kako, kada i gdje je začet. Pa se tako u nas osim rođendana, odlaskom na velika obiteljska putovanja slave i ‘stvorendani‘.