"Ovo je film o ženskoj želji, u svim njezinim formama": u kina je napokon stigao dugoočekivani film 'Razum i osjećaji'

Nakon press turneje koju su obilježila famozna izdanja engleske glumice Daisy Edgar-Jones, u kina je napokon stigla nova ekranizacija kultnog romana Jane Austen, 'Razum i osjećaji', pod redateljskom palicom Georgie Oakley. Uz Daisy u ulozi glavne heroine Elinor Dashwood, zvjezdanu glumačku postavu čine Esmé Creed-Miles (Marianne Dashwood), Bodhi Rae Breathnach (Margaret Dashwood), George MacKay (Edward Ferrars), Frank Dillane (Willoughby), Caitríona Balfe (gospođa Dashwood), Fiona Shaw (gospođa Jennings), Herbert Nordrum (pukovnik Brandon), Tom Brooke (John Dashwood) i Stacy Martin (Fanny Dashwood).

Ekranizacija bilo kojeg Austeninog romana nosi sa sobom visoka očekivanja, pogotovo kada dolazi nakon uspješnice, poput one iz 1995. kad su Ang Lee kao redatelj i Emma Thompson kao scenaristica stvorili klasik koji i danas, više od 30 godina nakon, uvijek rado pogledamo. No, glumačka postava djelovala je iznimno obećavajuće, posebno kad se doznalo da će Daisy utjeloviti Austeninu heroinu. No, stigle su prve kritike i čini se da Georgia Oakley ipak nije uspjela stvoriti ekranizaciju koja će steći kultni status.

Damon Wise za Deadline tako piše da Oakleyjina ekranizacija ne otkriva toplu vodu, uz napomenu da to nije učinila ni ona od Ang Leeja. U svojem kratkom komentaru, prvenstveno ističe da je ovo film o ženskoj želji, u svim njezinim formama, i kako u tom pogledu, žene u patrijarhatu nikad nisu na prvom mjestu. I dok je njegova kritika u principu dosta suzdržana, poseban je naglasak stavio na podjelu uloga, uz pohvalu za sestre Dashwood koje, iako u potpunosti drugačije, uspjele su dočarati sestrinski odnos.

"Podjela uloga nije uvijek posve uravnotežena – Balfe, u ulozi majke djevojaka, dobila je vrlo malo prostora za igru, dok Fiona Shaw apsolutno dominira svakim trenutkom svog pojavljivanja kao ekscentrična gđa. Jennings – no film krasi suptilan, autentičan realizam koji mu ide u prilog, vidljiv u malim, ali važnim detaljima, poput mrlja od malina koje Margaret nesvjesno razmazuje po svojoj bijeloj pregači", piše Wise za Deadline.

Sjetnija verzija

Peter Bradshaw započeo je svoju kritiku za The Guardian komentarom da je bio iznenađen što se radi nova adaptacija kultnog romana, pritom ističući da je nova verzija sjetnija i kontemplativnija, uz hladniji ugođaj, ali pritom zanimljivo promišljena. No, sasvim sigurno ga nije u potpunosti osvojila, jer joj je dao tek tri od mogućih pet zvjezdica. Poseban naglasak stavio je na čudne odluke po pitanju podjele uloga, uz zaseban osvrt na norveškog glumca Herberta Nordruma kojeg smo imali priliku upoznati u filmu 'Najgora osoba na svijetu' Joachima Triera iz 2021. godine.

"Istina, nijedan glumac ne bi poželio uskočiti u ulogu pukovnika Brandona nakon Alana Rickmana iz 1995. godine. No, Nordrum – koji je doista sjajan u dramediji 'Najgora osoba na svijetu' redatelja Joachima Triera, smještenoj u Oslu – u ovom se kontekstu doima tek kao ekscentričan, suzdržan lik koji ne pripada okolini; djeluje nezainteresirano, a ne čini se ni osobito očaranim Marianne, niti ga, zapravo, išta drugo pretjerano oduševljava. Naravno, jedna od (vrijednih) namjera filma jest propitivanje ustaljenih okvira i stereotipa, pa mi se prilično svidjela odluka da se uloga gospodina Palmera povjeri Eliotu Sumneru, koji lik tumači na hladan, distanciran način. Ipak, s likom Brandona nešto ne štima – djeluje nekako neugodno", naglasio je Bradshaw.

I dok mnogi u svojim kritikama ističu upravo kako je cijeli film u nezahvalnoj poziciji nakon uspjeha iz 1995., te činjenice da će neminovno slijediti usporedbe, ono što se svima svidjelo jest zapravo naturalistički pristup koji je Georgia zauzela, vjerno prikazujući i sve one inače 'skrivene' detalje, poput, primjerice, dugih i napornih putovanja kočijom, što ističe Beatrice Loayza u svojoj kritici za Variety.

"Oakleyjina vizija tog vremena prožeta je svojevrsnim zemljanim romantizmom; kadrovi drhtavih rogoza, pauka prekrivenih rosom i lopoča koji plutaju na vodi nadopunjuju uzburkani unutarnji svijet sestara Elinor i Marianne Dashwood. Mlađa Marianne odvažnija je i živahnija od njih dviju – kamera, koja se tek blago trese, prati je u stopu dok istražuje šumu i prima vijest o očevoj smrti. Srećom, Oakley izbjegava otrcanu simboliku 'Majke Zemlje' (u stilu romana 'Hamnet'), kakva se lako nameće kada su u pitanju žene u šumskom okruženju ili na pašnjacima prošaranim sunčevim zrakama. Prirodna raskoš filma svakako je privlačna, no Oakley se pobrinula prikazati i napor te iscrpljenost koji prate uspinjanje uz brežuljke i višednevna putovanja kočijom – teške fizičke okolnosti koje se preklapaju s okrutnim društvenim konvencijama što iz temelja mijenjaju živote sestara Dashwood", piše Loayza.