Naša najpoznatija agentica ove godine slavi 30 godina karijere i 25 godina modne agencije ‘Talia Model‘ kroz koju su tijekom godina prodefilirale neke od najljepših, ali i najuspješnijih Hrvatica u modnom svijetu.
Naša najpoznatija modna agentica Tihana Harapin Zalepugin godinu na izmaku odlučila je ispratiti sa stilom jer je upravo ove godina za nju izuzetno bitna u profesionalnom smislu. Tihana ove godine slavi 30 godina karijere i 25 godina modne agencije ‘Talia Model‘ kroz koju su tijekom godina prodefilirale neke od najljepših, ali i najuspješnijih Hrvatica u modnom svijetu. Upravo zahvaljujući njoj i njezinom angažmanu u direkciji Izbora za Miss Hrvatske, gdje je obnašala dužnost casting menadžerice, naša je domovina ostvarila i najveće uspjehe na izborima za Miss svijeta. Za svjetske izbore pripremala je Branku Bebić, Anicu Martinović, Vanju Rupenu, Martinu Novosel, a potom je kroz svoju agenciju otkrila i brojne uspješne modele iza kojih je svjetska karijera. U ovoj slavljeničkoj godini Tihana je uspjela okupiti bivše misice i modele koji su obilježili četvrt stoljeća na hrvatskoj i inozemnoj modnoj sceni, a tim povodom otkrila nam je sve o svojim početcima, poveznici s pokojnim producentom i dvostrukim oskarovcem Brankom Lustigom, ali i o privatnim gubicima – preranom odlasku roditelja i svog voljenog supruga, legendarnog voditelja Saše Zalepugina, koji je ovaj svijet napustio prije godinu dana.
Povod ovog našeg susreta je velikih 30 godina karijere i 25 godina Talia agencije povodom koje ste snimili i poseban editorijal s predivnim bivšim, ali i aktualnim modelima. Na popisu su zaista poznata imena... Je li bilo zahtjevno okupiti ih sve na istom mjestu i u isto vrijeme?
- Okupila sam osobe koje su jako puno značile u tom mom tridesetogodišnjem periodu. Sa svim dama koje su došle stvorila sam takvu koheziju i energiju, čim bi netko od njih stigao ja sam se rasplakala. To je bilo snimanje puno emocija, radosti i želje da se nađemo ponovno. Nisam im obećala jer ne znam što će biti za pet godina, ali počeli su već planovi i upiti hoćemo li raditi reviju na ljeto... Planovi i želje su uvijek tu, ali ja sam uvijek rezervirana. Okupila sam na jednom mjestu osobe koje su puno značile u mom tridesetogodišnjem radu, ali koje su i momentalno aktualne i dvije koje predstavljaju budućnost, dakle Talia Model želi živjeti i dalje. Napravile smo puno, ali idemo i živjeti i raditi i dalje. Inače, prije nego što sam krenula u samostalne vode prvo sam se bavila manekenstvom, potom sam radila i u Lisinskom kao menadžerica pjevačima međutim uvijek sam bila okružena modom i kad sam 1994. godine dobila poziv da budem u Direkciji Miss Hrvatske bila sam oduševljena. To je trajalo pet godina i iz tog perioda izlaze ona divna imena kao što su Branka Bebić, Anica Martinović, Vanja Rupena, Martina Novosel, Lejla Šehović (danas Filipović) koja i danas nešto znače. Nakon svega što se 1998. godine dogodilo s Lejlom (op.a . Lejlu su proglasili misicom, a dan kasnije oduzeta joj je titula zbog navodno utvrđenih nepravilnosti u radu Ocjenjivačkog suda i činjenici da je jedan glasački listić bio neregularno popunjen) ja sam otišla i otvorila agenciju.
Iza cijelog projekta stoji tim profesionalaca s kojima već dugo surađujete. Koje su osobine koje najviše cijenite kod suradnika?
- O tome bi se dala knjiga napisati. U svakom slučaju jako cijenim odanost koja nije baš karakteristika mog svijeta jer djevojka ako ne uspije u modnom svijetu prvo će optužiti agenta, a ne sebe. Sebe možda nakon nekog vremena kad shvati situaciju, ali mi agenti smo često „glavni krivci” pa djevojke počinji mijenjati agencije. Baš i sad imam neke povratnice koje sam rado primila ponovno u agenciju i to ću uvijek rado i činiti jer nisam neko zlopamtilo. Uz odanost tu je bitno i povjerenje. Ako kažem da nešto nije dobro volim da me poslušaju jer nikome ne želim zlo i nikome nisam neprijatelj. Nisam ljubomorna ni posesivna, ali želim imati dobar i pouzdan krug ljudi oko sebe.
Koliko je modna scena evoluirala u protekla tri desetljeća? Je li se danas teže baviti ovim poslom nego ranije?
- Razlika je zaista golema. U vrijeme dok sam se bavila manekenstvom mi smo imali dvije agencije, Modra i Udruženje manekena Hrvatske. I to je bilo to. Nismo imali ni mobitele nego telefone, dakle bili smo dosta ovisni o agencijama dok se danas sve „razularilo”. Klijenti traže djevojke po društvenim mrežama, one varaju agencije pa samostalno nešto rade. Nekad mi bude nevjerojatno da im je teško samo 10% odvojiti za agenciju i ostati odan agentu. Tako je, kako je, ali pokušavamo se snaći u ovim novim okolnostima. Na kraju krajeva svi prije ili kasnije shvate da ne mogu bez agencije jer agencije su tu da odgajaju te mlade djevojke, one nisu tu samo da uzmu proviziju. Ovo govorim u svoje ime, ja djevojke odgajam, pripremam, učim hodati...Uvijek uzimam djevojke za koje smatram da mogu uspjeti na tržištu i biti na pisti, biti pred kamerom i ostaviti neki modni trag. Ne volim nikoga zavaravati.
Danas je konkurencija sve veća, koji su kriteriji kojima se vi vodite pri odabiru djevojaka?
- S obzirom na to da sam radila kao casting menadžer izbora za Miss Hrvatske naučila sam razlikovati djevojke za izbore ljepote od onih za izbor modela. Vrlo rijetko se to poklopi, npr. Branka ili Vanja su primjer da i misice mogu napraviti modnu karijeru. Moda je danas postala demokratičnija, vrlo su dobrodošle nepravilnosti. Postoje neki elementi koji se moraju poštovati kao što je primjerice visina međutim ta demokratičnost se vidi u tome da djevojka koja ima nepravilne uši, nos ili nepravilno hoda to se ne smatra kao neka negativnost nego čak onda ta djevojka i osvoji modnu pistu i zbog toga mi je jako drago. Jako je važno da djevojka bude svoja, da bude sigurna, samouvjerena, da pokazuje modu... Misica mora pokazivati sebe, a manekenka modu – to je velika razlika i kad to djevojke nauče i savladaju onda su uspješne.
Upravo zahvaljujući vama mnoge su manekenke doživjele veliki karijerni uzlet i ostvarile zavidne karijere. Na čiji ste uspjeh najponosniji?
- Kristina Šalinović, Sara Sorić, Ivona Bevanda, Petra Friganović, Anita Elez, Anamarija Crnoja... Ima zaista puno imena koja su obišla svijet i jako puno napravile u svijetu modelinga. Neke su od njih otišle iz moje agencije, ali su tu počele. Ja sam ih otkrila i dala im vjetar u leđa, a i dandanas su uspješne na pistama i zaista im želim da uspiju i dalje i rade ono što vole.
Ljubav prema modi usadila vam je majka. Jeste li imali i drugih ambicija ili ste oduvijek znali da ćete se baviti upravo modom? Diplomirali ste ekonomiju... Nikada se niste vidjeli recimo da radite u banci?
- Diplomirala sam 1974. godine i donijela roditeljima diplomu, oni su naravno bili ponosni, a ja sam ju lijepo spremila i tek se onda počela intenzivnije baviti modom. Nisam radila baš puno revije jer sam spadala u one „niže” djevojke s visinom od 171 cm, ali sam jako puno snimala i kataloga i spotova. Zaista sam voljela taj posao i nikada nisam skrivala da se volim fotografirati. Ja to oduvijek priznajem i taj moj period modelinga mi je ostao u jako lijepoj uspomeni. I nikada mi nije bilo žao što sam se time bavila.
Nakon diplome upoznali ste našeg velikog producenta Branka Lustiga, a upravo zahvaljujući njemu krenuli ste raditi kao modna agentica. Kako se to sve odvilo?
- Bravo! Otkud ste to iskopali? Bila sam jako dobra s Mirjanom, njegovom suprugom koja je vodila galeriju Josip Račić i onda jedan dan sam došla do njega i rekla mu da bih htjela raditi kao sekretarica režije. On mi je odmah rekao da to nije nipošto za mene jer je to terenski posao i da ja nisam za to. Rekao mi je da se javim Mirjaninom bratu Miljenku koji ima modnu agenciju Modru i da tamo krenem raditi... Tako je i bilo... Radila sam jedno godinu dana kod njega kao pomoćni administrator i onda sam jednog dana krenula u samostalne vode.
Čini se da danas na sceni imamo puno manekena, no nekada nije bilo tako. Kada ste vi počinjali bilo je jako puno posla, a sve su pratili i pozamašni honorari. Od prvog zarađenog novca kupili ste auto i opremili stan?
- Nisam baš opremila stan, ali sam od prvog velikog honorara koji sam dobila zahvaljujući jednoj maloj ulozi u našoj humorističnoj seriji „Punom parom” kupila fiću i bila sam najsretnija i najvažnija osoba u Zagrebu. To je bilo veliki događaj jer sam odmah nakon faksa položila vozački ispit jer sam to oduvijek htjela imati. A prvi honorar općenito zaradila sam tako što sam bila hostesa na Zagrebačkom festivalu koji je vodio Drago Diklić i s obzirom na to da sam govorila engleski i ruski bila sam hostesa pjevaču Karelu Gottu i grupi Mungo Jerry. Od tog novca otišla sam u Trst i kupila mami maramu, a od preostalog iznosa kupila sam nam karte za let u Dubrovniku i to mi je ostalo u posebnom sjećanju jer je mojoj majci i meni to bio prvi let avionom. Nažalost, roditelji su me rano napustili. Majka je preminula od karcinoma kad sam imala 28 godina, tri godine kasnije preminuo je i otac od srca. Zapravo od 1982. godine sam bez roditelja i naučila sam brinuti sama o sebi, svom životu, karijeri, osobnosti...
Imali ste priliku upoznati i slavne svjetske manekenke, a jedna od njih je i Naomi Campbell, no koliko sam uspjela pročitati ona nije ostavila baš dobar dojam na vas?
- Prije nego što sam ju i osobno upoznala čitala sam da je ona vrlo svojeglava, ja sam joj prišla u Sun Cityju na bazenu. Pitala sam ju možemo li se fotografirati, ona je rekla „Naravno! Nema problema”. Ako me sjećanje dobro služi upravo je ona bila u žiriju Branki Bebić. Nekada su ti izbori zaista zvali velika svjetska imena na manifestacije. Primjerice, Linda Evangelista je predala nagradu za najbolju dizajnersku haljinu Anici Martinović. Naomi i Iman su bile u žiriju čini mi se kad je Branka Bebić bila na svjetskom izboru. Imala sam još jedan krasan susret u Las Vegasu. Tina Turner je tada nastupala, a s njom je plesala i naša Ivona Brnelić. Inače, Ivona je posljednja Miss Jugoslavije i upravo na tom izboru sam i ja radila. Kao agentica jako sam puno naučila i od pokojne Eileen Ford, osnivačice Ford Modelsa, jedne od najpoznatijih i najuspješnijih agencija u povijesti modelinga. Ford je zaslužna za sve one divne osobe 90-tih i ona me jako puno toga naučila. Često smo se znale sresti u New Yorku kad sam ja vodila izbor supermodela i svaka joj čast, ona je znala znanje.
U javnosti odajete dojam smirene osobe. Kako održavate svoju smirenost? Što vas može naljutiti ili izbaciti iz takta?
- Ja sam djevica, a poznat mi je i škorpion i kad se to u meni probudi to nije dobro. Škorpionka u meni ne smije biti sasvim iskrena, živčana, nervozna, mora dobro spavati... (smijeh) Moram priznati da i nakon odlaska mog Saše godinu dana nisam imala potrebu otići kod psihijatra, ne uzimam nikakve tablete za smirenje već nastojim sama sa sobom uspostaviti normalnu komunikaciju. Često odlazim na evente, a kad mi jednostavno „nije dobar dan” odem prva, izdržim koliko mogu pa odem kući. Moj Saša je uvijek tu uz mene i on me tjera da ne pokleknem pred svim životnim izazovima.
Iza vas je i tužna obljetnica. Godina dana prošla je od smrti vašeg voljenog supruga Saše Zalepugina s kojim ste proveli tri desetljeća života. Koliko vam je trebalo vremena da prihvatite da ga više nema pored vas?
- Prihvatila sam da ga nema, ali pitanje je kako se ja nosim s tim. Nedostaje mi od jutra do mraka. I našem peseku. Tužno mi je vidjeti tu našu čivavicu koja sjedne na rub trosjeda i gleda prema vratima misleći da će on doći. Boli me što ju ne mogu voditi svugdje sa sobom, ali moram imati svoj život koji se sastoji od mnogo obveza iako se jako volim i povući i biti sama sa sobom. Saša mi nedostaje, gledala sam neki dan prilog koji je jedna moja draga prijateljica novinarka napravila i pomislila sam si kako je on bio lijep, nježan, pravi muškarac. S njim sam mogla razgovarati o svemu. Imao je širok dijapazon znanja, jako mi je teško govoriti... Nedostaje mi kad gledam Dnevnik, kad gledam Supertalent ili The Voice da zajedno prokomentiramo nešto... Jedino sam s njim mogla razgovarati baš o svemu.
Suprug Saša bio je vrlo vitalan, a bolest ga je zadesila iznenada. Je li vas ta cijela situacija ‘natjerala‘ da još više pažnje posvetite svom zdravlju i odlasku na preglede kod liječnika?
- Ne odlazim na preglede i ne mogu biti baš uzor po tom pitanju. Istina da je Saša bio vrlo vitalan, još u subotu donio mi je s placa stvari za ručak, tri tjedna prije toga vozio je s Hvara našeg peseka i sebe. Da krenem ispitivati uvijek će mi nešto naći, ali za sad ne želim da mi se išta nađe. Ne živim u strahu od bolesti, ali moram priznati da sam tijekom šest tjedana koje sam provela s njim u bolnici shvatila da je odlazak nešto normalno i ne bojim se smrti. On taj period više nije bio svjestan svega. Ako je on to prošao i ja ću. Smrti se ne bojim, on je moja ljubav i sigurna sam da ćemo se negdje gore opet sresti. To je ono što me drži. Živim i radim onako kako bi on volio, trudim se izgledati onako kako bi on volio da izgledam, on je čak bio demokratičniji od mene po pitanju odijevanja. Kad sam ga pitala je li mi nešto prekratko ili prozirno on bi samo rekao „ma daj, imaš predivne noge, samo odi”. Nikada nije pokazivao ljubomoru, ali niti ga ja nisam nikada izazivala. Bitno je ne izazivati partnera.
I dalje radite punom parom i sa žarom koji se ne viđa često. Razmišljate li ikad o mirovini?
- Što je to mirovina? Ako ste aktivni, zdravi i ako vas nešto drugo ne tjera budite aktivni koliko možete. Ili ako ste jako bogati mirovinu iskoristite za putovanja i istraživanje svijeta. Jako je važno ne izgubiti dijete u sebe, ostati znatiželjan i ostati aktivan. Nemojte razmišljati o bolesti. Trenutno se osjećam jako dobro, nadam se da će tako i ostati i ne razmišljam o mirovini.