Iako još nije zakoračio u tridesete, imotski producent sa splitskom adresom već se može pohvaliti glazbenim priznanjima među kojima su Porin i Cesarica, kao i činjenicom da su pjesme koje potpisuje na samom vrhu domaćih top ljestvica. Mi smo ga upoznali u novom svjetlu, gdje nam je otkrio nešto više o privatnom životu i priznao kako je njegovo srce još uvijek - slobodno.
Premda mu je tek 29 godina, iza Hrvoja Domazeta već su impresivni uspjesi na kojima bi mu pozavidjeli i mnogo stariji kolege. Dobitnik je niza glazbenih priznanja, uključujući Porin i Cesaricu, pa ne čudi što se danas ubraja među najtraženije glazbene producente na domaćoj sceni. Ovaj mladi i talentirani autor potpisuje brojne hitove, među kojima su i "Lavica" (Jelena Rozga), "Ono nešto" (Marko Škugor feat. Danijela Martinović) te "Zaljubljen" (Grupa CAMBI), pjesme koje tjednima ne silaze s ljestvica najslušanijih.
Koliko je uspješan, dodatno potvrđuje i činjenica da ga već sada uspoređuju s legendarnim producentima poput Nikše Bratoša i pokojnog Mate Došena, koji su obilježili hrvatsku glazbenu scenu.
No, tko je Hrvoje kad nije u glazbenom studiju? Odrastao je u Imotskom, u velikoj obitelji s četvero braće, gdje je glazba bila svakodnevica. S braćom je, govori nam, jedno vrijeme imao i bend u kojem je pjevao i svirao gitaru, dok su mu roditelji oduvijek bili najveća podrška. "Oduvijek su uz mene i nikad me nisu nagovarali da tražim ‘siguran posao‘. Vjerovali su da će rezultati doći ako nešto radim s ljubavlju i predanošću. Ta podrška mi je puno značila, osobito u trenucima kada stvari nisu išle glatko. Danas znam koliko je to rijetko i koliko sam sretan što sam odrastao u takvom okruženju", priča nam Hrvoje, kojem je malo nedostajalo da profesionalno krene potpuno drugim putem.
"Još me kao mališana zanimalo sve što ima tipke, žice ili gumbiće. Naravno, kao i svako dijete, volio sam crtiće, igrice i sve što nije imalo veze s glazbom. Trenirao sam rukomet pet godina i tada sam ozbiljno razmišljao da bi to mogao biti moj životni poziv. No kako sam rastao, glazba je postupno postala prioritet - od sviranja instrumenata do ozbiljnijeg produciranja pjesama", kaže producent koji je produkciji pristupio profesionalno na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Veliku ulogu u tome odigrala je i njegova obitelj, osobito otac Tonći, inače uspješan ton-majstor. "U kući gdje se miksete i pojačala tretiraju kao osnovni kućanski aparati, glazbu jednostavno ne možeš izbjeći. Tata mi je bio i uzor i tehnička podrška, pa nije čudo da sam završio u tom svijetu", govori Hrvoje, čiji počeci u glazbenoj industriji nisu bili jednostavni, ali danas kaže - sve se isplatilo.
"Počeci su uvijek kombinacija entuzijazma i lutanja - puno pokušaja, pogrešaka, ali i učenja. I dalje smatram da imam još mnogo toga za naučiti", skromno priznaje producent koji, osim što odlično producira, svira i brojne instrumente.
"Sviram sve vrste gitara,od akustične do bas gitare, zatim klavir, orgulje, ukulele, mandolinu, perkusije... Što god mi dođe pod ruku. Često se dogodi da sam odsviram sve instrumentalne dionice na pjesmi, bez angažiranja vanjskih glazbenika. Glazba mi je uvijek bila više od hobija, to je prostor u kojem mogu biti potpuno svoj", dodaje.
Iako je surađivao s brojnim poznatim imenima domaće scene, kao najzanimljivijeg sugovornika i suradnika izdvaja - Tončija Huljića. "S njim mi je najuzbudljivije raditi. Unese neku potpuno nepredvidivu energiju u studio, uvijek dođe s neočekivanom idejom i često me izvuče iz zone komfora, ali baš na onaj dobar način, koji te gura da budeš bolji", objašnjava Hrvoje, dodajući kako se s brojnim izvođačima druži i izvan studija.
"To nekako dođe prirodno. Kao producent, provodiš puno vremena s izvođačima, pa se spontano razviju i prijateljstva. S Lorenom Bućanom znam zaigrati PlayStation kad uhvatimo vremena, a često se družim i s Ivanom Huljićem – zna pasti koja partija društvenih igara. Mogu reći da sam kroz rad i druženje s mnogima razvio prijateljske odnose. Lijepo je kad se posao i privatno tako organski spoje", iskreno priznaje.
Kad nije u glazbenom studiju, najradije se opušta u prirodi, a šetnje su mu, kako kaže, glavni ispušni ventil. "Tako se najbolje ‘resetiram‘ i dođem sebi. Posljednjih pola godine imam rutinu da svakog dana napravim barem deset tisuća koraka i moram priznati da mi je to donijelo ogroman pomak, fizički i mentalno. Osjećam se stabilnije, bistrije i jednostavno - bolje", otkriva Hrvoje, koji je i veliki obožavatelj Formule 1.
"Jedan sam od onih ‘luđaka‘ koji će ustati u pet ujutro samo da mogu gledati Veliku nagradu Japana uživo. Inače sam više indoor tip, ali posljednjih sam se godina otvorio i društvu, izlascima... Više balansiram. Dugo nisam znao odvojiti vrijeme za sebe, ali sada sve više pazim na to. Nije život samo studio", priznaje kroz smijeh.
Iako je još uvijek slobodan, otkriva kako zna što traži. "Nisam tip koji ima definiran ideal partnerice, ali svakako mora postojati taj neki klik, energija koju je teško objasniti, ali lako prepoznati", kaže Hrvoje, koji za sebe tvrdi da je samozatajan i povučen, ali samo na prvu.
"Kad se opustim, zapravo sam vrlo pričljiv. Ljudi često kažu da ih iznenadi koliko volim razgovarati kad me bolje upoznaju. Po prirodi sam tvrdoglav, pogotovo kad su u pitanju stvari do kojih mi je stalo. U poslu sam potpuni perfekcionist, volim da sve funkcionira kako treba i teško puštam nešto van dok nisam potpuno zadovoljan. No uvijek sam otvoren za tuđe ideje i mišljenja, ne smatram da sam najpametniji u prostoriji. Vjerujem da najbolje stvari nastaju kad se spoje različite perspektive", zaključuje ovaj samozatajni producent koji je često sam sebi najveći kritičar. "Najstroži sam prema sebi i stalno pokušavam sve što radim podići na višu razinu", zaključuje Hrvoje Domazet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....