Uoči Dore 2026. posvuda bruji jedno ime - onim tihim, unutarnjim uzbuđenjem koje se dogodi kad publika osjeti da netko dolazi bez maske. Glazbenik Tomislav Marić ToMa (28) treći se put natječe, ovaj put s “Ledinom”, intimnom, ali orkestracijski velikom baladom nastalom u suradnji s Janom Jakovljevim. Pjesmom koja reflektira njegov trenutni ciklus: prekid, lom, zacjeljivanje - i ona tiha nada da iz ruševina uvijek može izrasti nešto novo. Razgovor s njim je toliko prirodan: smiješ se, pa utihneš, jer shvatiš da netko stvarno misli ono što govori. Kaže da je ove godine mirniji i pedantniji, da sve provjerava dvaput - ne iz straha, nego iz potrebe da bude iskren do kraja. Iza tog mira stoji život pun filmskih kadrova: rodno Žepče, djetinjstvo bez filtera, roditelji koji su mu dali ono najvažnije: dozvolu da sanja naglas i raspored pretrpan treninzima. I baš iz te širine nastala je pozornica kao prirodno mjesto, prostor u kojem su mu noge, kako kaže, uvijek bile stabilne. Kasnije su se te iste linije nastavile slagati u karijeru koja nikad nije išla jednim smjerom: glazba, plesna natjecanja, televizija, radio, mjuzikl, pozornice različitih formata. Danas je taj dječak i dalje “najglasniji za stolom”, ali u isto vrijeme i čovjek koji priznaje da mu najviše odgovaraju mir, tišina, daljinski upravljač i vlastiti ritam - i da prije velikih događaja zna osjetiti socijalnu anksioznost. I baš je u toj kontradikciji njegova magnetika: ekstrovert na sceni, introvert kad se vrata stana zatvore. Između proba, studija i planova za veliki koncert koji će održati 18. travnja u Tvornici kulture, ToMA se vraća najobičnijim stvarima - treningu koji mu “očisti glavu”, vikendima s nećacima, kavi s ljudima koje zove svojim “little forest friends”, ekipom koja mu je istovremeno najveća podrška i najstroži filter.

Glazbenik kaže da mu je obitelj najveća podrška

BILJANA BLIVAJS CROPIX

U kakvoj ste energiji uoči Dore, predstavite nam pjesmu “Ledina”?

- Definitivno mogu reći da sam ove godine oprezniji kad je Dora u pitanju - detaljnije pristupam svemu, čak s blagom dozom sumnje u svaki korak, sve u cilju da budem što pedantniji. Gledam li na konačni rezultat i imam li neka očekivanja - imam. No, ne mogu reći da je to jedina emocija s kojom dolazim na Prisavlje. Ove godine sam se prijavio s nešto drugačijom pjesmom, neočekivanom kad sam ja u pitanju - nisam došao s vatrometima i posebnim efektima, s koreografijom, nego s iskrenom i čistom emocijom, pjesmom koja u fokus stavlja tekst i interpretaciju. Samim time, moja primarna želja je opravdati ovu pjesmu na toj pozornici i pokazati svu njezinu ljepotu. Ako moj nastup dopre do ljudi i ako uspijem u svojoj namjeri da dotaknem ljude i pokrenem u njima neke emocije, pa mi oni daju povjerenje da predstavljam Hrvatsku na Eurosongu - bit će mi čast! Vjerujem da je ova pjesma stvorena za velike pozornice, publiku, slušanje i osjećaj svakog stiha i melodije. Zato smo je i prijavili na Doru. Jednako tako vjerujem da je dostojna i pozornice u Beču. Nastala je u intimnom okruženju mojih prijatelja u trenutku pisanja albuma, u trenutku najveće inspiracije i potrebe za iskrenošću. A iskrena glazba uvijek nađe svoj put do publike. Tijekom ovih godinu dana otkako je nastala skupio se lijep broj ljudi koji su joj na svoj način dali obol - instrumentalisti, vokali, redatelji i statisti u spotu. Ali najviše smatram da su sebe dali upravo oni koji imenom stoje iza nje - Jan Jakovljev i ja, kao njezini autori, te Mahir Sarihodžić kao autor aranžmana i produkcije.

Nakon rasprodanog koncerta u Petom kupeu i uoči velikog koncerta u Tvornici kulture u travnju, čini se da vaša karijera ulazi u neku novu fazu?

- Imam običaj na sve u životu gledati kao na cikluse, pa tako i po pitanju glazbe. Prvi album koji je kulminirao u Petom kupeu upravo je tu i završio. U Tvornici kulture započinje novi ciklus mog života. Ne znači to da stiže novi ToMa, niti da više ne gledam na sve što se dogodilo do sada - jednostavno smatram kako ovo vrijeme dolazi kao nova faza stvaranja, pisanja, snimanja, izvođenja, ciljanja... “Upgradeali” smo se svi zajedno - moj bend, moji producenti i cijeli tim koji zajedno sa mnom radi na mojoj karijeri. Na karijeru ne gledam kao na nešto što raste ili pada, što se razvija ili stagnira - pjevam, pišem, radim ono što sam oduvijek najviše volio. Meni je glazba oduvijek bila najbolji prijatelj, pokretač, alarm... Nikad cilj nije bio broj, nego osjećaj. Mislim da ljudi to osjećaju i da mi se upravo zato događa taj rast o kojem pričamo. Da, glazba jest posao, biznis, ali time se bave drugi članovi mojeg tima. Na meni je da budem glazbenik, da pišem pjesme, izvodim ih, živim ih i dajem svojoj publici - iskreno, bez kompromisa i ružičastih naočala. Upravo će to i biti moj koncert u Tvornici kulture - iskreno putovanje kroz sve emocije koje sam doživio, a nekako vjerujem da ih je doživjela i moja publika. Pjevat ćemo sretne pjesme za sretne dane, pa i one tužne, jer i takvih je dana bilo. Želim na neki način svoju publiku upoznati i s time tko je Tomislav Marić, a ne samo ToMa.

Tko je vaša najveća podrška na glazbenom putu?

- Uvijek se trudim najglasnije što mogu govoriti o tome koliko sam sretan čovjek - ne zato što mi se ostvaruju snovi, nego zato što sam imao okruženje koje mi je dopustilo sanjati. Obitelj mi je najveća podrška i najveći vjetar u leđa u svemu što radim, i na tome sam najzahvalniji. Dugo sam tražio način kako da se zahvalim na svemu što su mi dali kroz cijeli moj život, na tome kako sam odrastao, na svim prilikama i mogućnostima - na svim “da” i “ne” koje sam čuo u životu... Pa se dogodila pjesma “Mama”, zadnja na mom drugom albumu, posvećena baš njima. Žepče je grad koji djeci daje priliku istražiti čime se žele baviti, u kojem smjeru žele gurnuti svoj život... Trenirao sam karate, ples, odbojku, nogomet, džudo, kajak, košarku. Bio sam član kazališta, zborova i literarnih sekcija, animator za djecu, završio sam osnovnu glazbenu školu - sve to u jednom malom gradu u središnjoj Bosni za koji “nitko nije čuo”. Tom se gradu rado i često vraćam jer me sve te ulice podsjećaju na društvo, igranje vani do mraka, vožnju biciklom, rolanje, krađu voća iz susjedovih voćnjaka, kucanje na vrata i prozore navečer... Klasične dječje vratolomije. Sjeti me i na prve ljubavi, prve odlaske u školu, ljude s kojima sam dijelio školske klupe, profesore... Na svaki trening na koji su me roditelji vozili, natjecanja na koja sam išao... Smiješno je reći, ali i mi ispod 30 godina za puno stvari osjećamo veliku sentimentalnost i žal, iako smo još relativno mladi. Bio sam najglasnije dijete u društvu, u razredu. Nekima možda i iritantan, ali radostan, nasmijan, glasan, brz, nepromišljen... Više-manje kao i danas, neke se stvari nikad ne promijene.

ToMa 18. travnja priprema koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Kroz osobno iskustvo razvoda - što ste naučili o ljubavi i odnosima?

- Ljubav se ne može razumjeti, ne može se secirati niti forsirati. Ljubav treba odgajati. Život nekad udari tamo gdje nisi mislio da će udariti i pokaže ti da ne može sve biti po tvome, niti da sve možeš planirati. Da je bilo lako - nije. Ali zapravo je najbitnije malo se zaustaviti, udahnuti, dati si prostora da sve isprocesuiraš kako bi se moglo nastaviti dalje. U jednoj takvoj katarzi najgora stvar koju si čovjek može napraviti jest zažmiriti, praviti se kao da se život nije dogodio, kao da se neka vrata nisu zatvorila. Ja sam odlučio da ljubavi nije kraj - mlad sam, dogodit će se, ali sam isto tako odlučio da ću na nova vrata koja se otvore doći spreman. Uz sve to, najbitnije je okruženje koje te iznese iz jedne takve situacije. Biti emotivno zreo muškarac znači puno toga, ali prije svega mislim da je osnovna stvar biti životno zreo muškarac. Znati svoje mogućnosti, nemogućnosti, vrline i mane... Biti muškarac nosi odgovornost na koju treba biti spreman.

Tko su mu prijatelji izvan scene, je li introvert ili ekstrovert te što mu donosi mir pročitajte u novom broju Glorije!

GLORIA PRODUKCIJA

Šminka i frizura Jasmina Horvatić za JL Style

Stilistica Laura Bošnjak

Odjeća: Dsquared2, Alexander McQueen, Dolce & Gabbana (Colognese 1882), Zara