VEDRAN PETEH CROPIX
Jogging s glumicom

Uhvatite je ako možete: Na trčanju s Ecijom Ojdanić koja se ozbiljno priprema za najpoznatije svjetske maratone

Zvijezda "Kumova" našoj novinarki otkrila je kako je zahvaljujući popularnoj aktivnosti pronašla novu sebe i dokazala da se izdanak superžene kakva je postala krije u svakoj od nas - bez obzira na godine.

Zvijezda "Kumova" našoj novinarki otkrila je kako je zahvaljujući popularnoj aktivnosti pronašla novu sebe i dokazala da se izdanak superžene kakva je postala krije u svakoj od nas - bez obzira na godine.

Žureći se na prošlotjedni dogovor za trčanje s Ecijom Ojdanić stalno sam si ponavljala riječi da sam si sama kriva. Ponijela me želja trčati s državnom prvakinjom u kategoriji 50 plus kilometara, htjela sam vidjeti mogu li istrčati tisuću metara u razlistaloj šumi zagrebačkog parka a da me ne ulovi grč ili ne daj Bože, srčani udar... U redu, neću pretjerivati, ali mi nije bilo svejedno. S jedne strane jako sam se veselila neformalnom druženju s dramskom umjetnicom koju dugo pratim, a s druge sam bila bolno svjesna činjenice da zbog dobi (u najboljim sam godinama, ali ne za trčanje) i desetak kilograma viška, nisam baš idealna početnica. Dok mi je prilazila smiješeći se, u sportskoj odjeći koja ističe njeno istrenirano tijelo 30-godišnjakinje (u lipnju će proslaviti 51. rođendan), pomislila sam da se u trčanju maratona mora skrivati vremenski bug zbog kojeg se godine vrte unazad, kao u filmu "Neobična priča o Benjaminu Buttonu".

image

S našom novinarkom Tanjom Vučićević

VEDRAN PETEH CROPIX

Naravno, prasnula je u smijeh kad sam joj to rekla i obećala ispričati mi sve o "čudnovatom" efektu trčanja, ali u pokretu. "Nema sjedenja", kaže Ecija, diže me s kave i poziva na lagano istezanje. Pokazujući mi kako ću postaviti ruke, glumica koja se proslavila ulogom Miki u filmu Ognjena Sviličića "Da mi je biti morski pas" 1999. i do danas ostvarila sedamdesetak televizijskih, kazališnih i filmskih rola (ne računajući predstave svog kazališta "Moruzgva" osnovanog prije 17 godina), priznala mi je da se, kad trči laganini, odnosno ne priprema se za maraton - rijetko isteže. Ali sa mnom će odraditi sve by the book. Dok se u sebi pitam trebam li se tome veseliti i pokušavam hvatati korak s donedavno trećom ženom svijeta u kategoriji 50 km, ultramaraton, s tim da je u kategoriji W50 u Hrvatskoj državna prvakinja i rekorderka, otkrila je da joj, prije nego što je postala maratonka, nije bilo jasno zašto ljudi trče. "Postoje dvije stvari koje nikad u životu nisam htjela napraviti - imati svoje kazalište i trčati. Obje su mi se dogodile i donijele mi riječima teško opisivu sreću, zadovoljstvo i dobrobit na svim poljima u životu. Volim reći da su mi se desile slučajno iako nisam sigurna ima li tu slučajnosti. Možda mi je, tko zna, bilo suđeno baš ono od čega sam u početku bježala", govori glumica poznata po ulozi Mirjane Bogdan iz popularnih "Kumova" i kneginje Anuše iz "Mrkomira I.", povijesne serije nadahnute legendarnom "Crnom gujom".

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Otkriva da je tenisice kupila u 44. godini, a da ih prije nikad nije ozbiljnije koristila. Danas se, pak, svaki dan budi u zoru, odradi deset, petnaest kilometara, po povratku kući navrati na tržnicu kako bi djeci, tinejdžerima Jakovu i Cviti te suprugu, zagrebačkom redatelju Robertu Orhelu, pripremila ručak za taj dan. I tek tada započinje uobičajenu, radnu rutinu: završava snimanje četvrte sezone "Kumova" nakon čega će odmah započeti četvrtu sezonu "Mrkomira". Uz sve to priprema kazališni festival "Good fest" koji će se i ovog ljeta održati u Drnišu i vodi svoje kazališta koje je u međuvremenu izraslo u složeni, sve zahtjevniji mehanizam sa sve više predstava. Tijekom ljetne turneje odradit će pedesetak kazališnih izvedbi predstava "Prekid preko veze" i "Ništa im neće bit’". "Svi me pitaju kako stignem. Otkad ozbiljnije trčim, zaista sve stignem i sve bolje odradim. Naprosto sam organiziranija. Naprosto taj multitasking mogu lakše i jednostavnije obavljati", kaže glumica kojoj je "trčkaranje" na početku išlo na živce. Primjerice, prve godine je s kolegama bila na turneji po otocima i dok su ostali čilali u hladu, ona je trčala. "Taman sam prestala pušiti, morala sam biti uporna zbog straha da se ne udebljam", dodaje dok se kreće lakoćom gazele i priča o sudbonosnom preokretu doživljenom na 2015., na prvoj utrci Zagrebački noćni cener.

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Dodaje da bih ga i ja, nastavim li zaozbiljno trčati, možda mogla doživjeti... "Tamo sam doživjela inicijaciju, osjetila nevjerojatnu, zajedničku energiju, taj hormon sreće koji izvire iz svih tih ljudi. Istrčala sam svih deset kilometara s rezultatom ispod sat vremena, što je dobar rezultat za nekoga tko je tek počeo. Na toj utrci sam se "inficirala", priča mi Ecija. Nisam joj odgovorila jer nisam mogla. Trudila sam se držati korak pazeći na disanje, pokrete ruku, da najprije stanem na stazu prstima, a onda petom (i to u preteškim tenisicama za koje mi je odmah rekla da nisu za trčanje), a onda sam morala stati, prodisati, pustiti da se otkucaji srca uspore. Slijedim njene upute: popila sam malo vode, duboko dišem naslonjena na stablo, a moja sugovornica vraća se na temu s početka ove priče. Priča o čudnovatom bugu koji ne samo da pomlađuje (zbog dobrobiti za cijeli organizam), nego vas navodi da svaki put poželite još. "Zašto se to događa? Trčanje je dokazana ovisnost. Postajemo ovisni o hormonu sreće koji nas preplavi poslije treninga. Izlučuje se i kod drugih vrsta vježbanja, ali kod trčanja je to na malo većoj razini. Mi smo legitimni ovisnici o tom zdravom osjećaju. Taj nevjerojatan hormon navodi vas da se počnete natjecati sa sobom. Krenete od malih pobjeda, pa kažete sebi - sada ćemo malo jače, pa ću malo duže, malčice brže nego prošli put i tako do velikih pobjeda", priča članica atletskog kluba Sljeme na čijem je čelu Dragan Janković, glumičin trener koji je prati kad je u fazi intenzivnih priprema. Tada istrči 80 do 100 kilometara tjedno, kaže lakonski.

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Sjedamo na klupu jer više ne mogu (nisam dostigla postavljeni cilj od jednog kilometra). Iz ruksaka vadim osvježenje, sibirsku aroniju i borovnice. Grickamo voće, temu o sportu koji obožava proširile smo na to je li uspjela privući Jakova i Cvitu te supruga da joj se pridruže? "Blagoslovljena sam što su dobra djeca, odgajam ih da budu dobri ljudi. Nekad se pitam je li to danas dobra deviza, no čini mi se da dobrota i empatija prije ili kasnije ipak nađu mjesto pod suncem. Vjerujem da će se oboje znati zauzeti i pobrinuti za sebe. Jakova još nije uhvatio ludi pubertet, za sada je sve to kod njega prilično mirno. Čini mi se da je on najstabilniji član naše obitelji jer smo Cvita, suprug Robert i ja vrlo temperamentni. Jakov je još čvrsto na zemlji, iako me očekuje i njegov udar puberteta: odličan je u školi, samostalan, veseljak, igra nogomet. Svađamo se samo oko čitanja knjiga”, otkriva. S druge strane, pred njenom jedinicom je ispit zrelosti - matura. Izvrsna je u srednjoj školi, zanima ju studij psihologije, ima nekoliko opcija za studij u Zagrebu, Rijeci ili Amsterdamu. "Sama je sastavljala tu listu, tamo se nalazi i ekonomija i tko zna što još... Nisam virila jer ih odgajam da budu samostalni i sami donose odluke", kaže glumica. A onda je nakratko zastala i otkrila mi da je povodom skorog, 51. rođendan u lipnju, već izabrala dar. "Poklonit ću si trčanje na šest najvećih, najpoznatijih maratona na svijetu. Prvi će biti u rujnu ove godine u Berlinu, a potom slijede Amsterdam, London, Boston, New York, Chicago i Tokio".

image
VEDRAN PETEH CROPIX
image

Ecija Ojdanić državna je prvakinjom u kategoriji 50 plus kilometara

Dok sam zadivljeno uzviknula "WOW" i razmišljala o putu koji je prevalila otkako je iskoračila iz zone komocije, navukla tenisice i krenula, da bi naposljetku postala državna prvakinja, glumica je zaključila naš razgovor nikad ispričanim detaljem. "Kad sam počela, nisam imala podršku u užoj i široj obitelji ni od prijatelja. Ne samo to: bila sam im povod za smijeh i porugu. Prihvaćam šalu na svoj račun pa nikome nisam zamjerila, naprosto nisu razumjeli zašto to radim. To je bilo toliko dijametralno suprotno od Ecije otprije, da novu Eciju nisu mogli shvatiti. Bilo im je teško pojmiti da je to samo moj prostor. Imam puno izvora radosti, ali trčanje pripada samo meni u odnosu na obitelj, posao i život izvan staze. Kao da imam "balon" koji sam sebi našla i čini mi dobro. Uspjela sam se izboriti i zadržati ga usprkos neodobravanju”. Svojom pričom o trčanju pronašla je novu sebe, a ta osoba joj se jako sviđa. Rastura na utrkama, osjeća da je izborivši se za sebe, pronašla svoj "balon" sreće i pritom dokazala da se izdanak superžene kakva je postala, krije u svakoj od nas.

Linker
24. svibanj 2024 12:06