Iza jedne od najvećih zgrada u zagrebačkom kvartu Knežija smjestio se mali studio keramike u bijelim i ružičastim tonovima, ispunjen biljkama, šarenim tanjurima i šalicama. Otvorile su ga Nastja Višnjakova i Jana Guselnikova, koje su prije osam mjeseci stigle u Zagreb iz ratom zahvaćenog Harkiva. U tom su ukrajinskom gradu na početku pandemije otvorile svoj prvi studio i uspješno ga vodile, a onda se dogodio 24. veljače. U trenutku ruske invazije Nastja je bila u gradu i trebalo joj je nekoliko dana da napusti zemlju, dok je Janu rat zatekao u Rimu.
"Kako tu imam rođakinju, došla sam u Zagreb četiri dana prije Jane i hodala gradom. Nazvala sam je i rekla da Hrvatska možda nije loš izbor. Kad je stigla tu, i ona se zaljubila u Zagreb. Iako je plan bio da idemo u Njemačku, odlučile smo biti racionalne i usporediti cijene, stilove života, jezike...", priča Nastja, kojoj je prvi poriv nakon napada bio sa sobom evakuirati i golemu peć za keramiku, što je bilo nemoguće.
Trebalo joj je sedam dana da iz Harkiva stigne u Zagreb. Najprije je pokušala vlakom, no u njih nisu mogli stati svi koji su željeli napustiti grad. Raspored vožnje više nije postojao pa je čekala šest sati na otvorenom, dok je oko nje sniježilo.
Prvu noć je sa psićem Cubom provela u podzemnoj željeznici, a kako nijedno od njih nije spavalo, sljedećih noći utočište su našli u svom studiju za keramiku. Tražeći drugi način evakuacije, Nastja i njihova zajednička prijateljica doznale su da IT kompanije iz Harkiva evakuiraju zaposlenike i njihove obitelji. Njihov prijatelj slagao je šefu da su mu rođakinje i osigurao im mjesto u autobusu, prazanom jer je dan ranije drugi autobus pogodila raketa pa su se ljudi uplašili.
"Nazvali su me 20 minuta prije polaska i rekli mi samo lokaciju autobusa, nisu mi htjeli reći ni broj ni boju. Pomislila sam ako sad ne ulovim taksi, neću uloviti autobus. Osim toga, probudila sam se deset minuta prije poziva. Pokupila sam stvari i uspjele smo dobiti taksi... Bilo je to onog dana kad su ruske snage ušle u Harkiv. Vozač je vozio suludo brzo jer su se borili na cesti. Ušle smo u autobus, a 50 minuta kasnije granatirali su to mjesto. Putovali smo 24 sata, što je dobro s obzirom na to da je riječ o 1200 kilometara", priča nam.
Prisjeća se da su ih na jednoj kontrolnoj točki detaljno ispitivali, a kad je počeo zračni napad koji je trajao desetak minuta, shvatili su da su u vojnoj bazi. "Grlila sam Cubu i pomislila: ‘Možda ću umrijeti danas‘", priča nam.
Nakon toga postalo je lakše, stigla je u Lviv, odakle se uputila na mali granični prijelaz s Mađarskom, za koji je čula da na njemu nema gužve. Sljedeća postaja bila joj je Budimpešta, a zatim Zagreb.
Po dolasku u Hrvatsku nisu imale ništa pa su najprije nudile "digitalne tanjure", mogućnost da naručite i platite keramički tanjur, koji ćete dobiti kad studio zaživi. To se dogodilo puno prije nego što su mislile zahvaljujući dobrim ljudima, koji su im pomogli naći stan i prostor za studio, ali i donirali novu peć za keramiku te stotinu kilograma gline. Djevojkama iz Facebook grupe SOS Ukrajina predvođene Nikom Bijelić, Bruni Lerotiću, Igoru Čimburu i udruzi Chef kuha doma, Ivanu Blaževiću i udruzi Solidarna, Zvonimiru Dobroviću i udruzi Dominu, Tapikeru te svima drugima zbog koji danas postoji studio keramike Morra, Nastja i Jana ne mogu dovoljno zahvaliti. Zbog toga sad održavaju besplatne radionice za Ukrajince u Hrvatskoj, ali i za sve koji su im pomogli.
Nakon uspješnih radionica u Zagrebu, glas o njima se proširio pa su ljetos dva tjedna podučavale Splićane.
Keramika je postala njihov stil života prije dvije godine, Jana nije imao posao, a Nastja je radila u marketingu, no nije bila zadovoljna pandemijskom plaćom.
"Nekoliko godina sam radila u studiju keramike, no nisam znala promovirati svoj rad, dok je Nastja, koja je radila u marketingu, znala baš to. Spojile smo dva različita uma i nakon pola godine shvatile smo da je ovo posao za nas", ističe Jana.
Kako obje podržavaju feminizam, LGBTQ+ osobe i ljudska prava ti se motivi protežu kroz njihov rad.
S obzirom na to da je učila od Jane, Nastja je svjedok da izrada keramike nije komplicirana ako imate dobrog učitelja. Polaznici njihove radionice mogu sami odlučiti što žele izraditi, a izrada jednog predmeta traje do 30 minuta. S obzirom na to da se svaki komad mora sušiti, peći, glazirati i ponovno peći, finalni proizvod polaznici će dobiti za dva tjedna. Ono što je najvažnije jest da će nakon jedne radionice imati dovoljno znanja da cijeli postupak ponove sami kod kuće.
Kad rat u Ukrajini završi, Jana i Nastja ne namjeravaju reći zbogom Hrvatskoj.
"Možda ćemo raditi i tu i u Ukrajini, no u Hrvatskoj ćemo ostati sigurno. Jako nam se sviđa ovdje, jedini minus je vrućina, čak i vašu birokraciju podnosimo", šale se i otkrivaju da žele otvoriti školu keramike za djecu te izrađivati predmete po narudžbi.
Sudeći po hrvatskoj ljubavi prema kavi, sigurne su da će to većinom biti šalice. U svom studiju već sad nude drugima korištenje peći za keramiku te coworking.
Jezičnu barijeru ne osjećaju previše jer su im hrvatski i ukrajinski dosta slični te velik broj Hrvata govori engleski kojim one odlično barataju. Priznaju ipak da će se potruditi naučiti naš jezik, primarno zbog birokracije, no i zbog onih koji vole keramiku, ali se ne snalaze na engleskom. Pitam ih što su već naučile u Hrvatskoj.
"Hrvatska će vas naučiti da se morate odmoriti. U Ukrajini ili radite ili nemate ništa, zato radimo baš svaki dan, a ne pet dana u tjednu. Tamo sve radi nedjeljom, dok su ovdje ljudi vikendom više chill. Isprva nam je bilo teško, šetale smo parkom jer ništa ne radi, no zahvaljujući Hrvatskoj sad shvaćamo da postoji vrijeme za rad, ali i vrijeme za odmor", pojašnjava Jana.
Napominju da im jako smetaju sunarodnjaci koji su utočište pronašli u Hrvatskoj, a sad je kritiziraju.
Pitam ih jesu li znale da se rat sprema.
"Zadnjih pola godine, rat je bio glavna tema u našim razgovorima s prijateljima", odgovara Nastja, dok Jana dodaje: "Mi smo već imali rat od 2014. godine. Živjele smo na granici, to je kao da živite pored bombe."
Dodaju da se znalo da rata neće biti dok traju Olimpijske igre, no onda su se u nekoliko dana dogodile mobilizacije medicinskog osoblja, pražnjenje noćnih klubova kako bi postali skloništa i povlačenje stranih veleposlanika iz Kijeva.
"23. veljače u 23 sata znala sam da rat sigurno počinje. Tad je Putin priznao Luhansk i Donjeck", kaže Nastja i dodaje da je svaka obitelj izgubila nekog ili nešto.
Iako su imale sreću da su sigurnost brzo našle u Hrvatskoj, vijesti iz Ukrajine i dalje svakodnevno prate. Najviše su im utjehe pružale video poruke koje je snimao predsjednik Volodimir Zelenskij.
"To nas je jako smirivalo jer smo shvaćali da je poput nas, da ne spava kao ni mi i da shvaća da smo zabrinuti. On je naša očinska figura i poručuje nam da se brine za nas", govori Jana, a Nastja dodaje: "Ukrajina je jako sretna što ima takvog predsjednika u ratu. On nije gad, dobar je čovjek koji nas pokušava izvući iz ove situacije".
Priznaju da u ratne objave treba promatrati s filterom jer svi lažu, no shvaćaju zašto je za moral važno nabrajati pobjede, a gubitke ne isticati.
Podržavaju i editorijal koji je bračni par Zelenski ljetos snimio za Vogue, štoviše misle da se trebao dogoditi ranije.
"Mediji su uvijek dobra ideja. I mi objavljujemo svoje fotografije, a vi ne znate da ne spavamo, da plačemo, da se slamamo... To ne pokazujemo da ne slomimo druge", poručuju.