Klaudija Bubalo, bivša rukometna reprezentativka, a sada direktorica Lokomotive Zagreb, čije su igračice ušle u četvrtfinale Europske lige, govori o poslovnim izazovima, karijeri i obiteljskom životu
Kad je prije dvadeset i jednu godinu preuzela upravljanje Rukometnim klubom Lokomotiva Zagreb, Klaudija Bubalo (55) nije ni slutila da će se ondje zadržati toliko dugo. Legendarna rukometna reprezentativka bivše Jugoslavije i Hrvatske, koja je najveći dio igračke karijere provela upravo u Lokomotivi, doživjela je brojne uspone i padove, ali danas ističe kako je sretna što nikada nije odustala. Jer Lokomotiva je ove sezone ostvarila velik uspjeh - rukometašice su se plasirale u četvrtfinale Europske lige nakon pobjede u gostima protiv Rapida iz Bukurešta. Klaudija je ponosna, no istodobno žali što ženski rukomet u Hrvatskoj nema brojniju publiku i snažniju sponzorsku potporu, pa se klub i dalje najvećim dijelom financira iz gradskog proračuna.
Ženski sport
"U moje vrijeme dvorane na utakmicama ženskog rukometa bile su pune, ljudi su rado dolazili. Ženski sport nije se smatrao "nužnim zlom". Ne razumijem što se u međuvremenu dogodilo i zašto se danas ne cijeni rad u ženskom rukometu - i ne samo u rukometu nego u svim ženskim sportovima. Nije mi jasno kako smo ženski sport u Hrvatskoj doveli na ovu razinu", govori Klaudija i dodaje kako se rezultati postižu isključivo velikom ljubavlju igračica prema sportu i predanim radom. Želja joj je dovesti generalnog sponzora, učiniti klub još konkurentnijim u Europi te potaknuti veću popularnost ženskog rukometa među djecom.
"Djeca su danas komotnija, pogotovo djevojčice, a rukomet je dinamičan sport koji zahtijeva puni angažman. Uz to je i kontaktni sport u kojem su ozljede česte pa se djevojčice teže odlučuju za rukomet. Danas je vrlo teško dovesti djevojčice do seniorske ekipe jer mnoge odustanu mnogo prije. Jednostavno im je prezahtjevno", objašnjava Klaudija, koja je rukomet počela trenirati s trinaest godina. Prvih sedam godina života provela je u Zagorju kod bake i djeda, a potom se preselila u zagrebački Stenjevec. Majka Dragica, kućanica (tata Branko je bio autoprijevoznik), vodila ju je na brojne aktivnosti - u glazbenu školu, na harmoniku, koturaljke i na klizanje. No, kada je počela trenirati rukomet, potpuno se zaljubila u taj sport i ostvarila zavidnu karijeru. Za reprezentaciju Hrvatske odigrala je 166 utakmica i postigla 769 golova, a iako ne igra više od dvadeset godina, još je rekorderka. Gotovo cijelu igračku karijeru ostala je vjerna Lokomotivi, no četiri godine provela je u francuskom klubu Metz Handball.
Velika osobna želja
"Vratila sam se iz Francuske s 33 godine, a glavni motiv bilo je Svjetsko prvenstvo 2003. koje se igralo u Hrvatskoj, pa sam šest mjeseci igrala u Solinu jer je izbornik ondje bio trener", objašnjava Klaudija, koja je od igračke karijere odustala zbog bizarne nezgode. Naime, letvica s parketa zabila joj se u butinu, morala je na nekoliko operacija i shvatila to kao znak da je vrijeme za kraj karijere. Da je pala drukčije, moglo je završiti i kobno, ali, na sreću, sve je dobro prošlo. Paralelno sa sportskom karijerom završila je Kineziološki fakultet, dobitnica je Rektorove nagrade, a prije nekoliko godina upisala je i doktorski studij.
"U moje vrijeme sportaši su bili iznimno cijenjeni. Nikada nisam dolazila u školu ni na fakultet nespremna. Uvijek sam učila i trudila se. Studirala sam dulje jer je trening bio prioritet i s njega se nije smjelo izostajati, a ja sam na svakom ispitu željela dati svoj maksimum. Upisala sam doktorat jer volim kineziologiju. Možda se ni ne želim maknuti s fakulteta pa sam i to malo oduljila, ostala mi je još jedna godina. To je moja osobna želja; ne treba mi zbog funkcije, ali želim zaokružiti svoju priču i dokazati da se može", ističe Klaudija i dodaje kako u klubu potiču djevojke da se dobro organiziraju i studiraju uz sport jer život ne završava s igračkom karijerom i treba postaviti temelje za život nakon. Ona se umirovila s 34 godine, a iako je tada bila zbunjena i nije znala što će sama sa sobom, jedan poziv joj je promijenio život.
Bijeg iz Zagreba
"Dobila sam poziv legendarnog Janka Goleša, koji me pozvao u stožer i otada sam u Lokomotivi. Iako sam bila mlada kad sam preuzela vodstvo kluba i puno toga se događalo, nisam se predala", govori Klaudija, koja iz kuće izlazi u osam ujutro, a vraća se kasno navečer, jer osim u klubu radi i u jednoj školi kao profesorica tjelesnog. Slobodnog vremena nema previše, ali kad ga uhvati, voli peći kolače, družiti se u prirodi i provoditi vrijeme s obitelji. Ima supruga Marka, tehničkog direktora u Lokomotivi, kćer Brunu (16), učenicu Privatne gimnazije i ekonomske škole Katarina Zrinski, te sina Bornu (21), bivšeg rukometaša koji sada studira na Ekonomskom fakultetu.
"Tempo mi je iznimno naporan i voljela bih uskoro malo usporiti. Odrasla sam u Zagorju kod bake i djeda, roditelji su mi darovali imanje pa suprug i ja ondje sada gradimo kuću. Planiramo se preseliti na to imanje. U budućnosti se vidim u šumi, na vrhu brda. Prije me to nije privlačilo, a danas jedva čekam otići tamo", kaže Klaudija Bubalo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....