Nakon niza kazališnih režija i nedavne premijere operete „Kraljica lopte“ u Splitu, redateljica se odlučila priključiti vojsci, a to joj je iskustvo, kaže, promijenilo pogled na rad, disciplinu i vlastite granice.
Razgovarajući s Kristinom Grubišom (30), atraktivnom mladom ženom duge kovrčave kose čiji rječnik odaje široko obrazovanje i još šire interese, čovjek se nehotice zapita – kada sve to stigne?
Studirala je povijesti umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom je nastavila studirati kazališnu režiju i radiofoniju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, počela je raditi još kao studentica pa iza sebe ima brojne predstave u profesionalnim kazalištima, a prije šest mjeseci društvene znanosti i kazališnu magiju zamijenila je – vojskom. Doduše ne u potpunosti. "Ljudi misle da su to dva suprotna svijeta, a meni su zapravo vrlo slični. I u vojsci i u kazalištu postoji hijerarhija, postoji sustav, postoji odgovornost prema timu. A u tim se okvirima dobro osjećam", govori Kristina, koja je nedavno oduševila publiku i kritiku svojim redateljskim uratkom „Kraljica lopte“ u splitskom HNK-u, jedinstvenom Tijardovićevom operetom posvećenom Hajduku i praizvedenom davne 1926. godine povodom 15. obljetnice kluba.
Privlači mlađu publiku
Premijera je, kaže, prošla odlično: izvedbe su se rasprodale tjednima unaprijed, interes je bio toliko velik da su otvorili i generalnu probu za publiku. A posebno joj je drago što je „Kraljica lopte“ u kazalište privukla i mlađu publiku.
"Riječ je o povijesnom komadu koji je Tijardović napisao baš za Hajduk i koji se desetljećima nije izvodio. Bio je autor koji je bio ‘sve’ – redatelj, scenograf, koreograf – i ostavljao je bilješke u partiturama i libretu. Materijali su sačuvani, a dio se čuva i u Hajduku", ističe Kristina koja se režijom bavi od početka studija na ADU. Iza sebe ima niz predstava, a radila je i kao asistentica svojim profesorima i redateljima Krešimiru Dolenčiću i Reneu Medvešeku. Kako je počela raditi još kao studentica, za svoje godine iskustva ima više nego dovoljno. Ipak, priznaje da ju je upravo to iskustvo i puno posla u jednom trenutku dovelo do zasićenja: počelo joj se činiti da predstave stalno gledaju isti ljudi, da nedostaje stvarne komunikacije sa širom publikom, kao da se kazalište zatvara u vlastiti krug i postaje samodostatno.
U potrazi za novim izazovima prošlog se ljeta prijavila na dobrovoljno služenje vojnog roka. Nakon toga otvorila su joj se vrata i stalne vojne službe. "Odmalena me fascinirala vojska. Sjećam se kada su nam u srednjoj školi došli ljudi iz vojske i predstavili svoj rad da me to snažno zaintrigiralo, oči su mi zasjale, ali tada su moji interesi bili puno širi. Prošlog ljeta prijavila sam se na odsluženje vojnog roka, koji je za žene dobrovoljan. Vojni rok mi je u svim pogledima bio pozitivno iskustvo – svakodnevni treninzi, dani puni učenja novih i zanimljivih vještina. Polažu se razni ispiti, a nadređeni pažljivo prate i jasno vide za što ste sposobni i spremni. Zanimalo me sve u vezi zrakoplovstva i htjela sam se što više približiti tom području za koje je potrebno zadovoljiti posebne uvjete, imati specifično znanje i kvalifikacije iz tehničkih znanosti, što ja naravno nisam imala. Na kraju vojnog roka dobila sam ponudu da idem na specijalizaciju za veziste u Velikoj Gorici, što sam i prihvatila. Priznajem, jedna od najboljih životnih odluka. Moram reći da sam još ‘zelena’, tek sam od nedavno u sustavu, ali se stalno dodatno obrazujem, što moj život u uniformi čini vrlo zanimljivim i dinamičnim. Paradoksalno, sada imam više vremena nego prije za neke druge stvari jer mi je dan strukturiran pa mi ostaje pola dana za sve druge interese. Prije sam zbog silne želje za radom i kazalištem, prihvaćala sve što mi se nudilo. Sada napokon imam priliku posvetiti se dubinski meni doista važnim projektima u koje vjerujem“, objašnjava Kristina.
Dragocjeno iskustvo
Iskustvo stečeno u vojsci, iako kratko, pokazalo se dragocjenim i u redateljskom radu. Odluke su joj, kaže, postale brže i fokusiranije, a probleme rješava odlučnije i bez suvišnih zadrški. "Vjerojatno sam na djeda Tončija Testena koji je bio operni pjevač i pilot. Te dvije profesije vodio je paralelno, s jednakom strašću i predanošću. Bila sam jako mala kada me mama odvela u Sarajevo, gdje je pjevao ‘Traviatu’. To je bila prva predstava koju sam gledala u kazalištu. Sjećam se da sam plakala kao kišna godina. Nisam razumjela radnju, ali ta glazba, ta emocija, ta tuga – to me potpuno očaralo", govori Kristina, koja je odrasla u Drveniku na Makarskoj rivijeri.
Djetinjstvo pamti po slobodi, igri na otvorenom i snažnom osjećaju zajedništva. "Bilo nas je malo, u razredu tek desetak, ali smo bili iznimno povezani. Igrali smo se vani od jutra do mraka, smišljali vlastite svjetove, a ja sam između škole i obaveza uvijek nalazila vrijeme za čitanje i crtanje. Pod utjecajem knjiga tada sam sanjala o tome da postanem forenzičarka", smije se.
A želju za novim iskustvima ispunjava na različitim „frontovima“. Dvaput je skakala padobranom u Sinju, a rezervirala je i bestežinsko letenje u Sloveniji. "Volim taj osjećaj pomicanja vlastitih granica. Nadam se da ću ponovno skakati, a posebno se veselim letenju u zračnom tunelu", govori nam Kristina.
Glumačka radionica u Londonu
Popis njezinih interesa teško je iscrpiti: voli putovati i čitati, piše poeziju, svira bubnjeve, pohađala je glumačke radionice, a u Londonu je završila i radionicu kostimografije u National Theatreu. "Bila sam na Filozofskom fakultetu kada sam u jednom trenutku poželjela promjenu. Pronašla sam informaciju da National Theatre nudi ljetnu stipendiju za kostimografiju. Napravila sam analizu kostima Davida Bowieja, kojeg jako volim, i to je prošlo. Dok sam boravila u Londonu, upisala sam i glumačke radionice jer sam željela upoznati ljude. To iskustvo me potpuno osvojilo. Kada sam se vratila u Zagreb, bila sam toliko gladna toga svijeta da sam se upisala u tri različite dramske skupine. Navukla sam se na kazalište jer je u njegovoj srži – adrenalin, ono što me pokreće", govori redateljica koja je, želeći objediniti sve svoje interese, nakon studija na Filozofskom fakultetu odabrala studij režije.
I premda joj je vojska danas svakodnevica i profesija, kazalište je ipak njezina prva ljubav. "S Miom Bujan, Doroteom Milečić-Sever i dramaturginjom Dorom Golub pripremam autorski projekt o ženskom prijateljstvu i ženskim iskustvima. U procesu sam i pisanja zbirke poezije, za koju sam dobila potporu. No, budući da uvijek gledam korak dalje, zašto bi to bila samo zbirka? Zamislila sam da projekt bude i radiodramski koncert – radiodrama uživo. U potrazi sam za bendom koji će improvizirati glazbu dok čitam pjesme", govori.
U slobodno vrijeme luta gradom, odlazi na izložbe, predstave i razna druga događanja. Samoća joj ne predstavlja teret nego joj daje slobodu da vidi i istraži sve što je zanima. A život dijeli s Vučkom, mješancem u tipu labradora. „Kakav vlasnik, takav pas“, smije se, prepričavajući njihove šetnje po Zagrebu i Gorskom kotaru. Nakon cjelodnevnog trčanja Vučko se, kaže, kod kuće smiri na pet sekundi – a zatim ponovno kreće u akciju. Baš poput svoje gazdarice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....