Uoči 1. ožujka, Dana podizanja svijesti o endometriozi u Hrvatskoj, spisateljica Valerija Đurđević otvorila je dušu u novoj knjizi ‘Pobijediti endometriozu‘ progovorivši o bolnom i teškom iskustvu koje je proživjela na vlastitoj koži. Upravo ono bilo je najveći pokretač za pisanje knjige u kojoj, kaže Valerija, nema filtera, ali ima nekih odgovora i, što je najvažnije, nade. A ona joj je bila svjetlo u tami da unatoč teškom obliku endometrioze, čest uzrok neplodnosti, na svijet, nakon bezbroj neuspjelih pokušaja, u studenom prošle godine na svijet donese sina Maxa koji je njoj i suprugu Borisu Đurđeviću, poznatom autoru, producentu i osnivaču sastava Colonia, uljepšao život.

Nedavno ste izdali knjigu ‘Pobijediti endometriozu’, o osobnoj borbi s ovom dijagnozom. Koliko ste se ogolili u knjizi? Kome će sve ova knjiga služiti?

Ogolila sam se, rekla bih, do kraja. Htjela sam napisati beskompromisnu knjigu – iskrenu, sirovu, slojevitu, duhovitu, životnu i borbenu. Nisam se fokusirala na to da ima sretan završetak, nego više na to kako uspješno živjeti s dijagnozom koja često oboljele žene baca na koljena. Knjiga je prije svega služila meni, kao terapija, jer me pisanje mog iskustva liječilo na nevjerojatne načine, a potom vjerujem da će služiti i svim ženama koje se suočavaju s tom dijagnozom, kojih je prema nekim službenim procjenama i do 100.000 samo u Hrvatskoj. S obzirom na to da je ovo prva knjiga o endometriozi na ovim prostorima, vjerujem da će biti značajna i endo-zajednici u regiji.

Nova knjiga ‘Pobijediti endometriozu‘, temeljena na bolnom iskustvu spisateljice Valerije Đurđević

IVA JUROŠ CARRUTHERS

Koliko je emocija, s obzirom na proživljene operacije i liječenja, trebalo racionalizirati kako biste donijeli i nadu nekom tko se također suočava s ovom dijagnozom?

Proces pisanja o mojoj borbi trajao je od 2016. godine, a sad, 10 godina kasnije, knjiga je na policama knjižara i u rukama mojih endo-sestara. Ne može se opisati koja je to ogromna količina proživljenih emocija utjelovljenih u bolnim, užasnim, tužnim, ružnim i mračnim iskustvima koje ova dijagnoza može uzrokovati. U meni je, moram priznati, bilo još do prije nekoliko godina puno bijesa i zamjeranja i s te pozicije nisam mogla kvalitetno opisati svoje iskustvo. Trebala sam doživjeti potpunu promjenu pogleda na ono što sam prošla da bih mogla pružiti nadu drugima da igra ne mora biti izgubljena, čak i kad su nam podijeljene ‘šugave karte‘. I tek kad sam došla do te točke, mogla sam uobličiti, dovršiti i finalizirati rukopis koji može biti vrijedan doprinos ženama koje prolaze slično, a ponekad i vrlo isto i vrlo bolno iskustvo.

U studenom 2015. bračni par za Gloriju je otkrio najljepšu vijest - dolazak sinčića Maxa

PRIVATNI ALBUM

U najavi knjige istaknuli ste da je ovo prvo izdanje kod nas koja se bavi zdravstvenim problemom endometrioze. Što mislite, zašto je to tako?

To je vrlo teško pitanje, puno je različitih faktora u igri. Prvo, ova dijagnoza, iako je učestala, poprilično je obavijena velom misterije. Mnogo ljudi nikad nije ni čulo za endometriozu, a žene se prvi put upoznaju s tim terminom najčešće kad počnu problemi s plodnošću, što je tek vrh ledene sante kad je o endometriozi riječ. Nadalje, endometrioza nije jednostavna, jednodimenzionalna bolest, ona je kompleksna i pogađa sve aspekte života. Uz to, oku često ostaje nevidljiva, posebno onom tko ništa prije nije čuo o tome, uz to neki liječnici nisu dovoljno educirani po tom pitanju, ženama se često ne vjeruje kad govore o svojim bolnim simptomima, sustav je preopterećen i nema dovoljno kapaciteta za pravu podršku, prevenciju i rano otkrivanje ove bolesti. I u konačnici, same žene koje se bore s ovom dijagnozom često osjećaju sram govoriti o njoj ili se osjećaju neshvaćeno i nepodržano, pa radije biraju bolnu tišinu nego bolno nerazumijevanje okoline. Zato sam prije 4 godine, s još dvije endo-sestre, i pokrenula inicijativu ‘Ja sam 1 od 10‘ koja je iznjedrila dvije povijesne prekretnice u Hrvatskoj: ‘Udrugu žena oboljelih od endometrioze Ja sam 1 od 10‘, Sabor RH je službeno proglasio 1. ožujka Danom podizanja svijesti o endometriozi u Hrvatskoj. I to na našu inicijativu! To su mali koraci za čovječanstvo, ali veliki za endometriozu, no i time smo tek zagrebali površinu. Oboljele žene trebaju više, primjerice, dana u operacijskim salama za operacije endometrioze u bolnicama, više kirurga se treba specijalizirati i educirati za kiruršku eksciziju koja temeljito odstranjuje bolest, treba se ograničiti kirurška ablacija koja često uzrokuje recidiv bolesti, trebaju se više educirati radiolozi u dijagnosticiranju endometrioze na MR snimkama, MR zdjelice po protokolu za endometriozu treba postati zlatni standard u dijagnostici, a ne iznimka u jednoj bolnici u koju se sve žene šalju jer jedna liječnica radiologinja ondje zna očitati nalaz, treba omogućiti potpuno financiranje hormonske terapije na teret HZZO-a (sada se lijek dienogest doplaćuje), treba donijeti službeni Plan prevencije i ranog otkrivanja endometrioze koji će uključivati protokol postupanja za sve ginekologe primarne zaštite, treba se endometrioza proglasiti kroničnom bolešću i napraviti registar oboljelih žena, mogla bih još nabrajati, puno je posla pred nama i zato treba konstantno javno govoriti i poticati promjene.

Valerija kaže da supruga nikad nije vidjela sretnijeg otkako su dobili sinčića

IVA JUROŠ CARRUTHERS

Kad ste vi prvi put doznali da imate endometriozu? S kojim ste se teškoćama mučili? Što su vam tada liječnici savjetovali? Jeste li uzimali lijekove, posezali za alternativom? Koliko se i na koji način stanje pogoršavalo?

Davne 2009. godine, tijekom rutinske operacije mioma. Nakon dvije godine lutanja od liječnika do liječnika, boreći se s raznim simptomima, kao što su kronične upale mjehura, bolne menstruacije i ovulacije, bolna defekacija, bolni odnosi, bolni ginekološki pregledi, završila sam na operaciji mioma, za koji sam pretpostavila da je uzrok mojih tegoba. Kad mi je liječnik nakon par dana, a prije otpusta iz bolnice, rekao da je pronašao ozbiljnu endometriozu, bila sam šokirana. Prvo što mi je liječnik nakon toga rekao je: ‘Pilule ili trudnoća‘. No, niti jedno niti drugo ne rješava problem. Trudnoća rješava samo pitanje reprodukcije, koja može biti ozbiljno ugrožena s ovom bolešću, a pilule najčešće lijepe samo jedan veliki, lijepi flaster na simptome, dok se bolest i dalje potiho može širiti. Sve to doznala sam godinama kasnije, ali tada nisam znala bolje, pa sam se upustila u uzimanje pilula, jer mi trudnoća nije dolazila u obzir. Iako sam tada bila još vrlo mlada, i tada, s 26 godina, ja sam znala da je potpuno neprirodno trudnoćom rješavati zdravstvene probleme, ma kako god oni brutalno bolni bili. Za mene to nije dolazilo u obzir, nisam ni s kim zapravo nikad poželjela imati djecu, tek s Borisom sam to istinski poželjela. Stoga, druga opcija bile su pilule, ali brzo sam od toga odustala jer su nuspojave bile brojne i za mene neizdržive. Nakon toga sam se okrenula alternativi, što detaljno opisujem u knjizi, a praktički ništa od svega toga mi nije pomagalo. Stanje se svake godine i svakom operacijom (ponovno sam operirana 2013.) sve više pogoršavalo. Pojavila mi se krv u stolici, završavala sam često na hitnoj ili bih ih zvala da dođu, jer ne bih mogla koraka napraviti. Ležala bih na krevetu skvrčena od bolova i tresla se, jaukala i molila Boga da preživim noć. Takvi endo-napadi bili su sve češći, ti bolovi znali su biti baš surovi, znala bih i po 20 dana u mjesecu provesti prikovana za krevet boreći se s mislima "Je li ovo sve što život ima za mene?!"

"Ništa mi nikad nije i nikad neće biti toliko vrijedno kao naš sin, kojeg sam godinama sanjala", govori autorica knjige ‘Pobijediti endometriozu‘.

IVA JUROŠ CARRUTHERS

Kako je došlo do toga da se odlučite za operaciju u Francuskoj koja vam je, kako ste rekli, spasila život? Što je njome uklonjeno i zašto je bila neophodna?

Amerikanci to zovu serendipity, a mi kažemo igra sudbine. Ja sam potpunu dijagnozu i puno shvaćanje što se događa u mom tijelu dobila tek krajem 2019. godine u Austriji. Liječnik mi je tada dijagnosticirao endometriozu IV. stadija, odnosno duboko infiltrirajuću endometriozu koja je zahvatila rekto-vaginalni prostor i debelo crijevo. Suočio me s činjenicom da sam ozbiljno bolesna i da je bolest toliko uznapredovala da je zahvatila debelo crijevo što nitko od liječnika u Hrvatskoj, nažalost, nije vidio, te je rekao da mi je potrebna resekcija crijeva. Svijet mi se srušio. Osobito jer sam u to vrijeme već godinama sa suprugom išla na postupke medicinski potpomognute oplodnje, a sad sam morala s time prestati, jer je moje zdravlje bilo ugroženo. S obzirom na to da je nedugo potom buknula korona kriza, dok sam ja prihvatila da moram na još jednu operaciju i kad sam se odlučila da ću je učiniti kod tog liječnika u Austriji, operacija se odgađala više puta radi strogih propisa vezanih uz pandemiju. Na kraju sam bila primorana promijeniti odluku jer je liječnik iz Austrije doživio sportsku ozljedu i odlučila sam se za liječnički tim u Francuskoj. Imala sam Zoom konzultacije s liječnikom koji mi je rekao da je operacija sada već hitna i da nisam u poziciji da je više odgađam zbog težine bolesti i zahvaćenosti debelog crijeva, što mi sada već ugrožava život. Operirana sam 10. studenoga 2021. godine, uklonjen je lijevi jajovod, nekoliko većih endo-žarišta s rekto-vaginalnog područja, odstranjeno je 12 cm debelog crijeva te brojne površinske endo-lezije s područja cijele zdjelice. Zanimljiva je činjenica da sam točno 4 godine kasnije, 10. studenoga 2025. godine, rodila svog sina Maxa. Zato nazivam cijelo iskustvo igrom sudbine. Inače, od te zadnje operacije oporavljala sam se dobrih godinu dana, to je bilo pakleno iskustvo, osobito prva 3 mjeseca, a probava mi se skroz oporavila negdje za 18 mjeseci. O svemu tome detaljno pišem u knjizi, bez uljepšavanja.

"Boris je predivan s Maxom, toliko mu je posvećen, čim dođe iz studija uzima ga u naručje i zajedno provode ostatak večeri", priča spisateljica

PRIVATNI ALBUM

Tijekom 14-godišnje veze sa suprugom Borisom Đurđevićem pokušavali ste zatrudnjeti, da biste potkraj 2025. za Gloriju otkrili da ste dobili sina Maxa? Je li to bila vaša pobjeda života?

Max je moja životna pobjeda, to sam već rekla i ponovit ću još sto puta i to će biti moje posljednje riječi prije odlaska s ove planete. Ništa mi nikad nije i nikad neće biti toliko vrijedno kao naš sin, kojeg sam godinama sanjala. Kad sam ostala trudna, bila sam izvan sebe, u nadrealnom stanju. Čini mi se da sam još uvijek u tom stanju. Zahvaljujem Bogu svaki dan što mi je dao tu snagu i borbenost da ne odustanem, da ustanem nakon svakog udarca, obrišem suze i blato s lica, otpušem prašinu s usana i vratim se još jača u ring. U mom srcu je odjekivao glas, glas mog sina i samo sam njega pratila.

Kakva je Max beba?

Max je kao izmišljena beba, toliko je predivan, s najljepšim očima i osmijehom na svijetu, na tatu. Jako je veseo, smije se stalno i svima. Isto tako, ima snažan karakter, jasno daje do znanja kad mu se nešto ne sviđa i točno zna što hoće. Max je vođa, to se već sada vidi, uz to je i jako osjetljiv, na mamu.

"Trebala sam doživjeti potpunu promjenu pogleda na ono što sam prošla da bih mogla pružiti nadu drugima da igra ne mora biti izgubljena, čak i kad su nam podijeljene ‘šugave karte‘", ističe Valerija

PRIVATNI ALBUM

A Boris kao tata? Kako vam izgleda dnevna dinamika s Maxom?

Boris je predivan s Maxom, toliko mu je posvećen, čim dođe iz studija uzima ga u naručje i zajedno provode ostatak večeri, da ja mogu malo odmoriti, ući u toplu kupku, pojesti obrok ili otići ranije spavati. Njih dvoje imaju svoj svijet, Max je u fazi kad već puno guguće, čim se Boris pojavi, Max počinje pričati, divno ih je gledati kako se međusobno razgovaraju i na glas smiju. Moram priznati da Borisa nikad nisam vidjela sretnijeg, potpuno je zaljubljen u svog sinčića. Max je dobar spavač, navečer bude s mužićem, zajedno ga okupamo i onda ga Boris u 21 h nahrani i uspava i bude s njim do hranjenja u ponoć. Ja sam do tada već zaspala, pa ga Boris zamota u vreću za spavanje i stavi u krevetić koji je kraj našeg bračnog kreveta. Po noći se Max budi 2 puta za hranjenje, pojede i nastavi spavati. Ustajemo oko 8-8.30 h, muž bude prvih sat vremena s Maxom (premota ga, nahrani i igra se s njim, čak i uspava) dok ja obavim jutarnju higijenu i pojedem doručak. Zatim Boris ide u studio, a ja budem s Maxom, vježbanje, igranje, maženje, prematanje, hranjenje i dnevni spavanac, i tako u krug cijeli dan. Kad se Max sam zaigra u baby gymu, trudim se obaviti što više mogu po kući, operem suđe, rublje, opeglam njegovu robicu, ručam i sl., a sada kako je ljepše vrijeme, odlazimo i u šetnje i uživamo. Najdraži su mi vikendi kad smo svi zajedno, kad nam dođu i Lukas i Nora pa nosaju svog malog bracu i igraju se s njim. Srce mi bude puno.

"Kad sam ostala trudna, bila sam izvan sebe, u nadrealnom stanju. Čini mi se da sam još uvijek u tom stanju. Zahvaljujem Bogu svaki dan što mi je dao tu snagu i borbenost da ne odustanem", ispričala je

IVA JUROŠ CARRUTHERS

Kakvo je sada vaše stanje kad je endometrioza u pitanju? Inače ste posljednjih godina aktivni kad je riječ o ovome i podižete svijest?

Što se tiče endometrioze, ja sam od 2021. godine u remisiji. S obzirom na to da je, sa stajališta zapadne medicine, riječ o kroničnoj, neizlječivoj bolesti, oprezna sam u davanju izjava da sam ja sada izliječena. Zato volim reći da sam u remisiji, za koju se nadam da će potrajati do kraja života. Živim potpuno novi život od operacije u Francuskoj i prezahvalna sam zbog toga. Nemam nikakvih bolova, uživam u svom tijelu i svom životu svaki dan. No, to što sam ja dobro zadnje 4 godine, ne znači da je endometrioza za mene završena priča. Nikad se neću prestati boriti za prava žena na bolju skrb, trudit ću se da se o ovoj bolesti stalno govori u javnom prostoru i uvijek ću zagovarati promjene na sustavnoj razini, jer promjene oboljele žene itekako zaslužuju.