Glumica i pjevačica otvoreno govori o karijeri, obitelji, ulozi negativke Glorije u seriji ‘Sjene prošlosti’, albumu koji je čekala dva desetljeća - i o tome zašto su joj četrdesete donijele unutarnji mir.
Vrijeme - petak poslijepodne. Mjesto - dom Vande Winter. Pritom 41-godišnja zagrebačka glumica i pjevačica nije bila jedini lik u našoj priči. Iako nerado eksponira obitelj, članica Kazališta Komedija ovoga je puta u "radnju" uključila i svoja dva mušketira: supruga Ivana Parlova (41), trenera juniora Lokomotive, profesora kineziologije i poduzetnika, te osmogodišnjeg sina Fabijana. Kao i kod prave predstave, trebalo je odraditi nekoliko proba, ali na kraju je svatko besprijekorno odradio svoj zadatak na Glorijinom setu. Čak i Fabijan, učenik drugog razreda, kojeg je teško zadržati na jednom mjestu. Vanda nam je nakon fotografiranja ispričala brojne zanimljivosti o svojoj ulozi supruge i majke, ali i o mnogim profesionalnim izazovima. Prošle sezone ostvarila je hvaljene uloge u dvjema novim kazališnim uspješnicama. Objavljuje novi album, a nakon dugo vremena vratila se i na male ekrane: u drugoj sezoni RTL-ove serije "Sjene prošlosti" utjelovila je intrigantnu i opasnu - Gloriju.
Koliko ju je bilo izazovno glumiti?
- Bio mi je užitak! Odlično sam se zabavila u ulozi žene koja si sve dopušta! Znala sam da publika ne bi trebala za nju navijati, ali sam tražila način da je učinim živom, a njezinu zloću uzbudljivom. Nadam se da sam u tome uspjela!
Volite li glumiti negativke?
- Mislim da u sebi imam više "šlifa" za karakterne uloge negoli možda prilike da ih ostvarim. U kazalištu mi češće dodjeljuju lirske tipove koje dobro i, dapače, rado nosim, pa mi karakteri uvijek dođu kao osvježenje. Pritom me posebno zanimaju negativci, jer se općenito teško mirim sa zaključkom da su neki ljudi jednostavno zlonamjerni, a kamoli inherentno zli. Nekako mi je to valjda nedokučivo pa mi uloge ovog tipa otvaraju prostor za promišljanje i o tome.
Kako to da vas nismo češće gledali u TV serijama?
- Godinama, srećom, puno radim u svom matičnom kazalištu, a serije su, za razliku od drugih angažmana koje nekako uspijevam paralelno uklopiti, zahtjevnije po pitanju vremena. I to je to. Iskreno, nisam mislila da će između uloga na televiziji proći dvanaest godina, ali meni je to zaista prošlo u trenu.
Jeste li odmah prihvatili ponudu produkcije "Sjena prošlosti"?
- Pozvali su me nedugo nakon premijere mjuzikla "Six". To mi je tada, nakon intenzivnih proba, zvučalo kao idealna prilika da se - radeći nešto posve drugo - malo i odmorim! Plan snimanja taman mi je stao u pauzu do početka rada na novoj predstavi, tako da sam se mogla opustiti i samo uživati.
Koliko ste vremena provodili na setu?
- Ovisilo je o danu. Katkad bih došla u šest ujutro, snimila jednu scenu i bila gotova do devet, a bilo je i dana kad sam se u ponoć vraćala s lokacije. Ali, nije to ništa neuobičajeno. Prošlo je elegantno i atmosfera je uvijek bila super. Puno ljudi na setu sam poznavala iz ranijih projekata pa sam se osjećala vrlo dobrodošlo i familijarno. Uživala sam u svakoj minuti. Što se usklađivanja drugih obveza tiče, u kazalištu sam, kako rekoh, imala nešto prostora za manevar. Privatno je uskakala obitelj i jedni prijatelji koji su mi i inače vrijedna logistička podrška.
Koja je vaša metoda za izlazak iz lika nakon napornih snimanja?
- Skinem šminku, operem kosu i samo krenem dalje u svoju svakodnevicu.
Što sve radite u matičnom Kazalištu Komedija?
- Početkom listopada nastavljamo probe za dramsku adaptaciju romana "Ponos i predrasude" s redateljicom Marinom Pejnović. Riječ je o pravoj velikoj "ansambl" predstavi u kojoj ću, nakon kraljice Jane Seymour iz mjuzikla "Six", zaigrati još jednu "Jane" - ovoga puta najstariju sestru Bennet. S Marinom smo inače već dobro surađivali, i to također na kultnom literarnom i televizijskom naslovu - predstavi "Velo misto", koja će se, nadam se, i ove sezone ponovno naći na Komedijinom repertoaru. U siječnju nas čekaju nove izvedbe "Ljepotice i zvijeri" u Lisinskom, a na Kaptolu hit-mjuzikla "Jadnici", s kojima smo nedavno uspješno gostovali u češkom Brnu te na ljubljanskim Križankama. Vraća se i "Six" za koji se proljetos tražila ne karta nego izvedba više. Za blagdane nas čeka "Jesus Christ Superstar", a moj osobni favorit je i šašava komedija "Krava na granici" Vida Baloga kojoj se neizmjerno radujem. Jer, jednako zabavlja nas na sceni kao i publiku oko nje.
Koji vam je lik iz mjuzikla najdraži?
- Obično mi je najdraži onaj aktualni. Nemam naviku priželjkivati ili se fiksirati na određene uloge. Uzbuđena sam kad god dobijem priliku raditi nešto novo, a ono što mi treba doći uvijek dođe - ili znači da mi nije trebalo. Sada uživam u Belle, koja me je kroz dvije različite produkcije "Ljepotice i zvijeri", u dva kazališta, obilježila. Uz nju vežem svoje glumačke početke i prelazak u fazu glumačke zrelosti. Osim nje, tu je Fantine iz "Jadnika" i njezina tragična priča koja me kao majku ne može ostaviti ravnodušnom. Zatim Mary Magdalene iz "Jesus Christ Superstara" te Jane Seymour, koja mi je donijela neke nove izazove, ali i satisfakciju njihova svladavanja. Nije mi nevažno ni to što je svaka od ove četiri uloge različita i u svakom smislu svijet za sebe.
Ljetos je na mimohodu Oružanih snaga RH posebnu pažnju privukla vaša izvedba pjesme "Dajem ti srce" - kako ste to doživjeli?
- Posljednjih godina imala sam čast nastupati na protokolarnim svečanostima i manifestacijama pod pokroviteljstvom državnih ili gradskih institucija - još od svečanosti ulaska RH u Europsku uniju. I mislim da nametnuti se u takvoj prigodi kao prikladan i logičan izbor nije mala stvar. To mi je i kompliment i potvrda, ali i velika odgovornost. Osobito kada je riječ o događajima koje, poput ovoga, prati široka javnost. Svjesna sam da se tada nalazim u funkciji nečeg bitnijeg od sebe. Mimohod mi je ostao u izrazito lijepom sjećanju. Na pozornici sam se osjećala odlično i suvereno uz Orkestar OSRH i dirigenta Josipa Hrastića, a ono što me uistinu iznenadilo i preplavilo na licu mjesta bio je neposredan prizor zajedništva i podsjetnik na osjetljive godine kad nam je ono bilo jedini svjetonazor... Znam i vjerujem da smo i danas, ispod svega, uistinu takvi.
Nakon dvadeset godina objavljujete album - kad izlazi i zašto ste čekali toliko dugo?
- Točan datum moram dogovoriti sa svojom diskografskom kućom, ali materijal je tu. Dugo sam radila na njemu i možda se čini da sam ga dugo čekala. Ali, ima mi nešto skoro poetično u tome da ova moja priča ne povlađuje brzini kojom se danas sve odvija. Ili načinu na koji se čini da je svakome sve dostupno. S tim, da je u mom slučaju pravi razlog čitava paralelna karijera koja me jednostavno odvukla, možda i zbog osjećaja da po tom pitanju više nikome ništa i ne dugujem! Na tome bih sigurno ostala da se nisu pojavili autor Aljoša Šerić i Dallas Records i dali mi ponudu koja se ne odbija - pa hvala im na tome!
Recite nam nešto više o albumu?
- Bit će deset pjesama koje ne bih puno žanrovski svrstavala. Opisat ću ih samo kao pop glazbu. Ima tu vokalno ekspresivnih balada, uz poneki plesni "brejk". No, osnovni cilj bio mi je da svaka pjesma donese svoju atmosferu i da ispriča priču. Većinski autor je Aljoša Šerić, ali nije jedini, kao što je producent većine pjesama Zvonimir Dusper-Dus, osim tri pjesme koje je producirao Ivan Božanić. Neke su pjesme već vani, a neke još čekaju svoj radijski debi. I tome se veselim!
I sami ste napisali stihove za određene pjesme?
- Napisala sam stihove za dvije pjesme na glazbu Yogija Lonicha, a Dino Osmanagić mi je dopustio da mrvicu "editiram" njegov originalni tekst kako bih ga približila sebi. Prvi tekst za svoju pjesmu "Ti si najbolje što znam" napisala sam 2003., za Hrvatski radijski festival. Nikad nisam mislila da sam osobita autorica i dandanas sam hrabrija kad trebam oživotvoriti tuđe riječi. Ali učim i u tome otkrivam sve veći gušt.
Imate li omiljeni stih?
- Teško mi je izdvojiti. U početku sam mislila da i među pjesmama imam jasne favorite, a sad ih nekako sve teže izdvajam koliko su mi prirasle. Mislim da imam zbir kvalitetnih pjesama. Srce mi je na mjestu jer stojim iza svake. Izvoditi ih pred publikom jedan je od najljepših osjećaja na svijetu!
Kako se resetirate od posla, čime dižete energiju, čuvate glasnice...?
- Uh, pijem puno kave! Kad me tempo i adrenalin iscrpe, povlačim se u privatni život. Glasnice održavam radom na vokalnoj tehnici. Zdrave su, što je, kako čujem, u mojoj dobi i profesiji rijetkost - iako ih kao pjevačica i glumica dvostruko opterećujem. Pripisujem to dobrim temeljima i urednom životu. Ali i dalje istražujem. Znatiželjna sam, još uvijek me interesira puno toga o mogućnostima glasa i vokalne interpretacije, kao i o tajnama glumačkog izraza. Volim slušati i gledati svoje kolege, osobito iskusnije majstore i uzbuđuje me kad majstorstvo prepoznam u svojoj ili bližoj generaciji. Volim se inspirirati. Svako usvojeno znanje samo otvara daljnji prostor za novo učenje i tome zapravo nema kraja. Mislim da je u tome najveća ljepota ovog posla.
Što radite kad ne radite, kako izgleda vaš idealan dan bez obaveza?
- Ma, ja uvijek nešto radim. Ako ne moram u kazalište, bavim se angažmanima izvan njega, jer uvijek je tu još neka sinkronizacija, tonski studio, snimanje, koncert... Mene sve to prije svega veseli. Doduše, uživam i tako da uzmem klince - svog sina i njegovog prijatelja, kojeg često čuvam, i odem s njima u kino, muzej, zoološki vrt ili park. I budem tu samo za njih.
Kako najradije provodite vrijeme sa suprugom i sinom?
- Bilo kako, samo da smo zajedno!
U kojoj je sada Fabijan fazi - što ga zanima?
- Krenuo je u drugi razred osnovne škole. Vedro je i bistro dijete, a otkad se rodio, fasciniran je životinjskim svijetom i dinosaurima. Perceptivan je, suosjećajan i generalno jedno zdravo i normalno dijete. Ivan i ja živimo za njega.
Kako ga odgajate?
- Zadovoljna sam što još uvijek ne pokazuje nikakvu sklonost prema mobitelima, igricama i tehnologiji, što danas izgleda kao popriličan uspjeh. Pritom to nije rezultat naših zabrana - jednostavno je takav. Voli stripove za djecu i iako mu Ivan i ja nastojimo ne nametati svoje interese, nego pratiti njegove, dopustili smo mu da se okuša u sinkronizaciji crtića prema njegovom omiljenom stripu. Znatiželjan je i potrebne su mu aktivnosti i izazovi, pa pokušavam održavati balans između onoga što je za njega poticajno i što bi bilo opterećujuće. Nastojim poštovati njegove razvojne faze, dati prostora i za žute minute i za bljeskove te mu postupno usađivati potrebne granice. Zahvalna sam mu što se za ovu prigodu pristao fotografirati s nama, makar odgovornost, dakako, nije na njemu. Iako smo se odlično zabavili, nećemo od toga raditi naviku. Želim mu da ima što normalnije djetinjstvo.
Kako doživljava vaš posao?
- Ne pridaje tome preveliku važnost i drago mi je zbog toga. Ide na predstave i koncerte koji su primjereni za njega i znam da je na svoj dječji način ponosan na mene, ali nastojim ga ne daviti time. Ja sam prije svega njegova mama i to je jedino što je za njega bitno.
Mislite li da bi mogao krenuti vašim ili suprugovim stopama?
- Želimo mu da otkrije svoj vlastiti put, a koji će to biti - isključivo je na njemu. Mi smo tu kao podrška. I ne mogu reći da bih mu zabranila scensko zanimanje, da se danas-sutra baš odluči, ali sigurno bih daleko manje strepila od zvanja prema kojem gajim blaženo neznanje...
Koliki vam je suprug Ivan oslonac u karijeri?
- Ivan mi je oslonac u životu. Malo sam praznovjerna pa se bojim uopće pričati o tome. On je profesionalni sportaš i ponosna sam na njega, jer je sve što je ostvario u životu rezultat isključivo njegove žrtve. Vrijedan je i istinski strastven prema svojem poslu. Ali, povrh svega, jer je čovjek na mjestu.
U prosincu slavite deset godina braka - planirate li posebno obilježiti tu obljetnicu?
- Navikli smo da nam zbog posla promiču obljetnice i slavlja, ali zahvalnost što smo i nakon deset, odnosno ukupno jedanaest godina, još uvijek tim - to treba slaviti svaki dan!
Koji vam je bio najveći izazov u braku?
- Ne pamtim izazove, ne držim se za njih - iako smo, naravno, živi ljudi kao i svi i normalno da ih imamo. Ali, zato dobro pamtim neke životne situacije koje su meni bile važne, u kojima me Ivan bezrezervno podržao. Osim toga, trudimo se biti tolerantni jedno prema drugome. Oboje smo dosta smireni, dajemo si prostora... Kažu da zaljubljenost traje tri godine. Pa, evo, ja bih se usudila kontrirati. I sad ću stati da više ne copram!
Imate li vremena za sebe, što je vaš "guilty pleasure"?
- Navečer, kad svi zaspu, znam zaglaviti uz dobru seriju ili knjigu.
Kako se njegujete, idete li na neke tretmane, masaže, tjelovježbu...?
- Godinama sam s razlogom vjerna svojoj Antoniji Tretinjak i kozmetičkom salonu De Luxe. Tamo odlazim na kompletnu njegu kože, lica i tijela. Ona je zaslužna za sve komplimente koje dobivam. Za kosu mi se sjajno brine Katica Topčić i salon Fabula de Forma. Sretna sam da ih imam! Vježbam doma i sada ću samu sebe motivirati javnom pohvalom za ustrajnost kojom sam se iznenadila! Općenito se učim voditi više računa o sebi.
Što su vam donijele četrdesete?
- U kolovozu sam napunila 41 godinu i shvaćam to kao postignuće kojim se malo i hvalim. Kao u onom bedastom vicu, ali obratno - svoje bih dvadesete dvaput mijenjala za ovo, bez da trepnem! Četrdesete su faza kad punim plućima ulazimo u zenit svega. U napon zrelosti, produktivnosti, profesionalne, kreativne i životne snage. I, kako se kaže, osjećam se spremna biti sve što jesam i što trebam biti. Bila mi je odlična Helen Mirren u jednom podcastu kad je rekla da ima 79 godina. Njezin sugovornik galantno je želio priskočiti dodavši da je njezin duh ipak puno mlađi, a ona je bez kompleksa odgovorila: "Ne, nije! Moj duh je star koliko i ja!" U današnjem društvu puno previše se govori o fizičkim promjenama kod žena, a one su iznutra toliko zanimljivije, bogatije i važnije. Ali, to ne znaš dok ne doživiš. Život koji sada živim - to je dar.
Šminka Tena Bašić
Styling Anela Martinović
Asistentica stilistice Lana Vidak
Kombinezon Twinset
Frizura Katica Topčić za Kevin Murphy
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....