Riječ je o književnici Ines Hrain, koja iz slučajne nezgode u svakodnevici sugrađana pronalazi ideju za zaplete napetog djela, čije će konce spretno pohvatati detektiv Vladimir Sladovich.
Život pisca kriminalističkih romana u malom gradu, u kojem svatko svakog zna, katkad nije jednostavan. Autorici popularnih kriminalističkih romana, Ines Hrain, bilo bi draže da je u Varaždinu, gradu u kojem živi i piše, posve nepoznata. Ali ne zato što ju sugrađani zaobilaze zbog bojazni da joj ne posluže kao nadahnuće, već suprotno. Otkako je u nakladi Sakcinski potkraj 2023. objavila krimić "Bako", postala je previše popularna. Znanci joj prilaze s pregršt ideja o zapletima u njenim budućim djelima, stoga toj diplomiranoj učiteljici razredne nastave iza koje je već osam romana, ne preostaje drugo nego pristojno kimati i čekati trenutak kad će, uz ispriku da, eto, mora požuriti - umaći entuzijastičnim obožavateljima.
Naime, Ines Hrain najsretnija je kad sama, u nekoj naoko nevažnoj situaciji, prepozna potencijal za zaplet. Primjerice, dovoljno je da na pokretnim stepenicama u shopping centru uoči kako je prolaznica ispred nje slučajno gurnula drugu i već ima ideju za knjigu. Budući da krimići ne funkcioniraju bez upečatljivog detektiva ili detektivke, Ines Hrain osmislila je svoju inačicu: privatnog istražitelja plemenitog podrijetla, Vladimira Sladovicha, gospodina starinskog kova, uglađenog stila izražavanja i pronicljivog uma koji skriva iza naoko bezazlenih pitanja.
"Pripadam staroj gardi, bližim se šezdesetoj. U mojem djetinjstvu šetala sam se gradom sa svojim tetama i svaki gospodin koji bi nam prišao nalikovao je na Sladovicha. Volim takve starinske manire, veseli me što se takvi ljudi još mogu sresti. Prije nekoliko godina bila sam u Zagorju i posjetila jedan mali dvorac u kojem su živjeli nasljednici plemića Sladovića. Imajući to na umu, stvorila sam lik koji izgleda poput Poirota, u glavu sam mu stavila vlastite misli, a manire sam pokupila iz starih knjiga, filmova i od živuće varaždinske gospode", priča Ines Hrain čija su djela prevedena na engleski i slovenski jezik.
Radeći na posljednjem romanu, napetoj pripovijesti o pogibeljnim okolnostima u kojima se našla 80-godišnja Varaždinka Izabela Santo (stoga u njen život ulaze detektiv Sladovich i neobičan Indijac koji je zove "bako" pa otud naziv romana), autorica duhovito se poigrava očekivanjima čitatelja. Iz poglavlja u poglavlje ostavlja ih u uvjerenju da bi se njenoj junakinji, energičnoj i vrlo bogatoj Izabeli Santo, moglo desiti nešto loše. A kad tamo, nakon posve neočekivanog ubojstva osobe i dramatične potrage za ubojicom, na kraju sve ispada drugačije zahvaljujući umijeću varaždinske inačice Poirota.
"Tko me nadahnuo za Izabelu? Otputovala sam u budućnost i zamislila sebe i svoje prijateljice te naš život u najboljoj mogućoj varijanti. Izabelina raskošna kuća iz romana uistinu postoji: rado bih je kupila da mogu, adaptirala te ondje provela ostatak života. Ipak, Izabela je najsličnija mojoj sestrični koja je isto tako u osamdesetoj i ona mi je u najvećoj mjeri poslužila kao model", govori autorica koja je pisati počela u djetinjstvu. Naime, prve sastavke ispisala je već u svojoj petoj godini. Kasnije je, tijekom školovanja, osvojila puno nagrada za svoj literarni rad, a jednu i danas pamti.
"Zamislite što mi se desilo kad sam bila tinejdžerica? Tada smo još živjeli u bivšoj državi, a ja sam za svoj sastavak dobila "originalno" priznanje: godinu dana besplatnog kuglanja u tadašnjem domu JNA, sa svim onim uspaljenim vojnicima. Nisam baš bila sretna ...", otkriva britka književnica. Na upit kako je izabrala profesiju učiteljice, otkriva da su joj roditelji bili prosvjetni radnici: otac joj je predavao hrvatski, kasnije je promijenio zanimanje i postao inspektor na policiji što je dodatno udarilo pečat njenoj sferi interesa.
Da je kojim slučajem lik u detektivskom romanu, Ines Hrain sebi bi namijenila ulogu detektivke ili bogate nasljednice koja se smuca po Karibima i francuskoj rivijeri.
"Zapravo sam zatvorena osoba, družim se s uskim krugom ljudi, radije se izražavam pismeno nego riječima. Živjela sam gotovo trideset godina u zaštićenom, obiteljskom gnjezdašcu, a sad sam bačena na vjetrometinu. Odnedavno sam udovica, suprug je podlegao teškoj bolesti prije sedam mjeseci", otkriva književnica.
Suprug joj je bio velika podrška, uređivao joj je stranice prvih verzija romana, oblikovao ih u internet formate, slušao njene ideje, kuhao kad je pisala, hodao na prstima i podnosio njena zatvaranja u sobu kad je bila usred radnje nekog romana.
"Još uvijek ne mogu shvatiti da Nenada nema, ne usuđujem se još razmišljati o tome. Živim s našim sinom Ivanom, studentom na četvrtoj godine logistike i našom mačkom. Trudim se održati toplinu doma kakvu smo imali prije, dok je Ivanov tata bio s nama, ne želim da me sin gleda depresivnu, a još manje zamarati druge ljude sa svojim stanjima. Kažu da svi nosimo neki križ: meni pisanje pomaže nositi moj", govori gospođa Ines.
Kada utone u sjećanja na sretnije dane, primjerice, u priču kako su se suprug i ona upoznali prije 28 godina, ne može a da ne pomisli da su proživjeli pravu, filmsku ljubavnu priču.
"Hodala sam s drugim, a moj suprug tada je bio u vezi sa sestrom mog dečka. Izlazili smo u četvero trudeći se potisnuti zabranjene osjećaje, oboje smo bili u ozbiljnim vezama, nas dvoje smo trebali postati šogor i šogorica". Ključan trenutak kad više nisu mogli skrivati zaljubljenost, kaže, dogodio se prilikom izlaska u četvero - dok su prelazili cestu.
"Gotovo me je pregazio automobil, on me je privukao sebi da me spasi i zagrlio me. Osjetila sam strujanje, bliskost, dublje osjećaje. Nedugo potom, raskinuli smo veze, postali par i vjenčali se poslije dvije godine hodanja", govori gospođa Ines.
Svjesna je literarnog potencijala intenzivne ljubavi koju je gotovo tri desetljeća dijelila sa suprugom, umirovljenim časnikom Hrvatske vojske. Pa ipak, prerano je, kaže. Pišući o slatko-gorkim uspomenama izašla bi iz svoje sigurne, emotivne čahure i ponovno sve proživjela, a nije sigurna može li se, kao pisac, nositi s tolikom tugom. Zasad želi ostati u poznatom žanru, pisati o slučajevima briljantnog detektiva Vladimira Sladovicha. I uživati u njegovim intelektualnim pobjedama.
Na kraju, na pitanje što je poželjela na početku 2024. godine, književnica odgovara:"Voljela bih da HRT i moj zadnju roman adaptira u radio dramu, poput prijašnjeg "Švedska grančica". Nadam se da ću, osim zdravlja za sina i sebe, pronaći inozemnog izdavača i dakako, napisati hit koji bi se prodao u milijunskoj nakladi. Tada bi se ostvario moj san o smucanju Karibima dok u Varaždinu vlada zima, što bi bilo baš sjajno", zaključuje britka književnica.