Između proba u varaždinskom HNK-u, gdje je nedavno imao premijeru predstave ‘Slučaj vlastite pogibelji‘, glumac Marko Cindrić neumorno trči probijajući granice mentalne i fizičke boli, a za trening ga motivira humanitarni ultramaraton od Zagreba do Siska koji organizira iduće godine.
Za zagrebačkog glumca Marka Cindrića doista se može reći da je kao perpetuum mobile, imaginarni stroj koji pokreće neka neobjašnjiva i nezaustavljiva sila. U žestokom je ritmu bio i kad smo dogovarali razgovor i fotografiranje za Gloriju, jer je u HNK-u Varaždin imao dvostruke probe za predstavu "Slučaj vlastite pogibelji", gdje ima jednu od glavnih uloga, policijskog šefa Borisa Trojnara. A nakon što je u matičnoj kući odradio premijeru te drame, koju je prema nedavno objavljenoj knjizi Kristijana Novaka režirao Ivan Plazibat, krenuo je s probama za novi projekt Paola Magellija, Shakespeareovu komediju "San Ivanjske noći", gdje tumači lik Vratila. Uz to Marka čeka i možda najvažnija životna uloga - prema vlastitom scenariju i režiji - a to je istrčavanje humanitarnog ultramaratona od 64 kilometra u lipnju iduće godine.
"Budući da se ozbiljno pripremam za taj pothvat, često ustanem u pet ujutro, dok je vani još mrak, pa u nekoliko sati istrčim 20 kilometara uz savski nasip. Bez obzira na to pada li kiša ili puše vjetar. Nedavno sam između proba odvalio rekordna 34 kilometra od Varaždina do Čakovca. Plan mi je bio da to "probijem" do kraja godine, no osjetio sam da mi je tijelo spremno jer svakodnevno treniram pa sam već sad istrčao pola rute ultramaratona. Shvatio sam koliko je moćno naše tijelo, stvarno je poput svemirskog broda", govori Marko, koji se za ultramaraton nije odlučio samo zato da bi pomaknuo vlastite granice nego i da bi pomogao potrebitima. Glumac, naime, planira skupiti 150 tisuća eura i taj iznos ravnomjerno raspodijeliti između udruga Kolibrići i KAS iz Siska - jedna se skrbi o djeci s posebnim potrebama, a druga ima konje za terapijsko jahanje - te pučke kuhinje na zagrebačkom Svetom Duhu. Ona djeluje u sklopu Župe sv. Antuna Padovanskog s kojom je Marko godinama povezan, a u tamošnjoj se bazilici i oženio te krstio dijete.
"Na ideju za ultramaraton došao sam u veljači ove godine. Bio je to slijed događaja kad sam osjećao neku vrstu nezadovoljstva samim sobom. Falilo mi je da uz žrtvu dođem do nekog konkretnog cilja, da pomognem zajednici koja mi je puno dala, a i shvatio sam da sam premalo društveno angažiran. A s obzirom na snagu koju imam, mnogo toga mogu pokrenuti", priča glumac, dodajući kako mu se prijelomni trenutak dogodio nakon susreta s fra Ivanom Bradarićem, prijateljem s kojim je svojedobno radio jedan umjetnički projekt. Odlučio je da će trčati od zagrebačke bazilike sv. Antuna Padovanskog do samostana sv. Antuna Padovanskog u Sisku, gdje fra Ivan Bradarić sada boravi, a utrku je nazvao "MOSA BAVLJU 64000" ili "SAMO LJUBAV 64000". Konzultirao se s Draganom Jankovićem, izbornikom hrvatske ultramaratonske reprezentacije, a nakon što mu je on dao zeleno svjetlo za ono što se realno priprema dvije godine, Marko je postupno krenuo. Kaže da je od ožujka ove godine odradio 100 trkačkih treninga i prešao više od 1000 kilometara.
"U ta tri sata u pokretu sve mi prođe kroz glavu. Malo sam u raju, malo u paklu. Stalno probijam granice, a tada se osjećam fenomenalno. Prvi put sam dotad nezamislivu fizičku i mentalnu bol probio 9. srpnja u Lovranu. Trčao sam 21 kilometar i iako mi je tijelo vrištalo: ‘Ne, moraš stati!‘, nisam odustajao. Zastao sam na sedamnaestom kilometru na nekoj uzbrdici, sunce mi je udaralo u glavu i imao sam osjećaj da će mi se tijelo raspasti, no rekao sam si da moram ići do kraja da pomognem klincima i onima koji nemaju što jesti. Na kraju sam bio razmontiran, ali sam shvatio koju sam vrstu pobjede ostvario - uma nad tijelom i obrnuto", objašnjava Marko, koji trčanje kombinira s drugim vrstama tjelovježbe kao što su istezanje, joga i treninzi snage. Pokušava biti na vrsti paleo dijete, no kako tijekom "long runa" sprži i do 2500 kalorija, osjeća potrebu za masnom i brzom hranom. Koristi i razne dodatke prehrani poput glutamina, kreatina i omega-3 masnih kiselina.
Marko u sportu nije od jučer. Kao klinac je trenirao vaterpolo, a u kondiciji se trudio biti i zbog fizički zahtjevnih uloga, primjerice u filmovima "Broj 55" i "ZG 80" te serijalu "Nestali". Dosad je ostvario više od 100 kazališnih i TV uloga, između ostalog i u hit-serijalima "Loza", "Kud puklo da puklo", "Crno-bijeli svijet" i "Konak kod Hilmije". Radio je i sa stranim produkcijama pa je, uz ostalo, glumio u jednoj epizodi druge sezone "Igre prijestolja", filmu "Closed Circuit" s Ericom Banom, a imao je i glavnu ulogu u romantičnoj drami "Ein Sommer an der Moldau" (Ljeto na Vltavi).
Marko odlično barata stranim jezicima s obzirom na to da je glumu diplomirao 2009. na Oxford School of Drama. U glumu se zaljubio s osamnaest godina, kad je stao na pozornicu zagrebačkog Off Theatrea Bagatella, a u Englesku je otišao nakon što triput nije prošao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Tri godine je živio u gradu Woodstocku nedaleko od Oxforda, gdje je s cimerom dijelio sobu u unajmljenoj kući, a tijekom studija se uzdržavao radeći razne poslove: konobario je, prao posuđe, na biciklu dostavljao sendviče... Nakon diplome vratio se u Hrvatsku jer nije mogao dobiti vizu, a u međuvremenu je diplomirao na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. I njegov tata je ekonomist, mama liječnica, a tri sestre - Renata, Ivona i Katarina - liječnica, grafička dizajnerica i inženjerka elektrotehnike. Marko je na faksu upoznao sadašnju suprugu Reu, ekonomisticu i grafičku dizajnericu koja surađuje s filmskim produkcijama, a zajedno su više od dvadeset godina. Vjenčali su se 2016. i imaju trogodišnjeg sinčića Pina.
"Rea ne trči sa mnom, ali nadam se da će mi se pridružiti barem pet kilometara na ultramaratonu. Sudjelovat će i moj frend Marko Milek, koji trči maratone, a nekidan sam bacio bubu u uho i kolegici Eciji Ojdanić. Ona također trči maratone, no nikad još nije ultramaratone", govori Marko, kojeg prije toga očekuju još neki zanimljivi glumački projekti. Uskoro bi, naime, trebao početi snimati povijesni film o Dioklecijanu, u režiji Božidara Domagoja Burića, a glumit će rimskog cara Karina. I to na latinskom jeziku koji mu, priznaje, u gimnaziji nije bio jača strana. No, siguran je da će ga savladati, kao što je i međimurski dijalekt zbog uloge u predstavi "Slučaj vlastite pogibelji", u čemu mu je pomagala Ines Carović, profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koja je rođena u Čakovcu.
Svestrani Marko je uza sve to ovog ožujka pokrenuo blog i podcast "Ja jesam", u kojem kroz razgovore s raznim stručnjacima drugima želi pomoći da poboljšaju duševno i tjelesno zdravlje. Na to su ga potakli vlastiti zdravstveni problemi - iscrpljujuća borba s koronom, oštećenje dva živca u ruci i hernija diska u vratu, što je riješio uz pomoć fizikalne terapije. Pomažu mu i razne motivacijske knjige - Deepaka Chopre, Aldousa Huxleyja, Brendona Burcharda... - a nakon trčanja za resetiranje prakticira hladne kupke Wima Hofa. Kad završi s procesom kazališnih predstava, planira snimiti još desetak emisija svog podcasta, a ima i profesionalnih želja.
"Htio bih biti negativac u filmu o Jamesu Bondu. Prije četiri-pet godina čak sam odradio self-tape audiciju, ali je "moju" ulogu dobio Rami Malek", smije se Marko Cindrić.