Poduzetnik i avanturist Filip Duvnjak, koji je preživio tešku nesreću kad mu se u zraku zapetljao padobran, govori o traumatičnom iskustvu, pitanjima koja su ga opsjedala nakon njega te novom početku.
Zagrebački poduzetnik Filip Duvnjak (39) na život je oduvijek gledao kao na uzbudljivu avanturu koja mu stalno nudi prilike da testira granice svoje hrabrosti i odlučnosti, kako na privatnom polju tako i u karijeri. Tijekom godina bavio se raznim poslovima - bio je vlasnik developerske agencije sa sjedištem u Njemačkoj, suvlasnik coworking prostora Wespa Spaces i suvlasnik tvrtke Bloom Diagnostics, za koju je vodio tim inženjera koji je razvijao dijagnostiku iz kapljice krvi, a danas živi na relaciji Irak - Kurdistan - Zagreb jer radi na digitalizaciji sustava u suradnji s tamošnjim vlastima. Čak i kad bi kojim slučajem nastupilo zatišje u njegovoj ispunjenoj svakodnevici, on bi pronašao neki način da si podigne adrenalin. Putovao je, skakao padobranom, obožavao letenje i, dobivši pilotsku dozvolu, ostvario svoj dječački san. Tako je, sve do travnja prošle godine, izgledao njegov život, a onda se sve promijenilo u djeliću sekunde. Trebao je to biti još jedan uobičajeni ‘skakački‘ vikend u Poreču, no sudbina je htjela drukčije. Padobran mu se u zraku zapetljao i Filip je pao na avionski hangar, a s njega na tlo - bio je to udarac koji je mogao biti koban.
"Probudio sam se na podu. Hitna je ubrzo stigla i odvela me u bolnicu u Pulu. Doktor mi je rekao da situacija nije dobra i da nisu sigurni hoću li se sutra probuditi: imao sam višestruku frakturu lubanje, krvarenje u mozgu, deset slomljenih rebara, smrskanu zdjelicu, unutarnje krvarenje, a pluća su kolabirala. Najopasnije je bilo unutarnje krvarenje. No, imao sam sreće, nakon nekoliko dana rekli su mi da sam izvan životne opasnosti i podvrgnuli me operaciji.
Potpuno ovisan o drugima
Cijeli život bit ću zahvalan primarijusu Gusiću, koji me osam sati operirao i izveo iznimno složenu operaciju rekonstrukcije zdjelice", kaže Filip Duvnjak, dodajući kako je tijekom dugog i izazovnog oporavka bio potpuno ovisan o drugima. Mjesecima je boravio u bolnicama, bio u kolicima, potom u toplicama, a kasnije kod kuće, gdje ga je njegovala majka, kojoj je, kaže, beskrajno zahvalan.
"Noći u bolnici ostale su mi posebno urezane u sjećanje. Znao sam se voziti po hodnicima u svojim kolicima, a tada sve utihne i ostaneš sam sa sobom i s mislima od kojih inače bježiš", govori Filip, priznajući da je dobio veliku lekciju o poniznosti. Doživio je ovo iskustvo kao ozbiljno upozorenje da, kako kaže, prečesto ide ‘glavom kroz zid‘, da mora biti oprezniji u svojim postupcima te da mora više misliti na ljude koji ga vole.
"Iako sam nakon nesreće naučio mnogo životnih lekcija, avanturizam i rizik zauvijek će biti dio mojeg identiteta. Svakako ću dozirati padobranstvo. Ako ikad ponovno odlučim skočiti, to sigurno neće biti tristotinjak skokova godišnje kao prije. Nekad sam znao skočiti i deset puta u jednom danu, to više sigurno neću ponoviti", govori Filip, kojem su avantura i ljubav prema putovanjima u krvi. Kako mu je otac bio diplomat, dio djetinjstva proveo je u Švicarskoj, gdje je pohađao internacionalnu školu zajedno s Kim Jong Unom, današnjim sjevernokorejskim diktatorom.
Novi izazov
Nakon povratka u Zagreb završio je IB program u zagrebačkom MIOC-u, diplomirao na FER-u, a potom završio i master program na Tehničkom sveučilištu u Münchenu, izgradivši bogatu i raznoliku karijeru koja nije stala ni nakon nesreće.
"Život je zaista nevjerojatan. Nakon nesreće dobio sam veliku priliku - ponudu da se bavim digitalnom transformacijom za iračku vladu. Nažalost, ubrzo je izbio rat na Bliskom istoku pa sam se morao vratiti u Zagreb. Vlada nas je evakuirala i, iako nije bilo izravne opasnosti, grad je bio bombardiran. Razmišljali smo da ostanemo, ali na kraju smo ipak odlučili otići. Preko noći smo stigli do turske granice, zatim avionom do Istanbula, a potom sam se vratio u Zagreb. Kurdistan je predivan, a ljudi su iznimno ljubazni i gostoljubivi", objašnjava Filip, koji je nakon svega što je prošao počeo mnogo promišljati o životu i više cijeniti jednostavnije stvari.
"Pitao sam starije ljude u bolnici za čim žale u životu. Nitko nije spomenuo novac niti posao, svi do jednog požalili su što nisu imali bolje međuljudske odnose i što nisu provodili više vremena s obitelji i prijateljima", govori Filip, kojem je, kaže, jedna od prvih misli nakon što je doznao da se možda neće probuditi bila kako se ophodio prema ljudima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....