Sportski novinar, komentator i voditelj ‘Survivora‘ Vlado Boban, rođen prije 40 godina u Zagrebu, otkriva kako izgleda njegov život na Karibima, kakav je bio kao klinac, što mu je strast izvan profesije te je li u vezi
Stignete li se između snimanja družiti s kandidatima iz showa "Survivor"?
- Ne, jer nam je to uglavnom zabranjeno, odnosno ne smijemo im odavati informacije iz vanjskog svijeta. Razmijenimo par rečenica prije samih snimanja da vidim kako "dišu", pa se i u najavama prilagodim tome.
Kako biste opisali Dominikansku Republiku?
- Hranu determinira klima. Kada ste u tropskom pojasu, nema potrebe za teškom hranom, što mi ponekad nedostaje. Uglavnom je tu vrhunsko voće, dobra riba, a ima nekoliko dobrih restorana sa steakovima. Način života je na ulici uz rum i merengue. Mentalitet je kao da ste došli na Vis ljeti, sve je "pomalo".
Kojim gastronomskim grijesima ne možete odoljeti?
- Iako sam mršav, volim puno jesti. Možda fritulama, telećoj koljenici i dobrom gulašu s njokima.
Kako ste završili u sportskom novinarstvu?
- Kao i svi propali netalentirani sportaši. Kad ne uspiješ u nogometu, košarci ili tenisu, onda kreneš "novinariti". Šalu na stranu, oduvijek sam bio inficiran sportom i sporskim novinarstvom. Gledao sam sve emisije, u četvrtom, petom razredu osnovne škole čitao sam kolumne o sportu, komentirao pred televizijom utakmice.
Kakvi ste bili kao mali?
- Sitan, 20 kila s krevetom. Karakterno spontan, nepredvidiv sam sebi, ali s poprilično dobrom radnom etikom. Prosječan učenik, ali uporan.
Po čemu pamtite djetinjstvo?
- Odrastao sam u skromnoj obitelji. Moji roditelji su sa sela. Majka iz Blata na Cetini, otac iz Bobanove Drage. Sredinom devedesetih otvorili smo kafić u Velikoj Gorici u kojem smo godinu dana mlađa sestra i ja radili od malih nogu. Konobarili smo još do prije nekoliko godina. Nismo imali puno, ali ništa mi nije nedostajalo. Svi smo se dobro slagali - i dandanas smo svi bliski.
Koliko vas je humor spašavao u životu?
- Pa neka kombinacija humora i cinizma je dobrodošla u teškim trenucima. Uvijek sam volio filmove Brucea Willisa, pa sam valjda "Prljavi igraju prljavo" citirao uvijek kad stvari nisu išle kako sam zamislio. Inače, diplomirao sam kod profesora Dragojevića na temu "Psihologija humora".
Jeste li u vezi, biste li rekli da ste romantik?
- Imam djevojku. Naravno, kao većina ovih koji kuže da su žene glavne, nepopravljivi sam romantik kad nešto zeznem. Što god treba. Stanem u vrstu kao na tjelesnom, pognem glavu i slušam.
Kako gledate na brak?
- Dalekozorom iz svemira. Tko zna, možda jednom.
Što je po vama precijenjeno u današnjem društvu?
- Što se puno toga mjeri na pogrešan način. Najmanje socijalnom i emotivnom inteligencijom. Što nedostaje spontanosti. I što je previše toga dostupno. Kako Johnny Štulić kaže - "prokleta mogućnost izbora".
Što trenutačno slušate, a što čitate?
- Čitam knjigu "Pčelar iz Alepa" Chirsty Lefteri. Inače čitam samo beletristiku i krimiće. A upravo slušam Madre Badessu i Olivera. Na Karibima sam. Ide jedno s drugim.
Učite li na svojim ili tuđim pogreškama?
- Tu sam najlošiji. Ne učim ni na jednim ni na drugim, a pametujem stalno kandidatima u "Survivoru". Trudim se, tek sam ugazio u četrdesete, odrast ću.
Imate li neki tajni hobi, strast?
- Prije sam igrao nogomet, ali ozljede su me penzionirale. Sada plivam. Volim pisati, nešto objavljujem pod pseudonimom, nešto čuvam samo za sebe. Prije sam snimao dokumentarne filmove. Četiri sam ih napravio, uglavnom sportske tematike. Volio bih napraviti igrani film. Imam već i scenarij napisan. Nije o sportu. Pa, eto, ako netko ima viška para da se igra producenta, a ja režisera, neka se javi. Sve ćemo spiskati...
Kojom se filozofijom vodite kroz život?
- Šuti i plivaj.
Što vam je najveća sportska strast?
- Nogomet i borilačke sportove najviše pratim. Ipak, najviše cijenim sportaše individualce u olimpijskim sportovima gdje nema toliko novca. To su posebni ljudi. Tin Srbić, braća Sinković, a od novijih cijenim rezultate Marina Bloudeka u atletici - 800 metara je prokleto teško.
Gdje ćete gledato predstojeće Svjetsko nogometno prvenstvo?
- Evo, nakon dugo vremena kao reporter ne idem na Mundijal. Radit ću iz redakcije kao urednik i novinar. Vjerojatno neću na utakmice. Možda me pukne ako odemo daleko. Dok nisam bio novinar po velikim turnirima išao sam kao navijač.
Kako će Vatreni proći?
- Dobro. Proći će skupinu, a onda što Bog da. Znam da zvuči kao floskula, ali jako smo razmaženi po tom pitanju. Nismo ni svjesni koliko smo mali, a veliki. Vidim to dok radim po velikim natjecanjima. Mnogi nam zavide. Neka tako bude i nakon ovog ljeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....