Radio je kao zaštitar u ambasadi i prao tanjure, a onda je napisao roman po kojem je snimljen oskarovski film: "Elite nisu dobre za društvo"

Prije nego što je napisao roman "Pijev život", objavljen 2001. godine, kanadski autor Yann Martel (63) radio je kao zaštitar u kanadskoj ambasadi u Parizu, sadio je drveća te čistio tanjure. Bili su to poslovi, prisjeća se, koji ga nisu opterećivali te se zbog toga mogao posvetiti pisanju. Manja djela koja nisu doživjela preveliki uspjeh, govori, dozvolila su mu skroman život umjetnika. No, po objavi romana koji je 2002. osvojio prestižnu nagradu Booker, a 2012. je adaptiran u istoimeni oskarovski film, njegov se život promijenio.

Proputovao je cijeli svijet dok je promovirao hvaljeni roman, a na jednom od književnih festivala na kojima je gostovao, upoznao je i svoju suprugu Alice, koja je tamo volontirala. Osvojila ga je na prvi pogled, pa mu se pridružila na ostatku turneje - zajedno su otišli na Island i u Poljsku, a zatim se s njim preselila u Kanadu. Posljednjih 24 godine dijele život, a dobili su i četvero djece - tri sina, Thea (17), Felixa (13) i Jaspera (11) te kćer Lolu (13).

"Vrlo kasno sam postao otac, imao sam 45, 46 godina. Odgađao sam roditeljstvo zato što u jednom smislu, vaš život prestaje kad postanete roditelj. Kada se probudite, nemate više slobodu da radite što god poželite sa svojim danom. Imate djecu svaki dan - morate ih hraniti, čistiti, voziti u školu, mijenjati im pelene… Sve je to predivno, ali dođe do prijelaza između toga da je vaš život prije bio fokusiran na vanjski svijet, van doma, a sada je fokusiran na unutarnji, unutar doma. No, onda kada dovoljno narastu, možete kombinirati vanjski i unutarnji svijet. Bilo je prekrasno ovo ljeto otići s cijelom obitelji u Japan i pokazati im taj 'vanjski' svijet", govori Martel.

Iznenađenja roditeljstva

Kao otac, jedina želja bila mu je da njegova djeca budu usrdna. Danas, kada se bliže odrasloj dobi, čini mu se da je u tome uspio. Međusobno se dobro slažu, a ono što ga je najviše iznenadilo jest koliko su međusobno različiti. Dok je najstariji sin vrlo posložen te želi biti doktor, njegov najmlađi je iznimno opušten. Srednjeg sina opisuje kao onoga koji je uvijek pod stresom, dok je Lola jedina koja je naslijedila očevu umjetničku crtu te uživa u pisanju i čitanju, a velika je i ljubiteljica filma.

"Oduševljen sam time koliko su otišli u različitim smjerovima i zaista je zabavno promatrati ih kako odrastaju. Ali s jedne strane, možete ih učiti što god želite, ali oni će na kraju otići svojim smjerom. Roditeljstvo nije kao programiranje, pa čak ni kao vrtlarstvo - ako posadite rajčicu te je uredno zalijevate i brinete o njoj, očekujete da ćete na kraju dobiti rajčicu. S djecom je potpuno drugačije, uvijek vas iznenade", govori kroz osmijeh cijenjeni pisac čiji se proces pisanja nakon očinstva nije promijenio, ali se zato usporio.

Ovih dana predstavlja svoj novi roman 'Ničiji sin', u Hrvatskoj u izdanju Naklade Ljevak, koji je napisao nakon desetogodišnje pauze u kojoj se posvetio svojoj djeci. U romanu inspiriranom Homerovim epovima, Martel sastavlja novu legendu - Psoadu, starogrčki ep u slobodnom stihu koji prati priču običnog čovjeka u vrijeme Trojanskog rata.

Priča običnog čovjeka

"Većina ljudi koja sudjeluje u ratu su obični ljudi, ali u Homerovoj 'Ilijadi' zapisan je samo jedan takav lik, Tersit. I kad progovori, postavlja logično pitanje Agamemnonu - 'Zašto smo ovdje?'. I čim postavi to pitanje, Odisej ga ušutka i udari. Kada sam to pročitao, odmah sam shvatio da sam na njegovoj strani. Tako je i danas, elite nisu dobre za društvo. Naravno da želite biti nagrađeni za težak rad i trud, ali pretjerano bogatstvo nije dobro ni za koga. Ja sam odrastao u obitelji srednje klase - moji su roditelji bili diplomati, što zvuči grandiozno, ali u Kanadi su bili samo državni službenici te imali takve plaće. Išli smo u javne škole, javne bolnice - oslanjali smo se na društveni sustav. Stoga mi je ova perspektiva djelovala kao najprirodnija. Na kraju krajeva, svi smo mi samo građani", poručuje Martel koji slavi nije dopustio da ga promijeni.

Štoviše, slavu opisuje kao fenomen koji nema veze s njegovim unutarnjim svijetom, već je nešto što primjećuje kroz interakcije s ljudima. Tako ga, primjerice, ljudi ne oslovljavaju samo imenom, već imenom i prezimenom. "To je neobično, zar ne?", govori kroz smijeh kanadski autor kojemu je ovo i prvi posjet Zagrebu. Kao jedan od benefita uspjeha njegovih romana ističe upravo i činjenicu da može puno putovati te upoznati različite kulture, pa će Zagreb pamtiti po fasadama koje se obnavljaju zbog potresa, ali i susrete s ljudima koje je svojim radom dotakao.

"Sjećam se da mi je jednom u knjižari prišao čovjek koji je bio u zatvoru. Rekao mi je da ga je roman 'Pijev život' spasio u tim danima, poslužio mu je kao pojas za spašavanje. Dobivam velike količine pisama i na svako odgovaram - ako se netko potrudio pisati mojoj izdavačkoj kući, onda zaslužuje dobiti odgovor. Većinom su to riječi pohvale, ali nekada dobijem i kritiku. Nekada mi ljudi otkriju i neki detalj koji je meni možda promakao. Primjerice, jednom me čovjek pitao zašto Pi putuje baš 227 dana, i ja sam rekao da je to zato što je prost broj, odnosno djeljiv samo s jedan i sa samim sobom. Bili su iznenađeni, mislili su da je to zato što je 22 podijeljeno sa sedam najbliže broju pi. Koliko god je uzbudljivo pisati roman i istraživati vlastitu ideju, toliko je zanimljivo vidjeti život koji ta ideja poprimi jednom kad je prepuštena svijetu", zaključuje Yann Martel.

Zahvaljujemo Hotelu Dubrovnik na ustupljenom prostoru za snimanje.