Zagrebački glumac otkriva kako mu je bilo raditi na predstavi ‘Galeb‘ na Dubrovačkim ljetnim igrama, zašto više nije vezan ni uz jedno kazalište te kako se priprema za novu ulogu u privatnom životu - onu očinsku.
Dubrovnik, dva sata poslijepodne, vrućina i rijeka ljudi na Stradunu. Uvjeti za fotografiranje bili su sve samo ne idealni, no nismo imali puno izbora. Janko Popović Volarić (45) upravo je završio jutarnju probu za predstavu "Galeb", koja se u sklopu 76. Dubrovačkih ljetnih igara igra do 24. kolovoza, pa smo iskoristili slobodno vrijeme prije večernje probe. Zagrebački glumac, koji u drami Antona Pavloviča Čehova tumači pisca Borisa Aleksejeviča Trigorina, stigao je s tekstom i tragovima umora na licu - ali u dobrom raspoloženju. Zajedno smo napravili "đir" po nekim od najljepših gradskih lokacija - od Kneževa dvora, preko crkve sv. Vlaha, do Porporele - a Janko nam je otkrio brojne zanimljivosti iz poslovnog i privatnog života. Iako nerado govori o osobnim stvarima, ispričao nam je ponešto i o novoj očinskoj ulozi koja ga čeka. Prvi put postao je otac s osamnaest godina (iz te mladenačke veze ima sina Davida), a sada očekuje prinovu s kantautoricom i producenticom Lovorkom Sršen (38), s kojom se vjenčao u rujnu prošle godine.
Je li vam ovo bio prvi nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama i kakav je osjećaj?
- Da, prvi put sam na Dubrovačkim ljetnim igrama i to me, naravno, strašno veseli. Jako sam uzbuđen. Nekako su me do sada Igre zaobilazile, pa uživam i u projektu i u gradu, u kojem su se istovremeno odvijale probe više različitih predstava, nakon kojih bismo se svi okupljali i družili. Osjećam se kao u nekom kazališnom laboratoriju, okruženom tim veličanstvenim zidinama. Baš sam zahvalan na ovom iskustvu.
Što vam je najizazovnije u ulozi Borisa Aleksejeviča Trigorina?
- Privlačno mi je igrati njegovu svijest o vlastitoj slabosti i potragu za nekim životom izvan pisanja kojim je zaražen. Puno toga svojega prepoznajem u njemu - i u odnosu prema umjetnosti, a i u nezadovoljstvu samim sobom, kakvo sam u mnogim fazama života i sam iskusio. To mi je zanimljivo istraživati. Isto tako, uzbudljivi su mi njegovi odnosi s Arkadinom i Ninom. Kompleksan i poseban lik za igrati.
Koliko vam je Čehov kao autor blizak, koliko ste se dosad susretali s njegovim djelima?
- Uvijek sam posebno volio Čehova, i prije Akademije, ali nikada nisam radio po njegovu tekstu. Volim atmosferu njegovih komada, rečenice koje, ma kako na prvu djelovale površno, uvijek skrivaju nekoliko slojeva ispod kojih se kriju i neka druga značenja osim izgovorenih. Svaki lik u njegovim komadima je zanimljiv, živ i "bogat". Predivan pisac. Uživam što mogu raditi Čehovljev komad, i to na tako pedantan način kako smo ga radili - s izuzetnim ansamblom predstave, a vođeni redateljem Januszom Kicom.
Kad ste počeli s probama?
- Prvi dio proba je održan u Zagrebu, zatim smo kroz srpanj imali malu pauzu, a onda nastavili do premijere 20. kolovoza na Lokrumu. Budući da sam zimus radio predstavu u Kazalištu Marina Držića, dosta sam dobro upoznao Dubrovnik bez gužve i turizma. Tada sam već znao da ću ljeti raditi "Galeba" i ostavio sam si prvi posjet Lokrumu za našu prvu probu. Nevjerojatno je bilo raditi u takvom ambijentu. Čaroban otok koji puno daje i nama i predstavi. Siguran sam da će i publika biti "zamađijana" kada brodom dođe na, tada "naš", otok.
Koliko ste vremena dnevno provodili na probama?
- Ponekad smo imali probe tijekom dana u dubrovačkom kazalištu, a u sedam navečer odlazili brodom na Lokrum. Tamo smo obično ostajali do ponoći. Nismo imali puno vremena do premijere, pa nam je tempo bio dosta intenzivan. Poseban je osjećaj kad ode zadnji brod s gostima otoka, a ansambl i ekipa predstave ostanu sami raditi na njoj. Društvo su nam bili samo paunovi.
Kako ste se borili protiv umora i manjka energije?
- Svaki rad na predstavi dosta iscrpljuje, ali i ispunjava. Zvuči kao rečenica iz zadaćnice, ali to je tako. Svakodnevno sam se borio da u popodnevima nađem "rupu" za spavanje, koje je moja velika slabost i strast. Tako se obnavljam.
Jeste li se uspjeli okupati u moru, zatulumariti...?
- Tu i tamo sam se uspio okupati, nešto fino pojesti... A tulumarenja su posljednjih godina dosta rjeđa, nekako mi to više odgovara. Ako bih nekad i "zapeo" na piću iza probe, ujutro bih se obavezno spustio do plaže Banje i bacio u more. To je spas.
Kako se osjećate uoči dolaska bebe?
- Jako sam sretan i nadam se da će sve biti dobro kao i do sada.
Što su, po vama, danas najveći izazovi roditeljstva u odnosu na vrijeme kad ste prvi put postali otac?
- Mislim da su izazovi svim roditeljima u osnovi isti. Naravno, svako vrijeme nosi svoje i prilično zastrašujuće mi djeluje odgajati djecu u ovom "vremenu ekrana", gdje su i obrazovanje i okolina, pa i umjetnost sve ubrzaniji i površniji. O, u najmanju ruku, zabrinjavajućim promjenama u svijetu da i ne govorim. Brine me kako u takvom svijetu djetetu pomoći da zdravo raste.
Koliko su se sada promijenili vaša svakodnevica i razmišljanja o poslu, obavezama i budućnosti?
- Posljednjih sam godina malo smanjio tempo i dosta sam se dugo to trudio postići. Radim nešto manje, a time sam dobio priliku da radim i posvećenije. Pokušavam ne raditi više projekata istovremeno. Naravno, to nije uvijek moguće, ali zasad sam prilično zadovoljan s tom novom situacijom.
Kako se nosite s medijskim pritiscima i željom novinara da uđu u vaš privatni svijet, čini se da u posljednje vrijeme pažljivo birate što ćete podijeliti s javnošću?
- Malo sam se povukao iz svega toga i to sam želio već dosta dugo. U radu na televizijskim projektima, koji imaju široku publiku i veliku gledanost, jedna od karakteristika posla je da ti produkcije uvjetuju veliki broj intervjua. A medije često više zanima privatni život nego projekti koje radimo. Nisam se u tome dobro osjećao i jako sam htio nešto promijeniti. Ponekad i danas pročitam nekakav neprovjereni tekst ili popraćen događaj iz mog privatnog života, ali ne želim u tome sudjelovati. Tako se bolje osjećam. Naravno, zahvalan sam medijima kada obrate pažnju na neki projekt koji radim, jer je to za nas jako važno, ali ne više pod cijenu izlaganja svog privatnog života. Tražim neku mjeru u odnosu s medijima.
Kakvi su vam poslovni planovi, očekuju li vas neki novi filmski, TV ili kazališni projekti?
- Nakon "Galeba" nemam skorijih planova i projekata, ali polako se navikavam na taj "slobodnjački" stil života. Dosad se pokazalo da neka zanimljiva uloga ili drugačiji angažman uvijek dođu i da ja svojom pretjeranom brigom slabo ili nikako ne mogu utjecati na te eventualne pozive.
Više niste vezani ni za jedno kazalište, zašto ste odlučili biti slobodni umjetnik?
- Oduvijek sam htio biti slobodnjak. Zapravo, nisam ni tako dugo bio u angažmanu, nekih sedam-osam godina. Prije si to nisam mogao priuštiti, ali zasad mi slobodnjaštvo godi i ide dobro. U Zagrebačkom kazalištu lutaka imao sam dosta slobode za kombiniranje dodatnih projekata s redovnim poslom, ali ipak mi se više sviđa situacija u kojoj ovisim o samome sebi. Nadam se da neću uskoro promijeniti mišljenje.
Osjećate li veću slobodu ili nesigurnost?
- I jedno i drugo. No, volim moći raditi s različitim ansamblima, po različitim kazalištima i sam moći birati što želim, a što ne želim raditi. Naravno, tu ima i nesigurnosti, ali, kažem, to je cijena slobodnjaštva koje sam bio svjestan odlaskom iz ZKL-a i želio sam okušati tu vrstu autonomije. Nekad radim kontinuirano, a nekad sam i malo previše slobodan, ali projekti koji me obuzmu uvijek dođu u pravom trenutku.
Kakve vas uloge sada najviše privlače, a o kakvima ste nekad maštali?
- Privlače me uloge koje izlaze iz šablona i ladica u koje nas često stavlja naše malo tržište. Lijepo je kad uloga zahtijeva velik odmak od moje osobnosti i karaktera, ili kada baš traži veće analiziranje samoga sebe. Svako pomicanje fizičkih, mentalnih ili emotivnih granica donosi mi veliko veselje.
Bili ste član žirija na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, koji vam se film najviše svidio, tko vas je od kolegica ili kolega oduševio?
- Pula mi je jako važna i nezaboravno je iskustvo gledati svoj film u Areni. Zato mi je bilo baš drago kad su me pozvali u žiri pa sam ove godine imao prilike na festivalu imati malo drugačiju ulogu. Biti član žirija, iako možda tako ne zvuči, dosta je naporna i odgovorna pozicija. No, baš mi je bio gušt pogledati sve filmove u programu, a dragi kolege u žiriju i ja dodijelili smo 25 nagrada. Oduševila su me sva tri dokumentarna filma u nacionalnom programu, a posebno mi se svidjela suigra Nine Violić i Filipa Šovagovića u filmu "Dobra djeca", gdje glume brata i sestru koji nakon smrti majke provode nekoliko dana u raščišćavanju kuće u kojoj su proveli djetinjstvo. Mislim da su napravili krasne uloge.
U filmu "Šlager", čija je premijera bila prošle godine u Puli, okušali ste se i kao koscenarist, hoćete li nastaviti tim putem?
- To je zapravo treći film koji sam radio s Nevijem Marasovićem, a u kojem sam i koscenarist. Specifičnost "Šlagera" je to što sam bio i koproducent. Raditi scenarij na taj način, gdje kolege glumci, redatelj i ja istražujemo i pišemo scenarij, izuzetno je zanimljivo i to mi nije nimalo mrsko. Međutim, u ovom projektu shvatio sam da producentski posao nije za mene. Jednostavno, tablice, porezi i prirezi me izbezumljuju i mislim da se u tu avanturu više ne bih trebao upuštati.
Nevio Marasović vam je i prijatelj, dođe li među vama katkad do nesuglasica?
- Apsolutno. Već godinama se družimo i radimo zajedno, tako da su nesuglasice i razmimoilaženja u mišljenjima ključni dio razvoja projekata na kojima smo radili. Sudjelovao sam na razne načine u posljednjih pet Nevijevih filmova, a sada smo odlučili napraviti malu pauzu u poslovnim suradnjama. No, obojica ćemo se veseliti kad se za nekoliko godina ponovno dogodi prilika za suradnju.
Film "Šlager" govori o bivšim ljubavnicima koji se susreću nakon mnogo godina, vjerujete li da bivši partneri mogu ostati u dobrim odnosima?
- To se događa nešto rjeđe, ali naravno da vjerujem da je moguće. Šteta je da, nakon lijepih vremena kojih je neminovno bilo ako su proveli dio svojih života zajedno, ljudi ne mogu ostati u dobrim odnosima. To bi bilo idealno, ali nije uvijek moguće. Postoje i razlozi zbog kojih se ljudi razilaze, a ponekad su oni preveliki za nastavak bilo kakvih odnosa.
Što je, po vama, potrebno za dobru i kvalitetnu vezu ili brak?
- Nemam ja tu nekih velikih otkrića za podijeliti. Tu su, naravno, poštovanje, ljubav, strast i zajednički humor.
Imate diplomu Planinarskog društva Grafičar, kada ste se i zašto zaljubili u planinarenje?
- Nekoliko godina prije korone krenuo sam hodati po Sljemenu. Tijekom pandemije to se intenziviralo, a prošle godine sam završio i planinarsku školu društva Grafičar. Otkrio sam da uz mir i tišinu koji vladaju u šumama i na planinama, u kombinaciji s fizičkim naporom, vrlo brzo postajem mirniji, svjesniji svega oko sebe i nekako bistriji. Vrlo sličan osjećaj imam na pozornici ili pred kamerom. Osjetim se koncentriranijim, življim u svakom smislu, "tu i sad". To su neki od razloga zašto toliko volim prirodu, a i svoju profesiju.
Imate li omiljene staze, vrhove, planine...?
- Teško mi je odabrati jer je svaka planina na svoj način posebna. Nisam se još negdje popeo a da mi nije bilo lijepo i dobro. Ali naravno da sam, s obzirom na to da sam Zagrepčanin, najčešće na Medvednici, Samoborskom i Žumberačkom gorju. Volim Učku, Ćićariju, Gorski kotar, a veselim se malo bolje upoznati Velebit i Biokovo, koje sam tek krenuo otkrivati. U inozemstvu nisam puno planinario, ali jako dobro pamtim Visoke Tatre u Slovačkoj i Poljskoj te brda po Škotskoj. Nestvarno lijepa mjesta.
Kamo biste voljeli otići planinariti, a još niste imali prilike?
- Već godinama s kolegom Vedranom Mlikotom dogovaram odlazak na Annapurnu na Himalaji, ali iz godine u godinu se to zbog posla nekako izjalovi. Tu ludu prirodu tamo bih, eto, jednom volio vidjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....