"Moja je žena najslavnija nepoznata umjetnica svijeta; svi znaju tko je, ali nitko ne zna što radi", rekao je jednom glazbenik John Lennon za svoju suprugu Yoko Ono, koja je nedavno proslavila 90. rođendan. Konceptualna umjetnica, pjesnikinja, skladateljica, glazbenica, u jednom trenutku čak i dance zvijezda, Yoko Ono je dugo bila najomraženija osoba na svijetu jer su je brojni obožavatelji Beatlesa okrivljavali za raspad slavne liverpulske četvorke. No, s vremenom je postalo jasno da bi se oni raspali i s njom i bez nje, pa je izgubila tu stigmu, a usporedno s time počeo se drukčije vrednovati i njezin doprinos Lennonovoj glazbi, a potom i njezina umjetnička karijera. Nije onda čudno što je se danas doživljava dijametralno suprotno nego prije, a u umjetničkim krugovima slave je kao jednu od najistaknutijih pionirki avangarde. Dug je to bio put za ženu koja je svašta proživjela, ali nikada, pa ni u najtežim trenucima, nije pristajala na kompromise.
Rođena je u staroj, uglednoj i dobrostojećoj obitelji u carskom, u velikoj mjeri i dalje feudalnom Japanu 18. veljače 1933. Otac Eisuke Ono, daleki potomak cara iz 9. stoljeća, bio je bankar, uz to odličan koncertni pijanist, a majka Isoko Yasuda bila je poznavateljica kabuki teatra i školovana u tradicionalnoj japanskoj glazbi, pa je znala svirati cijeli niz autohtonih instrumenata kao što su shamisen, koto, nagauta, kotsuzumi... Otac je prije njezinog rođenja bio poslan u San Francisco, gdje je, po nekim izvorima, radio i za vojnu obavještajnu službu, a Yoko ga je prvi put vidjela 1935., kada mu se cijela obitelj pridružila u Americi. U Japan su se vratili prije nego što je izbio Drugi svjetski rat, pa su roditelji poslali Yoko u najprestižniju japansku školu Gakushūin, koju su pohađali i sinovi cara Hirohita, a potom u isto tako elitističku školu Keimei Gakuen. Cijelo to vrijeme, od svoje četvrte do dvanaeste godine, učila je i svirati klavir.
Potkraj rata, dok je otac bio u Hanoiju, u tadašnjoj Francuskoj Indokini, koja je bila pod okupacijom Japana, nad obitelj su se nadvili crni oblaci: 1945. su u bunkeru preživjeli američko bombardiranje Tokija, u kojem je poginulo više od sto tisuća stanovnika, a nakon savezničke pobjede i posvemašnjeg sloma Japana, jedva su preživljavali. Otac je završio u zarobljeništvu, a Yoko i njena mlađa sestra Keisuke su s majkom na kolica potrpale ono što su mogle spasiti iz svog doma i pobjegle na selo, u planine Karuizava, gdje je barem bilo hrane. Tamo su majčin njemački šivaći stroj i svu ostalu imovinu zamijenile s mještanima za nekoliko vreća riže i tako se spasile od smrti od gladi.
"Bile smo im čudne, drukčije, pa su nas ismijavali i rugali nam se. Osjećala sam se kao autsajder i u to doba postala buntovna, u meni se rodila želja da prkosim svima i budem samo svoja", opisala je jednom kako je doživjela to teško vrijeme. Tek mjesecima kasnije vratili su se u Tokio, a kad je škola Keimei Gakuen ponovno bila otvorena, Yoko je nastavila školovanje. Iako su u to doba mladići i djevojke bili u odvojenim razredima i nisu se smjeli družiti, ona je prkosila zabranama i sprijateljila se, među ostalima, i s budućim japanskim carem Akihitom. Nakon srednje škole željela se školovati za skladateljicu, ali joj je otac rekao da to nije profesija za žene, pa je radije odabrala studij pjevanja. No, on joj je brzo dosadio, pa je odustala i upisala se na prestižno tokijsko sveučilište Gakushuin, kao prva žena u povijesti koja je ondje studirala filozofiju. Ni, tamo, doduše nije dugo izdržala.
Nakon samo dva semestra otišla je u gradić u državi New York, kamo se u međuvremenu preselila njezina obitelj, i ondje 1953. prešla na prestižni koledž Sarah Lawrence. Ondje je studirala poeziju sa škotskim pjesnikom Alastairom Reidom i sprijateljila se s Toshijem Ichiyanagijem, istaknutim pripadnikom kruga tokijskih mladih, avangardnih skladatelja, za kojeg se 1956. udala, u inat svojoj majci koja je tvrdila da je on na društvenoj ljestvici ispod nje. S njim se preselila na Manhattan i brzo postala dio njujorške avangardne umjetničke scene. U loftu koji je unajmila u ulici Chambers, u koji je dolazio eksperimentalni skladatelj John Cage, družila se i sa skladateljem Karlheinzom Stockhausenom, korejsko-američkim umjetnikom Nam June Paikom, Georgeom Maciunasom, osnivačem umjetničke grupe Fluxus, upoznala je Marcela Duchampa i Peggy Guggenheim... Cijelo to vrijeme je komponirala, a svoje je eksperimentalne skladbe jednom izvela i na samostalnom koncertu u Carnegie Hallu. No, kako se od umjetnosti nije moglo živjeti, istodobno je radila kao konobarica i učiteljica glazbe.
Kad se 1962. razvela od Toshija jer se on želio vratiti u Japan, a ona je htjela ostati u New Yorku, prvo je vrijeme zaista ostala u Americi, no onda se i ona vratila u Japan, ali je tamo zapala u stanje teške depresije, pa su je roditelji smjestili u bolnicu za mentalne bolesti. Tko zna koliko bi u njoj ostala da joj u pomoć nije priskočio prijatelj iz Amerike, promotor, jazz glazbenik i producent eksperimentalnih filmova Anthony Cox, kojeg je upoznala godinu ranije u New Yorku. Čim je čuo u kakvoj se nevolji našla, odletio je u Japan i nekako uspio isposlovati da je puste iz bolnice. Malo po malo, njihovo je prijateljstvo preraslo u ljubav, pa su se 1962. u Tokiju vjenčali, a 8. kolovoza 1962. Yoko je rodila kćer Kyoko.
Brak im se brzo počeo raspadati jer su oboje bili fokusirani na svoje karijere, no nastavili su surađivati na raznim umjetničkim projektima. Zajedno su, primjerice, nastupili na happeningu u dvorani Sogetsu u Tokiju, kad je Yoko Ono ležala na klaviru na kojem je svirao John Cage.
Zajedno su se vratili i u New York, gdje je Yoko nastavila komponirati, pisati poeziju i osmišljavati svoju konceptualnu umjetnost. "The Cut Piece" iz 1964., primjerice, zasniva se na tome da Yoko izlazi pred publiku sa škarama u ruci i poziva prisutne da dođu do nje i režu joj odjeću. "The Cut Piece" je izvela dvaput u Tokiju, potom u New Yorku te na skupu "Destrukcija u umjetnosti" održanom u Londonu, na kojem je bila jedina žena pozvana da prikaže neko svoje djelo. U to je doba brigu o kćeri uglavnom prepuštala Coxu, što joj se kasnije teško osvetilo.
Lennona je upoznala 1966. u Londonu, gdje je tada priređivala izložbu svojih konceptualnih radova u galeriji Indice. Tražila je originalne rukopise pjesama Beatlesa, kako bi ih dala Johnu Cageu jer su mu trebale za neku knjigu o komponiranju koju je tada pripremao, pa se preko nekih poznanika obratila Paulu McCartneyju. On joj nije htio dati svoje primjerke, ali joj je preporučio da stupi u kontakt s Lennonom koji bi možda to učinio. Yoko ga je pozvala na svoju izložbu i oduševila svojim radovima. Ubrzo ga je zaintrigirala i kao žena, no tada su još oboje bili u braku - on sa Cynthijom Powell, a ona još, barem formalno, s Coxom.
Lennon se razveo 1968., a Yoko Ono 2. veljače sljedeće godine, a njih dvoje su se vjenčali potkraj 1969. No, Cox je, tvrdeći da je loša majka jer se drogira i ne brine se za kćer, dobio skrbništvo nad njom, promijenio joj ime u Ruth Holman i s njom se priključio sekti Church of the Living Word. Yoko Ono i John Lennon su joj godinama pokušavali ući u trag, ali bezuspješno.
U to su se doba pogoršavali odnosi među članovima Beatlesa, a kad je Lennon doveo Yoko na snimanje ploče "White Album", ostali su to shvatili kao provokaciju jer je postojao prešutni dogovor da nikada u studio ne dovode goste, osobito ne svoje djevojke ili supruge. No, Lennon i Ono na taj se dogovor nisu obazirali.
Na medenom mjesecu u Amsterdamu fotografirali su se goli u hotelskom krevetu, pozivajući svijet da vodi ljubav, a ne rat, no nije to za njih bilo ništa novo - goli su pozirali i za omot albuma "Two Virgin" koji su snimili 1968. Obožavatelji Beatlesa bili su zgroženi činjenicom da je Lennon snimio samostalni album, a krivnju za to pripisivali su Yoko Ono. Neki su čak kupovali album samo da bi ga javno spalili, a sretni nisu bili ni šefovi njihove diskografske kuće.
"Bolje bi bilo da su se Paul i Linda skinuli za album, oni su puno zgodniji od Johna i Yoko", rekao je kasnije jedan od urednika tvrtke EMI. I sam je Lennon priznao da na omotu albuma izgledaju kao debeli bivši narkomani, no prešutio je činjenicu da su u to doba i on i Yoko redovito uzimali heroin, i to u velikim količinama. Srećom po njih, oboje su se užasavali igle, pa si ga nisu ubrizgavali u vene, a uz to im ga je njihov pohlepni diler jako razrjeđivao bezopasnim dječjim puderom, pa su se riješili te ovisnosti lakše nego što bi se to očekivalo.
Novi udarac javnosti Yoko je doživjela kad su se 1970. Beatlesi i službeno raspali. Većina obožavatelja nju je okrivljavala za kraj najpopularnijeg benda na svijetu, pa se osjećala, kako je poslije opisala, "kao boksačka vreća po kojoj svi mlate". No, nije to bilo jedino što je tih godina proživljavala: u to je doba triput za redom imala spontane pobačaje. Lennon je prije jednog od njih uspio snimiti kucanje srca još nerođenog djeteta, koje se poslije čuje na albumu "Life With Lions".
Godinu dana nakon raspada Beatlesa našli su novi dom u zgradi Dakota u New Yorku, u kojoj su kupili pet stanova: jedan za stanovanje, a ostale za radne prostore i skladištenje. No, ni tamo nisu našli mir. Yoko se riješila ovisnosti, no Lennon se sve više drogirao i pio, što je još više produbljivalo jaz među supružnicima. Sve je kulminiralo na nekoj zabavi, na kojoj se Lennon povukao s nekom curom i vodio ljubav s njom, a Yoko i ostali gosti su to mogli čuti kroz zidove.
Umjesto da zatraži razvod, Yoko je odabrala drugi put: poslala je Johna u Kaliforniju s njihovom atraktivnom tajnicom May Pang, s kojom je bivši Beatles proveo gotovo godinu i pol, a onda se skrušeno vratio supruzi i promijenio način života. Prestao se drogirati i piti, prešao na makrobiotičku prehranu. Nadao se da će dobiti dijete s Yoko i da će to učvrstiti njihov brak, a kad je ona, s 42 godine, ponovno ostala u drugom stanju, smatrao je to darom s neba. Yoko nije bila toliko oduševljena i čak je razmišljala o abortusu, no odustala je od njega i 9. listopada 1975. rodila sina Seana.
Lennon mu se posve posvetio, no onda se dogodila tragedija: 8. prosinca 1980., kad su se on i Yoko vraćali iz studija za snimanje i htjeli otići na večeru, Lennon je rekao da će prvo ići kući kako bi vidio Seana prije spavanja. Na ulazu u zgradu dočekao ga je poremećeni obožavatelj Mark David Chapman, kojem je to jutro Lennon na istom mjestu potpisao album "Double Fantasy", i iz blizine ispalio u njega četiri metka. Lennon je odmah prevezen u bolnicu, no liječnici ga nisu mogli spasiti - proglašen je mrtvim iste večeri u 23.15 sati.
Yoko je njegov pepeo prosula po njujorškom Central Parku, u kojem je poslije postavljen spomenik Strawberry Fields, nazvan po pjesmi Beatlesa. Poslije Lennonove smrti, posve rastrojena od boli, neko joj je vrijeme društvo pravio dizajner Sam Havadtoy, dobar prijatelj, s kojim je kasnije bila u platonskoj vezi. Ostala je živjeti u Dakoti sa Seanom, a s njim živi i danas. Radila je, stvarala, snimala albume, priređivala izložbe... Na Islandu je podignula Toranj mira, konstrukciju od svjetla koja se pali svake godine 9. listopada, na dan Seanova i Johnova rođenja, a gasi na dan Johnove smrti.
Dvije godine prije 80. rođendana vratila se i na top-liste, i to najslušanijih dance izdanja s remiksom pjesme "Move On Fast" koju je prvobitno snimila 1972. U njujorškom Muzeju moderne umjetnosti priredila je veliku retrospektivnu izložbu "Yoko Ono: One Woman Show", objavila je i nekoliko knjiga. Posljednjih godina rijetko se, doduše, pojavljuje u javnosti, a jednom je snimljena u invalidskim kolicima, no njezini prijatelji kažu da je, iako jako krhka i fizički sve slabija, mentalno jaka kao i uvijek te da svaki dan izlazi i satima hoda - ili se barem vozi u kolicima - po Manhattanu. I često razmišlja o tome kako bi joj život izgledao da John Lennon nije ubijen. "Sad bismo bili u mirovini. Govorio je da ćemo zajedno sjediti u stolici za ljuljanje i čekati da nam se Sean javi razglednicom", izjavila je svojedobno.