S Amandom Prenkaj, koja trenutačno igra Don Quijotea, razgovarali smo o izazovima roditeljstva, ali i teretu s kojim se danas mladi moraju nositi...
Amanda Prenkaj glumu je završila u Osijeku, u Zagrebu komparativnu književnost – a svojim je talentom, razvijenom glumačkom tehnikom, veselim duhom, osebujnim modnim izričajem oduvijek privlačila pozitivnu pozornost. Partner, nevjenčani suprug – kako se vole u šali obraćati jedno drugome, Miro Manojlović, uspješan je glazbenik i korepetitor, a kći Zita vesela djevojčica koja, kako sada stvari stoje, dosta uživa u sve češćem scenskom bivanju.
Amanda trenutno igra Don Quijotea u matičnoj kazališnoj kući Žar ptica čiju režiju potpisuje Ivan Planinić – a s obzirom na to da se s donkihotovskim temama svi manje ili više susrećemo u životu, probali smo odmah krenuti s majčinstvom, tom kulturno najsnažnijom i najopterećenijom ulogom punom ideala, nadanja i snova.
"Mislim da moja generacija možda među prvima nešto drugačije pristupa odgoju, Dolazim iz radničke obitelji i moj je odgoj za razliku od odgoja koji prakticiram sa svojom kćeri bio sasvim drugačiji. Moji roditelji, moja majka nisu toliko bdjeli kao što to činim ja ili moje prijateljice nad svojom djecom. Djetinjstvo sam doslovno provela na polju i u šumi, i tu smo kao Don Quijote kreirali sve te silne utvrde i ratove. Kao majka u gradu Zagrebu, na asfaltu, svojoj kćeri Ziti ne mogu otvoriti puno prostora za njezine utvrde i prostore koje sam ja prirodno imala. Baš zbog te neke ‘navodne‘ svjesnosti koju mi kao imamo – dodatno se krivimo jer smo u toj hiperbrizi zapravo utopljeni u krivnju da nećemo dovoljno dobro obaviti svoju roditeljsku dužnost. Da nećemo uspjeti. U tom smislu želim da i moja kćer zna da sam neke stvari već do sada sasvim sigurno krivo odradila."
Kao djevojka iz Ivanića drugačije je, zanesenije, a u isto vrijeme konkretnije sanjala i ulazila u svijet glume od djece odgojene u umjetničkom miljeu.
"Ulazak u umjetnički svijet za mene je bio značajno drugačiji. Moja Zita je s druge strane već sada upletena u umjetnički svijet, htjela-ne htjela. Osobno sam imala jako izraženu intuiciju i srljala sam u sve ovo iz srca, iz potrebe za zdravom igrom. Bez puno promišljanja. Ne znam koliko ću toga uspjeti Ziti prenijeti. Srećom, ona često boravi u Ivaniću kod bake gdje i dalje imamo zečeve, pse, mačke, i sadimo biljke. U njezinim godinama nama je bio izazov popeti se na vrh trešnje, a ja sada kad vidim da ona isto želi, oblije me hladan znoj. U tom smislu imam osjećaj da sputavamo djecu i bojim se toga sputavanja, samo je to nekada jače od mene. Nekada doista mora pasti da bi se znala dočekati na ruke. Ona kao pravo kazališno dijete, voli dolaziti na moje probe i voli dobivati kazališne upute, a i surađivati s redateljima", govori Amanda i otkriva kako je Zita ipak više zainteresirana za njezin posao, unatoč tome što i s ocem odlazi na njegove probe.
"S Mirom također ide na probe koji je montažer i muzičar, te korepetira na Plesnoj akademiji. Kada nemamo kamo s njom, onda bude tamo i pleše sa studentima i studenticama. Njoj je najljepše", otkriva glumica i dodaje kako im ni škola nije problem. Dapače, kaže, uvela je disciplinu i red u razigrano kućanstvo.
"Škola nas je dovela u red. Miri konkretno solidno ide matematika, a vidim da i Ziti ide. To svakako nije od mene pokupila. A s djedom Manceom već ima planove da će naslikati čarobnjakovu sobu. Puno nas sve posla čeka", govori uz smijeh, dok razgovor skrećemo u smjeru nove uloge - one Don Quijotea.
"Taj je dio možda svima najzanimljiviji, činjenica da igram Don Quijotea kao žena. Iako je meni to normalan dio iskustva jer sam već igrala Pinokija. Iz povijesti znamo kako je to bilo u šekspirijansko doba, a sada si ja uzimam to pravo. To radiš samo ako imaš dobru podjelu, a radeći s Anicom Tomić i Jelenom Kovačić "Malu Fridu" upoznala sam Domagoja Ivankovića i s njim "kliknula" na prvu te s obzirom na to da imamo sličan pogled na kazališni svijet, rekla sam mu: "Isuse, Dodo, ti si Sancho Panza, a ja Don Quijote." Nakon što sam tu ideju podijelila Dragi Utješanoviću, vrlo smo brzo u tim dobili redatelja Ivana Planinića. Kazalište je mašta i kazališna rješenja nas navode da se ne treba puno opterećivati, a ako sam među prvim glumicama koje su igrale Don Quijotea, bit će mi drago da na plećima nosim ostavštinu donkihovštine, ako se to tako može reći", priznaje Amanda i dodaje kako su kod planiranja predstave, prvenstveno mislili na ono što bi ona djeci mogla predstavljati.
"Moram izdvojiti da smo u pogledu dječjeg kazališta, naravno, primarno mislili na to što bi to djeci moglo predstavljati. Sve ono što djeci ima neko značenje, jasno ima i odraslima. Svi mi, odrasli, imamo u sebi dijete koje trebamo njegovati i čuvati jer si tom odlukom spojen na taj izvor mašte i kreativnosti. Ovaj komad je meni osobno osigurao kreiranje tog tzv. sigurnog prostora. Danas su djeca bombardirana svim silnim sadržajima na mobitelima da im sve više izostaje vremena i volje za kreativnost. Ukratko: mašte nedostaje. Previše je toga dato i pitanje je osjećaju li se djeca sigurno da maštaju, a sve ih je više strah toga da pogriješe."
Osim kao glumica i majka, iskustvo ima i kao odgojiteljica mladih, potencijalnih glumaca. Na tom tragu je pitamo koje probleme detektira kod mlađih naraštaja. I jesu li to oni o kojima se već, naširoko govori? Od dekoncentracije do površnosti?
"Problemi mladih su, rekla bih, sadržani u generalnoj preopterećenosti, ocjenama, uspjesima, klimatskim promjenama. Puno se toga stavlja na njihova pleća, za puno toga su odgovorni. Naše je djetinjstvo bilo puno bezbrižnije. Vidimo ih kako dođu zakočeni i kako nakon tih sati odlaze "opušteni". Poanta dramske je da se izraze, ne nužno da postanu glumci što nas usput dovodi do tog zanimljivog dijela, autentičnosti, a danas je, čini mi se, teško biti autentičan jer se bojiš da ćeš biti odbačen. Don Quijote drži svoju autentičnost, a to je nešto što trebamo preuzeti i zadržati za sebe. Na kraju krajeva, svima se ne možemo svidjeti. Mladi se danas bore s imaginarnim, ali nažalost za njih stvarnim problemima: lajkovima, sviđam se – ne sviđam se. Anksiozan je to život", objašnjava Amanda i s nama dijeli savjet za mlade, ali i za sve nas.
"Treba naći taj mali, uzak krug ljudi s kojima možeš stvarati mali, nerealan svijet jer živjeti konstantno u realitetu je teško. Upravo nam taj povremeni bijeg može biti sigurna zona." Planova i snova se ova multitalentirana glumica ne boji, a s nama ih je rado podijelila.
"Imam jako puno planova i projekata u glavi. Jedan od njih je otići u Edinburgh. Sljedeće bih godine htjela otići na taj kultni festival i vidjeti tu važnu i veliku kazališnu scenu. Povremeno imam osjećaj da mi ovdje nedostaje inspiracije. Privlači me i ideja da kroz četiri godine napravim nešto svoje", zaključuje.