Zagrebačka glumica Slavica Knežević, koja se vratila na kazališnu scenu nakon oporavka od srčanog udara, otkriva gdje je bila kad je osjetila paralizirajuću bol u prsima, koliko su životne tragedije ‘načele‘ njezino zdravlje, ali i kako je iz svega izašla - jača
"Marko i ja puno smo radili na tekstu predstave "Ljubavna pisma". Kako na sceni ne govorimo iz glave, već čitamo tekst, pitali smo se koliko je zbog toga moguće držati pažnju publike. No, doslovno se ni muha nije čula tijekom cijele izvedbe. A gledatelji na nogama, uz aplauz i povike "bravo" na kraju, koji su trajali deset minuta, bili su nam najveća nagrada nakon premijere", kaže Slavica Knežević, koja s bivšim suprugom Markom Torjancem potpisuje režiju i adaptaciju američkog djela koje je nakon praizvedbe na Broadwayju nominirano za Pulitzerovu nagradu za dramu. Premda su svoj brak okončali još 2000., za umirovljenu glumicu, redateljicu i docenticu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i glumca, redatelja, predavača na istoj Akademiji te osnivača i ravnatelja Kazališta Planet Art bračni zavjet "u dobru i zlu" traje i danas. Naime, predstavu na kojoj su počeli raditi lani i s kojom se Slavica Knežević tri godine nakon umirovljenja vratila na scenu pratila je njezina zdravstvena drama. Što se sve događalo i kako je, unatoč brojnim komplikacijama, preživjela infarkt i uspjela se oporaviti, Slavica Knežević otkriva ekskluzivno za Gloriju.
Što se zapravo dogodilo?
- I tog 14. studenog prošle godine, jutro sam počela kavom. Nešto iza podneva nazvao me Marko i rekao da za domaću zadaću moram razraditi još jedan dio teksta koji on neće stići. Pročitao mi je što je napravio tijekom noći. Sve smo dogovorili, a onda sam mu se požalila da mi nije baš dobro već desetak dana. Primjerice, jedan dan vraćala sam se iz dućana i nasred pločnika gotovo me paralizirala bol u prsima, jača nego ikad prije, a odmah potom utrnula su mi ramena. Ukopala sam se na mjestu, čekajući da bol prođe. Shvatila sam da je ovaj napad različit od prijašnjih, poput bolova kakve imam godinama zbog gerba, odnosno, problema sa želučanom kiselinom. Baš sam mu rekla da mi se čini da je ovaj put srce. Nakon što smo završili razgovor u predjelu prsa presjekla me bol kakvu nisam osjetila nikad prije. Jedina mi je misao bila da ću umrijeti. Držala sam se za stol, a kako je rasla bol, tako je rasla i panika. Nisam znala što je bilo jače.
Koga ste prvo nazvali?
- U toj panici nisam se mogla sjetiti broja hitne. Sin radi i nekad se zbog posla ne može javiti, pa sam nazvala Marka i rekla mu da mislim da imam infarkt. Mozak mi je radio savršeno, no tijelo je odlazilo. Jeziv strah. Panika. Uz ramena, utrnula mi je i vilica, a u prsima kao da mi netko nožem nešto izvlači. Marko je nazvao hitnu i dao im sve podatke, no oni su mu rekli kako ih moram sama nazvati jer nije pokraj mene. Koja ludost! Pa već sam mogla biti bez svijesti ili mrtva. On je već sjeo u taksi i krenuo prema meni. Na hitnoj se javila ista osoba kao i Marku te me pitala koliko traje bol. Već je bilo prošlo desetak minuta pa su mi rekli da s obzirom na to da je suprug krenuo taksijem k meni, odmah nastavimo do bolnice jer ćemo stići prije hitne. Dobro je što sam se sjetila uzeti aspirin.
Marko vam je pomogao i da se spremite za bolnicu?
- Sama sam se spremila, kao robot. Bol je jenjavala. Kao da sam se odlijepila, odvojila od svega. Sišla sam ispred haustora, Marko je taman stigao s taksijem. Stigli smo u Vinogradsku oko 12.30. Marko je morao otići, ali smo se redovito čuli telefonom. Tek sam oko 22 sata razgovarala s kardiologom koji mi je nakon pretraga rekao da sam imala infarkt miokarda, da moram ostati u bolnici te da će mi odmah ujutro ugraditi stent. Tad su već došli i Marko i Jan, i donijeli mi sve što mi treba.
Jeste li se dodatno uplašili ili vam je bilo lakše saznavši o čemu je riječ?
- Odmah su me smjestili na intenzivni koronarni odjel, stalno je netko bio uz mene. Tijekom noći imala sam još desetak lakših infarkta. Ali bila sam mirna jer sam u bolnici, na infuziji, nisam bila sama jer su stalno dolazile i sestre i liječnici. Čudno, ali osjećala sam se sigurno.
Što su vam rekli nakon ugradnje stenta?
- Žila je bila 95 posto začepljena, došla sam u zadnji tren. U bolnici sam bila tri dana. Dobila sam terapiju koju moram piti godinu dana. Moram se čuvati ozljeda, a osobito stresa. Premijera "Ljubavnih pisama" planirana za 8. prosinca je bila otkazana.
Tko je bio uz vas nakon izlaska iz bolnice?
- Svako malo je netko dolazio, kuhali su mi, pomagali... Redovito sam uzimala lijekove. Iako ne volim kuhati, za Božić se ne odvajam od štednjaka pa sam tako napravila i lani. Bila sam na placu, što nisam smjela, jedva rezala silne namirnice, ali bilo mi je najvažnije da obitelj i ja taj dan budemo zajedno. Ta su mi obiteljska okupljanja oduvijek bila posebna. Svakim sam danom bila bolje.
Kako ste se vratili u normalu?
- Tada još nisam, unatoč poboljšanju. U mojem životu više ništa nije bilo isto. Neprekidno sam čekala da se nešto dogodi, dođe iznenada. Zlo se uvijek dogodi u sekundi. Kod kroničnih je bolesti drukčije, ali kod srčanog ili moždanog udara ta činjenica da nikad ne znate kad se može dogoditi, okrene vam život naglavačke, non stop ste na "čekanju".
Premijera "Ljubavnih pisama" bila je 2. veljače. Je li vas bilo strah zbog svega što ste proživjeli?
- Ne. Vjerovala sam da je sve iza mene. Bila sam željna pozornice. Bez lažne skromnosti, i Marko i ja bili smo odlični. Susrela sam mnoge poznate, popričala kratko. I već umorna, jedva sam čekala doći doma i leći u krevet.
Nakon premijere ponovno ste završili u bolnici?
- Te večeri umjesto očekivanog sna, pojavila se ponovna bol u prsima. Kako god bih se namjestila, bol nije jenjavala. Otišla sam na hitnu u 1 sat iza ponoći, strahujući što je. Nakon nekoliko sati rekli su mi da nisam imala infarkt, ali da opet moram na koronarografiju. Užasnuta, htjela sam doma, ali - samo na vlastitu odgovornost. I što ću? Ostala sam, premirući od straha. Koronarografija mi je bila toliko strašna da bih, da me netko zarobi i zaprijeti njome, izdala sve najbliže i sve tajne koje znam. Ujutro, tri mjeseca nakon prvog, novo mučenje. Prvo dva pokušaja kroz lijevu ruku, pa onda kroz desnu. Sve je bilo u redu sa stentom, morala sam obaviti još pretraga. Zbog toga smo morali otkazati predstavu.
Što ste sve radili doma da se što prije oporavite?
- Sreća u nesreći je bila da mi se javio prijatelj glumac koji ima najviše stentova. Kad je čuo da uopće nisam bila na rehabilitaciji, nije mogao vjerovati. Otišla sam po uputnicu i sljedeća tri mjeseca provela u zagrebačkoj Srčanoj stanici, do lipnja. Tamo su prekrasni liječnici i sestre koji vas dignu i psihički i fizički, i nakon tri mjeseca sam se osjećala bolje. Dakle, nakon problema sa srcem, rehabilitaciju savjetujem svakome. Psihologinja mi je pomogla da osvijestim stres koji je najviše posljedica niza teških stvari koje su mi se desile, kako da ga umanjim ili izbjegnem. Stres je najveći uzročnik začepljenja krvnih žila. Sve je dobro završilo, ali tragovi ostaju. I svaki izlazak na pozornicu je svojevrstan stres.
Koronu, potres i odlazak u mirovinu u matičnom kazalištu Gavella odradili ste 2020., gdje ste 25. veljače odigrali zadnju predstavu. Tri godine kasnije vraćate se kazalištu. Zašto?
- Nakon rehabilitacije vratila sam se u život. Glumila sam u filmu Nevena Hitreca "Dnevnik Pauline P.", potom sam sinkronizirala cjelovečernji crtić, nekoliko puta Marko i ja smo odigrali našu najnoviju predstavu, a najviše me razveselilo putovanje u Mađarsku, gdje sam s kolegama iz Gavelle odigrala Shakespeareovog "Kralja Rikarda III.". Bilo je vrlo emotivno susresti se s ljudima s kojima sam provela radni vijek. Uza sve to, nakon dugo vremena dogodilo mi se nešto predivno. Na ulici me zaustavljaju zbog kazališta i "Ljubavnih pisama", a ne zbog serija i filmova. S predstavom upravo krećemo na turneju - nakon Dvora na Uni i Koprivnice, gdje je igramo 20. i 21. rujna, s "Ljubavnim pismima" gostovat ćemo u velikim gradovima diljem zemlje, od Rijeke, Šibenika, Splita, Zadra i Dubrovnika do Varaždina, Virovitice, Osijeka i Zagreba.
Kako je raditi s bivšim suprugom?
- Kad je o teatru riječ, Marko i ja oduvijek se odlično dopunjujemo. Imamo sličnu estetiku, a ako o nečemu imamo različit stav, potrudimo se i argumentirano dođemo do zaključka čiji je bolji. Marko je vrlo odgovoran, talentiran, zna odabrati tekst. Mnogo je projekata iza nas, prepoznali smo ljudske kvalitete jedno u drugome, vjerujemo si u poslu i to ne može promijeniti nikakav razvod. Naš sin Jan nas spaja i spajat će nas uvijek, a u ljubavi smo krenuli svatko svojim putem...
Planirate li još što osim "Ljubavnih pisama"?
- Vjerujem da će ta predstava igrati dugo, Marko će sigurno otkriti intrigantan kazališni tekst, surađivat ćemo i dalje, a ja planiram monodramu u kojoj ću bez zadrške progovoriti o svemu pod nazivom "Sve što se niste usudili izgovoriti, ja ću umjesto vas". Pridržavam se svih savjeta liječnika iako su neki stigli prekasno. Želim biti na pozornici jer još mogu potaknuti emociju i povezati se s publikom, navesti ih da kroz predstavu putuju sa mnom u mojoj glavi, a ja ih vodim. Tada je gluma umjetnost, a glumac umjetnik.