Cijeli moj život prije bolesti bio je podređen sportu. Trenirala sam dvaput dnevno, jela zdravo, živjela asketski, izlagala organizam golemim naporima i uživala u svakoj pomaknutoj granici. Kad sam 2007. srušila 33 godine star rekord Hrvatske u utrci na 100 metara, činilo mi se da sam na vrhu svijeta. Ni u primisli mi nije bilo da bih mogla oboljeti od raka. To se, tako sam tada razmišljala, događa drugima. Češće onima koji ne žive ni približno zdravo kao ja. A onda sam, u 25., i to kad sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, doznala da bolujem od Hodgkinovog limfoma. Bio je to potpuni šok, mislila sam da ne može biti istina. Na žalost, bila je - kaže zagrebačka atletičarka Maja Golub (34), čija je emotivna priča o borbi s karcinomom limfnih žlijezda jedna od 40 sabranih u knjizi Ivane Kalogjere naslovljenoj “Nismo same”, koja će biti predstavljena na Međunarodnom sajmu knjiga Interliber. A prije nego što su ukoričene, te su ispovijesti žene oboljele od raznih karcinoma objavljivale na internetskim stranicama udruge Nismo same, osnovane za potporu ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se liječe od nje.
Maja je danas izliječena, a njezina osmogodišnja kći Ria jedva se sjeća vremena kad je mama bila teško bolesna. Njezina dramatična priča započela je baš u razdoblju koje joj je trebalo donijeti predah: nedavno se bila udala i čekala je bebu te je zbog toga privremeno zamrznula karijeru. Sve se činilo idilično - do onog jutra kad se probudila s kvrgom veličine teniske loptice na vratu.
- U trudnoći nisam imala mučnine, osjećala sam se dobro, čak sam trenirala sve do četvrtog mjeseca jer sam se nakon porođaja željela što prije vratiti na stazu. Jedini nesvakidašnji simptomi bili su noćno znojenje, svrbež kože na trbuhu i umor, no to smo svi pripisivali drugom stanju. Redovito sam obavljala krvne pretrage i sve je bilo u granicama normale. Zato mi je to jutro kad sam ugledala kvrgu prva pomisao bila da me ugrizao pauk - sjeća se Maja.
Otišla je doktorici, no ona je sumnjičavo vrtjela glavom i poslala je na punkciju u KB Dubrava. A onda je, tjedan dana poslije, doznala vijest koja joj je život okrenula naglavce. Njezina prva pomisao bila je: Bože, trudna sam, što će biti s bebom?. Objasnili su joj da je s malenom sve u redu, ali da je moraju hitno poroditi kako bi utvrdili u kojoj je fazi bolest. Zbog trudnoće nije, naime, smjela na CT i magnetsku rezonanciju, niti se moglo započeti liječenje. Uz sve to, bila je u 28. tjednu trudnoće kad beba još nema dovoljno razvijena pluća.
- Završila sam u bolnici u Petrovoj na kortikosteroidima, a liječnici su odlučili da će porođaj carskim rezom obaviti za tri tjedna. Umjesto da plačem, svojoj sam nerođenoj kćeri obećala da ću se boriti svom snagom i da ćemo obje iz te borbe izaći kao pobjednice. Bavljenje sportom tada mi je puno pomoglo: “resetirala” sam se u glavi i sve podredila jednom cilju. Neki ljudi misle da nisam dovoljno emotivna jer nisam pala u tešku depresiju i kukala po cijele dane nad svojom strašnom sudbinom, a ja sam svaki atom snage čuvala za borbu. Kuknjava tu ne pomaže, samo oslabljuje. Zato sam se maknula od onih koji su me sažalijevali. Čvrsto sam odlučila biti pozitivna jer vjerujem u izreku “kako zračiš, tako privlačiš” - govori Maja. Ria se rodila 31. listopada 2011., a cijeli tjedan nakon porođaja njezina je majka kad god bi pokušala ustati iz kreveta padala u nesvijest od slabosti. Uspjela se pridići tek uz pomoć transfuzija krvi.
Maja s petomjesečnom kćeri Rijom
Kćer je prvi put vidjela dan nakon porođaja i taj trenutak pamtit će zauvijek: - Bila je preslatka, s gustom crnom kosicom. Željela sam je staviti na prsa i podojiti, a nisam smjela. Težak je to osjećaj. U srcu su mi se miješali sreća - jer je dotad sve prošlo relativno dobro - i strah što će biti dalje. Slomila sam se tek zadnji dan boravka u Petrovoj. Obukla sam Riju, pomazila je, ušuškala i poljubila u čelo. Prošaptala sam joj: “Mama će uskoro biti s tobom” i krenula prema izlazu, gdje su me čekala sanitetska kola. Gledala sam sretne roditelje kako izlaze iz bolnice, balone, cvijeće, sitne darove, osmijehe, zajednička fotografiranja... Dok su oni sa svojim bebama išli kući, mene su vozili na Rebro. Plakala sam sve do odjela - sjeća se Maja. U bolnici je, nakon obavljenih pretraga, doznala dobru i lošu vijest: otkriveno je da boluje od raka limfnih čvorova II. stupnja, koji se proširio na prsište, ali i da je stigla na vrijeme. Liječnici su procijenili da ne treba na operaciju te joj odredili 10 kemoterapija i 25 zračenja.
- Moj prvi odlazak na odjel gdje se obavlja kemoterapija bio je pun tjeskobe. Očekivala sam stare ljude, a tamo je bilo mnoštvo mladih i djece. Svi su izgledali isto: ćelavi, preplašeni, tužni, ispijeni... Rekla sam si: Ja neću biti takva. I odlučila da ću na svaku kemoterapiju doći “skockana” kao za modnu pistu: u lijepoj odjeći, štiklama, s crvenim ružem na usnama i nalakiranim noktima. Prva je prošla dobro, a tijekom druge su me uhvatile treskavica i mučnina. Bilo mi je toliko loše da sam povraćala ispred bolnice, a kad sam došla kući, imala sam temperaturu 41,5. Rekli su mi da je to normalno, a meni se činilo kao da je kraj svijeta - prisjeća Maja, kojoj je najteže palo kad je nakon treće kemoterapije izgubila kosu. Počela joj je otpadati u “busenima” pa je otišla frizerki i ošišala se na dva milimetra. Pogled u ogledalo bio je zastrašujuć, no ni tada nije izgubila volju. Kupila je plavu, crnu i smeđu periku i pronalazila zadovoljstvo u slaganju modnih kombinacija uz njih. Svako jutro bi se našminkala i stavila nakit - i kad nije izlazila iz kuće. Bile su to, kaže, njezine male svakodnevne pobjede nad bolešću. Kad ne bi imala snage obavljati osnovne obveze, poput kuhanja i brige o Riji, u pomoć su joj uskakale mama, koja je medicinska sestra, i svekrva.
- Nisam željela da Ria vidi koliko mi je loše jer mislim da bebe sve osjećaju. S njom sam uvijek bila vedra i vesela, igrale smo se i šetale, kao svaka mama i kći. Tih šest mjeseci, koliko je trajala terapija, bili su mi najteži u životu, ali i čudesni. Danas mislim da mi je Ria spasila život. Liječnici su mi rekli da je trudnoća vjerojatno bila okidač zbog kojeg se rak na vrijeme pokazao. Da nije bilo nje, tko zna koliko bi još bio u meni i širio se - kaže Maja. Dan kad su nalazi pokazali da je bolest u remisiji smatra svojim drugim rođendanom. Proslavila ga je odlaskom u klub, plešući na podiju do pet ujutro. Nakon toga si je istetovirala veliko slovo R na desnom zapešću i izreku “Sky is the limit” (nebo je granica) na ramenu, blizu mjesta gdje joj je izbila "loptica" na vratu. No nešto ju je i dalje kopkalo.
Liječnici su rekli da treba proći pet godina da bi bili sigurni kako se karcinom neće vratiti. Kad je napokon došao taj dan, na desnom boku je istetovirala “Što me ne ubije, ojača me”, a na leđima motiv feniksa. U rujnu 2012. vratila se na atletsku stazu i počela redovito trenirati, a u siječnju iduće godine postala je državna prvakinja na 60 metara u dvorani.
Atletiku je trenirala od sedme godine, a 2007. je oborila državni rekord i postala najbrža Hrvatica
- Nitko nije mogao vjerovati. Plakala sam od sreće kad sam protrčala kroz cilj i vidjela rezultat - sjeća se Maja. Na žalost, u finalu državnog prvenstva 2013. usred utrke joj je, po šesti put, puknuo mišić noge i tada je shvatila da je postigla sve što je mogla i da je vrijeme za povlačenje iz profesionalnog sporta. Danas u Centru zdravlja i tjelesne forme Biotrening vodi recepciju i treninge za rekreativce te privodi kraju studij kondicijske pripreme za sportaše na Kineziološkom fakultetu.
- Želja mi je jednoga dana stvoriti nekog novog olimpijca jer zbog bolesti nisam ostvarila najveći san svakog sportaša - nastup na olimpijskim igrama. To sigurno neće biti moja kći jer nju više od sporta zanima crtanje. Ria je umjetnički tip, sva je mazna i topla, prava mala damica. Ne smeta mi to i uvijek ću je podržati u onome što voli - kaže Maja, koja se prije dvije godine razvela od Rijinog oca zbog nepremostivih razlika. Danas je sretna žena, uživa u sitnim zadovoljstvima i izbjegava stres. Naučila je, kaže, svoju lekciju: da nema nedodirljivih i da bolest ne pita tko si i što si.
‘Ria je više umjetnički, a manje sportski tip’, kaže Maja