Kao dizajnerica interijera i urbanistica surađivala je s poznatim arhitektima diljem svijeta, no muzika je najveća ljubav Mirande Vukasović, čija skladba prati visoku modu nizozemske dizajnerice Iris van Herpen.
Nizozemska modna dizajnerica Iris van Herpen nedavno je na Tjednu visoke mode u Parizu predstavila kolekciju Carte Blanche na neobičan način - umjesto klasične revije prikazala je istoimeni film u kojem modeli, odjeveni u njezine kreacije, izvode podvodni ples u najdubljem bazenu na svijetu. Glazbu za taj kratki promotivni film radila je Miranda Vukasović, svestrana Zagrepčanka s trenutačnom adresom u Portu, kamo ju je odvela ljubav prema portugalskom vizualnom dizajneru Davidu Matosu.
Miranda, koja obožava nomadski život i upoznavanje novih kultura, karijeru je razvijala po cijelom svijetu - od Milana, Pariza i Londona do Ciudad de Mexica i Pekinga. Po struci je dizajnerica interijera s diplomom poznatog talijanskog sveučilišta Politecnico di Milano, dok je urbano planiranje magistrirala u Meksiku - no uz uspješnu svjetsku karijeru na tim područjima bavi se i glazbom. Iris van Herpen njezina je omiljena modna dizajnerica jer u svojim kreacijama spaja odjeću i arhitekturu pa je komponiranje glazbe za njezin film bilo ostvarenje Mirandinih snova.
"Do suradnje s Iris došlo je zahvaljujući filmu "Ama", o francuskoj podvodnoj plesačici Julie Gautier, za koji sam preklani radila glazbu, a Iris ga je vidjela. Snimali smo na istom mjestu kao prvi put - u termama Montegrotto pokraj Venecije, u bazenu dubokom 42 metra namijenjenom treningu ronilaca na dah te snimanju podvodnih filmova. Ima zvučnike i projektore pod vodom, a na dubini od 15 metara je veliki stakleni tunel iz kojeg se može promatrati sve što se događa u bazenu. Suradnja s Iris bila je ugodna jer je ona vrlo draga i točno zna što hoće. Došla sam na snimanje i predložila joj nekoliko glazbenih ideja, a ona se zaljubila u jednu klavirsku melodiju, koju sam naknadno proširila i obogatila. Završna kompozicija je poetična i puna emocija, a dočarava ženu koja kroz otkrivanje vlastite ljepote stječe snagu", objašnjava Miranda, koja u Portugalu trenutačno razvija glazbeni projekt "Sea Sleepers".
Riječ je o istraživanju zvukova oceana, za što je dobila nagradu tamošnjeg Ministarstva kulture, a istodobno radi na svom albumu koji će biti kombinacija moderne klasike i elektronike.
"Glazba je moja velika ljubav, čista emocija, dok arhitektura i dizajn predstavljaju onaj racionalniji dio mene, od kojeg živim. Trenutačno radim na velikom projektu luksuznog stambeno-poslovnog kompleksa Allegheny Plaza u Zagrebu, za koji projektiram atrij s vrtom, interijer lobbyja i svjetlosnu instalaciju za fasadu. Također, za talijanski brend Ongarato Bespoke Lightening dizajniram kuhinjske stolove i stoliće za kavu te kolekciju lampi od alabastera i murano stakla", otkriva Miranda.
Talent za glazbu i ljubav prema nomadskom načinu života naslijedila je od oca Ante Vukasovića, koji je šezdesetih imao vlastiti bend i nastupao po plesnjacima diljem bivše Jugoslavije i Europe. Svirao je gitaru i pjevao, a on i Mirandina majka Vesna, ekonomistica, uvijek su imali punu kuću prijatelja.
"Iako sam jedinica, nikada nisam bila sama. Bili smo vesela obitelj u kojoj se stalno pjevalo. Uz Školu za primijenjenu umjetnost paralelno sam završila srednju glazbenu školu za klavir i razmišljala o Muzičkoj akademiji. No, oduvijek me zanimao dizajn i crtanje, a Italija mi je bila omiljena zemlja zbog prekrasne arhitekture i umjetnosti. Zato, kad sam dobila stipendiju za studij dizajna interijera na Politecnico di Milano, nisam dvojila. Na zadnjoj godini studija specijalizirala sam dizajn muzejskih prostora, a to me dovelo do suradnje s poznatim arhitektom Renzom Pianom, dobitnikom Pritzkerove nagrade. On je u to vrijeme postavljao putujuću retrospektivnu izložbu pa me angažirao na postavu", govori Miranda, koja je s tom izložbom dvije godine putovala po cijelom svijetu, a potom se zaljubila u rad talijanskog arhitekta Giannija Ranaula, poznatog po maštovitoj upotrebi svjetla.
Poslala mu je poruku da bi htjela surađivati s njim, a on ju je pozvao u Pariz, gdje mu je pomogla urediti raskošnu vilu jedne princeze, čiji identitet ne smije otkriti zbog ugovora.
"Mislim da uspjeh zahvaljujem svojoj upornosti i otvorenosti za nove izazove. Nemam straha od promjena, vrlo sam komunikativna i lako se uklapam u nove sredine. Radoznala sam, stalno u pokretu, ne volim upasti u kolotečinu. Stalno imam potrebu za novim iskustvima i ništa me nije strah probati. Ljudi to osjete i vole pa nikada nisam imala ružnih iskustava. Vjerujem da sreća prati hrabre", kaže Miranda.
Nemirni duh odveo ju je 2007. u Ciudad de Mexico, gdje je dobila stipendiju za magisterij iz urbanog planiranja. Ostala je tri godine te paralelno radila za tamošnjeg arhitekta Gomeza Detuda na uređenju luksuznih vila. Nakon povratka u Europu željela je iskušati novostečena znanja iz urbanizma te na internetu pronašla studio Karakusevic Carson Architect u Londonu, specijaliziran za takvu vrstu poslova.
"Kontaktirala sam ih i odletjela u London, gdje sam živjela idućih godinu i pol. Radili su veliki projekt revitalizacije londonske četvrti Hackney, koju su iz industrijskog kvarta punog socijalnih zgrada preoblikovali u zelenu oazu s mnoštvom kulturnih sadržaja. Ja sam bila zadužena za projektiranje zelenih površina", kaže Miranda.
Njezina iduća životna stanica bio je Peking, a posao u arhitektonskom uredu Spark pronašla je preko oglasa na Dezeenu, jednom od najpoznatijih svjetskih portala o arhitekturi i dizajnu. U Sparku je bila asistentica direktora, a posao joj je bio koordinirati njihove urede u Singapuru, Šangaju, Pekingu i Londonu.
"Kina je drugi svijet - mističan, pun užurbane energije, otvoren za novo. Zaljubila sam se u tu golemu zemlju i ondje ostala najdulje - čak osam godina. Uz posao sam se bavila raznim stvarima - dizajnirala sam kolekciju nakita ARTchitecture i sunčale naočale te ponovno otkrila svoju ljubav prema glazbi", ističe Miranda, koja je 2015. osnovala bend The Radiance.
U njemu je svirala klavir i pjevala, a prvi EP "Temple", na kojem se miješaju klasika i elektronika, promovirali su u 600 godina starom budističkom hramu u Pekingu. Producirao ga je Jeff Bova, koji je nekoć surađivao sa svjetskim glazbenicima poput Celine Dion, Michaela Jacksona, Erica Claptona, a album je ušao u prednominacije za Grammy.
"U Aziji mi je bilo lijepo, a uz engleski, španjolski, talijanski, francuski i portugalski, naučila sam kineski jezik, koji mi je bio najteži. No, nakon osam godina počela sam razmišljati o povratku u Europu, a korona je nenadano ubrzala moju odluku. Nakon što sam 2019. došla u Zagreb na tromjesečni odmor, više se nisam vratila u Kinu. Krenula je karantena i granice su se zatvorile - taman nakon što sam ostvarila dugogodišnji san i s prijateljicom biciklom prevalila put od Zagreba do Grčke. Strastvena sam biciklistica i to je bila avantura kakvu sam priželjkivala cijeli život", nastavlja Miranda.
U to je vrijeme, zahvaljujući jednom projektu, upoznala portugalskog dizajnera Davida Matosa, a između njih su uskoro planule ljubavne iskre. U ljeto 2020. otputovala je k njemu u Porto i ostala do danas.
"Živimo u velikoj kući na obali rijeke Douro, a ja se svaki dan odvezem biciklom do osam kilometara udaljene obale Atlantskog oceana. Tu pronalazim mir i inspiraciju za glazbu, a svoj posao ionako mogu raditi s bilo kojeg mjesta na svijetu. Treba se samo usuditi i hodati kroz svijet otvorenog uma i srca", zaključuje Miranda Vukasović.