Zagrebačka pjevačica Zdenka Kovačiček fenomen je na glazbenoj sceni. Iako je nedavno proslavila 79. rođendan, ne pada joj na pamet "povući ručnu" i živjeti na staroj slavi. I dalje snima singlove, albume i videospotove - najnoviji su "Stare fore" i "Mama Funky" - dokazujući da žanrovi poput jazza, bluesa, rocka i funka nisu izgubili bitku s "cajkama". Neumorno i nastupa pa će u njezinoj energičnosti, originalnim interpretacijama i snažnom vokalu moći uživati posjetitelji zagrebačkog kluba Peti kupe, gdje će održati koncert "Dan žena za sva vremena". Ne samo zato što će biti 8. ožujka, već i stoga što je Zdenka Kovačiček doista svevremenska žena.
Po čemu će koncert "Dan žena za sva vremena" biti poseban?
- Složit ćemo repertoar posvećen uglavnom ženama i ljubavi pa ću izvesti i pjesmu Marija Mihaljevića "Love, Love, Love", s kojom sam se prije tri godine predstavila na Dori. Nalazi se i na mom posljednjem albumu "Konstatacija jedne mačke" iz 2021., koji je pomalo i avangardan. Njome sam željela poručiti da samo ljubav može spasiti svijet, a vriskom na početku pjesme pozvati na buđenje.
Ima li ljubavi u vašem životu?
- Uvijek imam neke drage ljude oko sebe, a što se muškaraca tiče, niti jedan me ne bi mogao slijediti. Živim previše energično i aktivno, a muškarci su u tim godinama daleko iza nas žena.
A što mislite o vezama sa znatno mlađim frajerima, Cher je u vezi s jednim takvim?
- Blago njoj...
Bi li se to i vama moglo dogoditi?
- Mislim da ne, ponajprije zato što živimo u puritanskom društvu. Zavidim nekim muškarcima koji imaju mlađe partnerice i nikome ništa, a mislim da bi mene jako kritizirali. Ali ne bi mi ni odgovarala prevelika razlika. Imala sam neke prijatelje koji su bili i 20 godina mlađi, no ja sam djelovala mlađe od njih.
Idete li na tretmane pomlađivanja, pazite li na prehranu?
- Na prehranu pazim zbog zdravlja, ne zbog ljepote. Pod utjecajem prijateljice Jelene hranim se pretežno veganski i vegetarijanski, no obožavam i ribu. Toga se nikad ne bih mogla odreći. Izgled se mora održavati pa odlazim na neinvazivne tretmane svojoj susjedi Zdenki Mihelj. Probala sam i botoks, ali se grozim pikanja.
Kako se pripremate za nastupe?
- Biram pjesme, imam probe sa svojim Greenhouse Blues Bandom, a pripremat ću se i stilski, osmisliti efektnu garderobu... Počela sam razmišljati o vizualizaciji svojih nastupa jer je takvo vrijeme. Staša Čimbur mi je napravila nekoliko ludih šešira.
A fizičke pripreme?
- Toga dana ne jedem puno, tek toliko da održim energiju, a i moram biti pokretna. Energiju dobijem čim uzmem mikrofon. U meni se pojavi adrenalin, pogotovo prema kraju koncerta kad imam blok pjesama Janis Joplin. Mogla bih eksplodirati koliko mi je to dobro! Nedavno smo u Ljubljani imali dva rasprodana koncerta zaredom. Nakon dugo vremena sam pjevala Janisin hit "Summertime", koji su dečki aranžirali originalno s Woodstocka. Otpjevala sam ga na svoj način, a aplauz je trajao sigurno tri minute. To je nešto najljepše što mogu doživjeti na nastupu.
Kako je došlo do suradnje s grupom The Bastardz, s kojom ste nedavno objavili videospot za pjesmu "Mama Funky"?
- Znamo se jako dugo, kad im je vokalistica bila Helena Bastić, koja mi je bila gošća na jednom koncertu. Oni sviraju glazbu prema kojoj imam afiniteta - funk, jazz... Nakon što sam 2000. pobijedila na Zagrebačkom festivalu s pjesmom "Vrati se u moje dane", zajedno smo nastupali u HRT-ovoj emisiji "Vrijeme je za jazz". Dugo godina smo planirali nešto snimiti i sad smo konačno objavili "Mamu Funky". Valjda zato što sličim na mamu, a i baku.
Prvi put ste i postali baka, kakav je to osjećaj?
- Prekrasan. Moj unuk Maks Domagoj uskoro će imati godinu i pol. To malo stvorenje ima ritma pa počne plesati kad nešto svira. Još ne govori, samo hoda i imitira me vrištanjem. Sladak je.
Je li vam drago ili žao što vaša kći Tina nije glazbenica?
- O tome ne razmišljam. Očito nije naslijedila moje gene, ali kažu da se geni nastavljaju na preskokce. Možda ih ima moj unuk. Tina voli glazbu, ali odabrala je novinarstvo. Bila je i u New Yorku na studiju menadžmenta, što joj sada dobro dođe. Organizira manifestaciju Art park Zagreb i surađuje s nekim magazinima i portalima. Ona je freelancerica, voli slobodu, to je naslijedila od mene.
Opterećuju li vas godine?
- Mene samo brojka opterećuje. Iduće godine punim okruglu brojku, koju ne mogu izustiti. Osam banki! Užas, užas, užas... U siječnju sam proslavila rođendan u jednom restoranu te rodbini i prijateljima rekla: "Sad smo proslavili i 79. i 80. rođendan. Iduće godine idem na skijanje i nećete me naći!"
No, morat ćete nekako obilježiti tu okruglu brojku?
- Pišem biografiju i planiram je objaviti iduće godine. Nije kronološka, pišem onako kako mi padne neko sjećanje - "moj mali dnevnik za velike događaje".
Što biste željeli izbrisati iz svog života?
- Situacije kad sam zbog mladosti i zaluđenosti glazbom previše vjerovala ljudima. Čak i kolegama. Vodili su me adrenalin i instinkt pa sam nastupala i snimala prateće vokale besplatno, nekima pomagala i u stvaranju albuma, a nikad nisu spomenuli moje ime. Poštujem svačiji talent i zato sam rado pomagala mladima i mlađima od sebe. Moj klavijaturist Jurica Hotko, koji bi mi po godinama mogao biti sin, nazvao me "posvudušom". Mislio je to u pozitivnom smislu, jer kad nekome obećam da ću negdje doći, to i napravim, makar bio koncert "žnj" kategorije.
Je li u glazbenom svijetu teže ženama ili muškarcima?
- Mislim da to nema veze sa spolom. No, postojalo je i postojat će mišljenje da muškarci imaju prioritet, da su jači i superiorniji od žena, bez obzira na hajku na zlostavljače i pokret #MeToo. Neki muškarci ne poštuju ženin talent, ali mislim da je danas toga manje nego prije. Žene su se ohrabrile nešto tražiti, reći, nekoga odati, suprotstaviti se...
Jeste li se vi susretali sa zlostavljačima?
- Dopustite mi da vam na to pitanje ne odgovorim. To ću napisati u svojoj biografiji. Otkriti sve lijepe i ružne stvari koje su mi se događale, jer jedino tako je biografija vjerodostojna.
Jeste li se tijekom karijere susretali s porocima?
- Jesam, zašto da lažem? Ne poznajem nikoga od zvijezda i vrhunskih glazbenika koji nisu nešto popušili ili popili. Takvi ne postoje! Ja sam, primjerice, morala putovati iz Švicarske do Švedske u jednom danu i navečer odraditi koncert. Pomoglo mi je malo "haša" da izdržim, no ostalo je na tome. Uvijek sam bila dovoljno bistra u glavi da ne prijeđem granicu, jer čovjek se mora znati kontrolirati. Neki naši najveći glazbenici su prerano otišli zbog alkohola.
Što biste mlađim kolegama savjetovali, kako da opstanu na estradi?
- Oni su pametni, znaju kako opstati. Ja sam išla težim putem i savjetovati im "budite svoji", "nemojte pristajati na kompromise" nema smisla. Zašto bi si zagorčavali život težim putem?! To je glupo.
Kako ste vi uspjeli izdržati tolike godine?
- Osim glazbe, ništa drugo za mene nije bilo važno. Bilo je situacija kad sam morala razmišljati kako ću kupiti kruh i platiti režije. Nisam punila čarapu kao neki, mada sam dobro zarađivala nastupajući u inozemstvu. Dobro, moj tadašnji suprug je bio dosta rastrošan, što je i bio jedan od razloga našeg razlaza. U kriznim situacijama uvijek su mi pomagali roditelji, koji su se s razlogom pitali od čega ću živjeti. Bila sam spremna raditi i na šanku, jer ne bih si dopustila da propadnem, da mi dijete nema što jesti. No, stvari bi se nekako pokrenule same od sebe, nakon loših trenutaka uvijek bi krenulo nabolje.
Privlačila vas je i gluma?
- Da, od pete godine sam nastupala sa Zagrebačkim kazalištem mladih, a iako nisam išla na glumačku akademiju, uspjela sam spojiti dvije velike ljubavi - kazalište i pjevanje. Najljepši projekt mi je bio mjuzikl "S ljubavlju, Janis", zbog kojeg sam pročitala barem pet biografija Janis Joplin na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. U nebesa me digla i nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta zbog uloge Elle Fitzgerald u predstavi "Ella i Marilyn", redateljice Nine Kleflin. Sad imamo novu predstavu koja se zove "Ljubav, gubici i moda", koju je Nina prevela, adaptirala i režirala prema tekstu Nore Ephron. U njoj uz mene igraju Sanja Doležal, Karmela Vukov-Colić, Matija Prskalo te Mirna Medaković, a kako je predstava vrlo emotivna i budi razna sjećanja, tijekom izvedbe se često rasplačemo. Uskoro nas očekuju izvedbe u Buzetu i Čazmi.
Ne razmišljate o povlačenju sa scene?
- Ne, jer najbolje stvari mi dolaze na pragu osamdesete. Napokon sam pronašla pravu diskografsku kuću, Dancing Bear, koja je objavila album "Konstatacija jedne mačke", nominiranog za Porina u kategoriji rock glazbe. Radili smo ga prema mojim uputama i idejama. Ja sam odabrala goste - Mirelu Priselac Remi, Davora Gopca i Matiju Cveka - tekstove Slavice Maras i Danijele Borovnjak te aranžera Hrvoja Grčevića. Najedanput su me kritičari ishvalili, a gdje su bili dosad?! Valjda je sad došlo pravo vrijeme za mene, najbolje stvari mi dolaze sada. Žao mi je što je kod mene sve zakašnjelo.
Možda je to zato što ste uvijek bili ispred svog vremena?
- Prekrasno je to što su pjesmu "Frka" nakon 40 godina otkrili mladi, grupa Nipplepeople, jer ja nikad ne bih došla na ideju da obnovim neku svoju staru pjesmu ili album. Ne, za mene je to vrijeme prošlo, idem dalje, ja volim stvaranje, promjene, kreativne ljude oko sebe... I pjesma "Elektra", objavljena davne 1978. na mom prvom albumu, došla je u žižu interesa nakon što ju je 2017. Karl Lagerfeld odabrao za zatvaranje Chanelove revije. Snimila sam je kao dodatak, kao improvizaciju i eksperiment s autorom Igorom Savinom, a mnogo godina kasnije postala je hit i vratila me na vrh. Nikome od naših glazbenika to nije uspjelo i zato doista mogu biti ponosna.