Otac i sin koji danas zajedno sviraju u bendu, a nedavno su izbacili i svoju prvu autorsku pjesmu "Zagrli me", za Gloriju otkrivaju sve o odrastanju pod reflektorima, svakodnevnim obiteljskim ritualima i o tome kako izgleda život kad vam je roditelj ujedno i glazbeni uzor – i najveći kritičar.
ŽELJKO BEBEK
Kad se Zvone rodio, osjetio sam snažnu potrebu da glazbu stavim na drugo mjesto u životu. Kada je prvi put uzeo gitaru u ruke i počeo vježbati, naša povezanost postala je još dublja - više nismo bili samo otac i sin, već i pravi glazbeni suputnici. No njegov interes za glazbu nije došao niotkuda. Još kao dijete, pokazivao je posebnu sklonost prema glazbi, često je išao s nama na probe i nastupe. Glazba je oduvijek bila dio naših života i vjerujem kako je upravo to oblikovalo njegov jedinstveni glazbeni senzibilitet.
Jedan trenutak iz ranog djetinjstva koji nikada neću zaboraviti je koncert na Maksimiru 2005. godine. Imao je svega dvije i pol godine, a ja sam bio na pozornici kada se iznenada oteo mami iz ruku i popeo gore među nas. Počeo je otvarati poklopce od gitara, znatiželjan i potpuno u svom svijetu, a gitaristima je "krao" trzalice... Stajao je ondje, pred tisućama ljudi, sasvim mirno i tada sam zapravo prvi put jasno osjetio koliko ga snažno privlači pozornica. Vjerujem da je baš taj trenutak duboko utjecao na njegov današnji odnos prema glazbi i publici.
Kao roditelj, nikad nisam bio strog. Naša obitelj je introvertirana i duboko povezana, a moram naglasiti i to kako nikad nisam dozvoljavao da nam netko sa strane nameće svoja pravila ili očekivanja. I ja i supruga Ružica dali smo djeci potpunu slobodu, ali uvijek s jasnim smjernicama. Jedino što im nikada nisam dopustio jest da izaberu "ulicu" kao svoj put. Vjerujem da svako dijete treba pronaći nešto što ga istinski ispunjava, bilo da je riječ o sportu, glazbi ili nekoj drugoj karijeri. Uvijek sam im govorio da svakom izazovu i obavezi trebaju pristupiti s punom predanošću. Što su i napravili.
Nikada nisam mislio da bi mu moje prezime ili popularnost mogli biti bilo kakav teret. Naprotiv, nošenje prezimena Bebek doživljavam kao prednost - i za njega i za mene. Ali ono što ga uistinu izdvaja nije prezime, već njegova osobnost. Zvone je izuzetno pozitivan, skroman i topao, i na to sam, kao otac, neizmjerno ponosan. Čak smo i po naravi vrlo slični, jedino imamo potpuno različite ritmove - ja sam ranoranilac koji voli ujutro imati svoj mir, dok on voli malo duže odspavati.
Ono što me najviše fascinira jest njegova iskrena i duboka ljubav prema obitelji. Nije to samo stvar navike, već njegova osobnost - uvijek je spreman pomoći i rado se uključuje u kućanske poslove. Bez imalo problema pomaže mami s kuhanjem, često radi sa mnom u vrtu, a u posljednje vrijeme sve više pažnje posvećuje našem starom automobilu, Pontiacu, koji je sada već pravi oldtimer. Taj auto za nas nije samo vozilo, već vrijedna obiteljska uspomena, jer sam ga kupio prije trideset godina. Zvonimir ga je zavolio i s velikom ga pažnjom održava i čuva. Uz to, njegova skromnost dolazi do izražaja i u svakodnevnom životu. Iako bi mogao voziti neki bijesni auto, on vozi VW Bubu što savršeno pokazuje tko je i kakav je.
ZVONIMIR BEBEK
Otkako znam za sebe, svjestan sam da je moj tata poznata osoba, ali to nikada nije utjecalo na način na koji se odnosim prema ljudima oko sebe. U školi su me uglavnom zvali Zvone ili Bebek, ali nisam imao nikakve povlastice - nije bilo situacija da su drugi kažnjavani, a ja izuzet, niti sam dolazio u školu autom. Nosio sam svoju torbu i bio sam svjestan svoje okoline od najranijih godina, jer sam često išao na koncerte i brzo mi je postalo normalno ono što sam tamo viđao. Dok je drugima to bilo nešto posebno i neobično, meni je bilo sasvim uobičajeno.
Često sam tatu pratio na koncertima, a jedna od prvih anegdota kojih se sjećam bila je na koncertu dok me još nosio na rukama. Gledao sam gomilu ljudi preko njegovog ramena i nisam mogao vjerovati koliko ih je bilo na jednom mjestu, dok smo mi inače bili samo naša mala obitelj od četvero. Kad sam krenuo na fakultet i ozbiljnije se posvetio glazbi, bilo je velikih očekivanja od mene jer ipak dolazim iz poznate obitelji. No nikada me to nije sputavalo. Štoviše, glazbu sam počeo svirati relativno kasno - s 12 godina, dok mnoga djeca počinju već s pet godina. Prije toga sam se bavio sportom, a glazba mi je postala svoj vlastiti put slobode - mjesto gdje nemam trenera osim onih koje sam sam odabrao.
Nisam dopustio da me predrasude mijenjaju - uvijek sam bio svoj i ponosan na prezime koje nosim. Nikada mi to nije bilo ni teret ni privilegija, već jednostavno dio mene. S tatom sam oduvijek vrlo blizak. Iako je često bio na putovanjima i nastupima, nikad mi nije nedostajao niti sam imao osjećaj da ga nema jer smo se redovito čuli. Uvijek smo zajedno išli na ljetovanja i zimovanja, a vjerujem kako su upravo ti trenuci izgradili čvrstu obiteljsku povezanost između nas koja traje i dan danas. I dalje često putujemo, a imamo i brod u Splitu gdje provodimo vrijeme u malim uvalama - što zna biti poprilični test za obiteljski sklad (smijeh).
Tata mi je i danas najveća podrška, ali i kritičar. Kad radim pjesme ili aranžmane, prvo ih puštam njemu. Njegovo mišljenje mi je važno, jer iza sebe ima nevjerojatno iskustvo. Zna me pohvaliti, ali zna i reći kad nešto ne valja - i upravo to kod njega najviše cijenim. Naučio me da ako nešto radiš, radiš to do kraja, punim srcem, a tim se pravilom vodim i danas. Osim što dijelimo ljubav prema glazbi i rock’n’rollu, tata i ja povezani smo i kroz strast prema ribolovu. Naš najveći zajednički ulov dosad je tuna od 75 kilograma, a svaki izlazak na more za nas su posebni trenuci koji dodatno učvršćuju naš odnos.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....