Omiljeni sportski komentator i nekadašnji televizijski urednik Željko Vela govori o laskavoj tituli koju je dobio na početku aktualnog Svjetskog prvenstva u nogometu, odrastanju u Podgori, profesionalnom putu, optimizmu, odnosu sa suprugom Dominique, sinovima Slavenu i Tinu te strasti prema maslinama, sportu, pub kvizovima i stripovima.
Od dječačke želje da jednog dana postane sportski komentator, studija sociologije, prisavskih hodnika, reporterskog i uredničkog posla do današnjeg statusa ‘slobodnog umjetnika‘ – sve je to, ali i puno više, prošao Željko Vela (56), čovjek čiji je markantan glas te duhovit, odmjeren i strastven (s prstohvatom pop-kulture) način prenošenja sportskih događanja ušao u domaću kolektivnu svijest. Upravo mu je to obilježje na jednoj internetskoj anketi donijelo titulu najomiljenijeg sportskog komentatora, odmah na početku ovogodišnje nogometne groznice.
"Ako netko kaže da mu slična priznanja ili dobri rezultati u anketama ne znače ništa, mislim da nije iskren. Naravno, takve stvari puno su ti važnije kad si mlad i na početku karijere jer tada ni sam ne znaš kakav si. No u ovom poslu sam 30 godina i, naravno, ovako nešto godi", govori Željko, skromno dodajući da je ovo ipak anketa o najomiljenijem komentatoru u Hrvatskoj tijekom ovogodišnjeg SP-a, a ne općenito. Tvrdi da bi, kad bi mogao promijeniti ovu titulu, radije izabrao onu da njegov Hajduk postane prvak. Dok se to ne dogodi, pratit će, komentirati i analizirati sve sportske spektakle jer je to ionako dio njegova DNK-a. Stoga mu ne pada toliko teško kad neke utakmice s ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u Kanadi, SAD-u i Meksiku prenosi u tri ujutro, a da bi ostao budan, pomaže mu koja kava više, iako nije njezin ljubitelj. Kao iskusni komentator, objašnjava, uvijek radi pripremu: od osnovnih podataka o sportašima, konteksta utakmice do pojedinih zanimljivosti, a što se šala tiče, njih ne priprema unaprijed. "To ti spontano dođe ili ne dođe. Mislim da fore ne treba forsirati jer lako postigneš suprotan učinak", drži Vela, koji se s HRT-om ‘u samo pola minute‘ dogovorio da bude jedan od gostujućih komentatora ovogodišnjeg nogometnog spektakla. I ovo nije prvi put da se ‘vratio‘ na HRT nakon što je s njega otišao 2010., jer je s tom nacionalnom kućom surađivao i na prošlom Euru te Olimpijskim igrama 2024.
"Najljepše u cijeloj priči jest to da mi je prijenos utakmice prvenstveno gušt, a tek onda posao", govori i nekadašnji televizijski urednik koji je rođen u Makarskoj, a odrastao u Podgori. Bezbrižno i toplo djetinjstvo u maloj sredini u Dalmaciji dalo mu je, prisjeća se, puno samopouzdanja i veselja. Cijele je dane provodio izvan kuće, s ekipom trčao za loptom, penjao se po drveću, gradio logore, čitao stripove, a ljeti bi se ta dinamika promijenila. "Zamislite tu blagodat da si tri mjeseca na moru i da ti je to normalno. Usput bi upoznao nove ljude, s turistima bi došle i nove fore, tehničke novotarije i moda... Puno puta sam razmišljao kakva je to sreća da sam rođen baš tu gdje jesam", opisuje Vela. Njegovi roditelji radili su u lokalnoj tvrtki, i zahvalan im je jer su kao obitelj uvijek bili zajedno na ručku i što su podržavali njegovu znatiželju, energičnost i, na koncu, životne odabire. Tako je bilo i kad je upisao studij sociologije u Zagrebu jer u tom trenutku, kaže, nije imao jasan cilj, a želio je i riješiti vojsku. Tijekom studiranja zavolio je sociologiju kao granu koja daje širinu, opće znanje i otvara mnoga vrata. No dječačka želja, prisjeća se, za sportskim komentiranjem i dalje je tinjala u njemu. Naime, nakon što je kao diplomirani sociolog objavio nekoliko znanstvenih članaka u stručnim časopisima u suradnji s mentorom Benjaminom Čuligom, 1994. dolazi na HRT s jasnim ciljem.
"U komentiranje utakmica zaljubio sam se još kao dijete. Stalno sam nešto pisao dok je trajala utakmica, imao svoju arhivu, glumio spikera. Ali u doba bivše Jugoslavije putevi prema poslu sportskog komentatora na televiziji bili su zakrčeni. Jednostavno, bivša Televizija Zagreb trebala je jednog novog reportera svakih deset godina. Ipak, pojavom HRT-a i ekspanzijom TV produkcije stvari su se okrenule. Prijavio sam se na audiciju 1994. i prošao", govori o sportskim počecima. Prvih pola godine pekao je zanat u Zagrebačkoj panorami, a onda se prebacio u Sportski program HTV-a, gdje mu je mentor bio Mićo Dušanović, da bi potom došao pod okrilje Bože Sušeca.
Rastanci bez tenzija
I tada mu se otvorilo. Pratio je Europsko prvenstvo u nogometu 1996., komentirao za Vatrene ‘mitsko‘ Svjetsko prvenstvo u Francuskoj dvije godine poslije, potom je bio na Europskom prvenstvu 2000., pratio SP u Japanu i Južnoj Koreji 2002., putovao i u Brazil na najveću nogometnu smotru 2014. – odakle je donosio zanimljive reportaže. Tako da, kad ga se pita, na HRT-u ispunio si je puno želja, među kojima su i prijenosi Lige prvaka, domaćih klubova u Europi, skijaških skokova, rukometa i Olimpijskih igara, a neće zaboraviti ni kako je Usain Bolt pred njegovim očima postavio svjetske rekorde na 100 i 200 metara. No 2010. došlo mu je vrijeme za nove izazove.
Kako je objasnio, HRT i on malo su se zasitili jedno drugoga pa su se ‘razišli mirno i bez nekog mučenja‘. Potom je proveo godinu dana na Arenasportu, a zatim gotovo četiri godine na Novoj TV. Za to razdoblje ističe da je bilo lijepo, ali kako su prijenosi uživo postali rjeđi, išao je dalje. "Sa svima sam se razišao kulturno. Posebno mi je drago da sam sa svakog posla odlazio bez tenzija, bez lupanja vratima... Uostalom, poslije sam za Novu TV komentirao utakmice reprezentacije, s HRT-om radim i danas... To valjda nešto znači", govori Vela.
Tvrdi da se nije zasitio sportskog novinarstva u cjelini, nego samo nekih njegovih aspekata. Ne želi više, naglašava, nikoga nagovarati da mu da izjavu ili bude gost u emisiji, sjediti satima u montaži ili cijeli dan u redakciji da bi navečer odradio sportske vijesti od nekoliko minuta. "Samo želim komentirati utakmice uživo. Neki kolege uživaju i u ovim drugim stvarima, ja više ne. S obzirom na to da imam i paralelni posao, mogu si tako postaviti stvari", govori omiljeni komentator, zastupnik londonske tvrtke Pitch International za Istočnu Europu. U okviru tog posla traži klijente za kupnju sportskih TV prava koja Pitch ima u svom portfelju, a dovoljno mu ostaje i energije za komentiranje utakmica vikendom na Sportklubu Hrvatska.
"Ne trčim za poslom, nekako uvijek on nađe mene", kroz smijeh govori Željko, jednako otvoreno i kad je u pitanju njegov privatni život. Od 1998. godine u braku je s Dominique Bratović Velom, novinarkom Informativnog programa HTV-a.
Ljubav s faksa
Upoznali su se na fakultetu, a njihovoj ljubavi prethodilo je Dominiquino kašnjenje. "Primijetio sam je jer je stalno kasnila na predavanja pa si je morao zapaziti. Predložio sam joj da idemo zajedno na predavanja kako ne bi zakasnila. Nije to baš odmah upalilo, ali smo na kraju uspjeli spasiti njezinu akademsku karijeru", priča Vela i dodaje da ga je supruga osvojila šarmom, što čini i danas. Obožavaju zajednička putovanja. Tradicija im je u siječnju otputovati nekamo daleko, a od domaćih mjesta posebno vole Vis, Pelješac, pogotovo kad su Dani kamenica, i Međimurje. Dobro im dođe i odlazak na večeru ili u kino. Od željenih putovanja u planu su im posjet Nizozemskim Antilima i Australiji. Ovaj sretan bračni par najponosniji je na sinove: Tina (28) – magistrirao je sociologiju i radi kao sportski komentator za Hajduk Digital, Sportklub, Tribinu i Rezultate, dok je mlađi Slaven (22) prvostupnik komunikologije. Željko za njih kaže da su karakterno kombinacija njega i supruge, ali i međusobno vrlo različiti. Otkrio je i da ponekad sva trojica idu na pub kvizove, na kojima postižu dobre rezultate zahvaljujući razlici u godinama i pokrivanju različitih područja.
"U zadnje vrijeme više sam se posvetio sastavljanju kvizova nego igranju na njima, ali nisam još objesio olovku o klin", kroz smijeh priča svestrani Podgoranin, dodajući da je s Tinom i Slavenom prije igrao mali nogomet, ali se na vrijeme povukao. No nije se povukao od branja maslina u svom zavičaju, što mu je i hobi.
"Ko ovo može platit?"
Zato najviše voli najesen doći u Podgoru, kada se sve smiri nakon turističke sezone, brati masline, pa mu je želja da u dogledno vrijeme ondje provodi barem devet mjeseci godišnje, a ostatak godine u Zagrebu. Za sebe će reći da je negdje u duši ostao onaj dječak s početka priče te da je to dobra preporuka svakome: „Zdravo je to”, kaže. U prilog tome ide i činjenica da je veliki kolekcionar stripova Texa Willera. Naime, stripovi su, kako kaže, odigrali važnu ulogu u njegovu djetinjstvu.
Zahvaljujući njima naučio je bolje čitati, a svom junaku se vraća jer mu je zabavan i vraća ga u djetinjstvo. Na pitanje što ga čini južnjakom odgovara: "Nisam baš tipičan Dalmatinac. Za početak, nisam visok i crn", govori duhovito, dodajući da, iako više od pola života ne živi u Dalmaciji, i dalje voli ‘lito, more, konobu, trešetu, ribolov na udicu, dokolicu‘ i uzrečicu: „Ko ovo more platit?”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....