Da nije preminuo u jeku drugog vala pandemije koronavirusa, legendarni argentinski nogometaš Diego Armando Maradona vjerojatno bi s ovog svijeta bio ispraćen kako i zaslužuje - jednim od najveličanstvenijih sprovoda u povijesti čovječanstva. Ovako je njegovom posljednjem ispraćaju na groblju Bella Vista na sjeverozapadnoj periferiji Buenos Airesa prisustvovalo samo dvjestotinjak članova najuže obitelji, prijatelja i bivših suigrača.
Svega dan i pol nakon što je u 61. godini preminuo od posljedica akutnog edema pluća, Maradona je pokopan u obiteljskoj grobnici, uz svoje roditelje Diega i Dalmu, a prije toga su uz njegov lijes, koji je 24 sata bio izložen u Casi Rosadi (Ružičastoj kući), sjedištu argentinskog predsjednika i vlade, prodefilirale stotine tisuće navijača i obožavatelja - odajući posljednju počast svom idolu.
Nogometni klubovi diljem svijeta svaki su se na svoj način oprostili od po mnogima najvećeg nogometaša u povijesti, a posebno dirljive bile su slike s La Bombonere, stadiona Boca Juniorsa, kluba koji je Maradona doveo do titule argentinskog prvaka. Ondje su u njegovu čast ugašena sva svjetla, osim onog u loži iz koje Diego Armando redovito pratio utakmice kluba, čiji je bio strastveni navijač. Istodobno su mu navijači talijanskog Napolija, kluba koji se preporodio njegovim dolaskom potkraj 80-ih, oko stadiona San Paolo priredili veličanstvenu bakljadu u vrijeme utakmice s Rijekom, a od nogometnog genija emotivnim porukama oprostili su se najveći sportaši svijeta, brojni političari, umjetnici, znanstvenici...
Ovisnik, ali i borac za prava potrebitih
Jer Maradona nikoga nije ostavljao ravnodušnim - ne samo svojim genijalnim loptačkim umijećem na travnjaku nego i izvan terena. Živio je ekscesivno boemski - ovisan o ženama, alkoholu i drogama - a uz to je cijelim svojim bićem bio i jedan od najglasnijih boraca za prava radničke klase, siromašnih i potlačenih.
Stoga se na neki način simbolički idealno poklopilo da je preminuo 25. studenog - istoga dana kao Fidel Castro prije četiri godine (vođa kubanske revolucije bio mu je prijatelj i jedan od političkih uzora pa si je na lijevom ramenu istetovirao njegov portret, a na desnom lik onaj Che Guevare) te George Best, genijalni napadač Manchester Uniteda, poznat i po alkoholizmu, kocki, sukobima s policijom i brojnim ljubavnim aferama.
Živio je sa cijelom obitelji u jednoj sobi
Rođen je 30. listopada 1960. u Lanusu, tada jednom od najsiromašnijih predgrađa Buenos Airesa, a odrastao u još siromašnijoj četvrti Villa Fiorito, kao najstariji sin u obitelji sa sedmero djece - uz dvojicu mlađe braće Raula i Huga, Maradona je imao i četiri starije sestre. Njegov otac Diego Maradona Chitoro, pripadnik domorodačkog plemena Guarani, bio je nadničar i fizički radnik koji se sa suprugom Dalmom Salvadorom Franco, podrijetlom Talijankom, u divlje naselje na periferiji argentinske metropole preselio sa sjevera zemlje. U potleušicu bez struje, tekuće vode i kanalizacije, u kojoj je cijela obitelj spavala u istoj prostoriji, stigli su trbuhom za kruhom s petsto kilometara udaljene obale rijeke Corriente.
U svojoj autobiografiji “Zovem se El Diego”, koju je napisao bez pomoći sa strane, Maradona je opisao kako je izgledala svakodnevica njegovog odrastanja u sirotinjskom naselju Fiorito: “Prali smo se vodom iz kanti, polijevajući si lice, pazuhe, muda... Pranje kose bilo je kompliciranije, a zimi ga je bilo najbolje izbjegavati zbog opasnosti od upale pluća.” Opisao je kako se njegova obožavana majka Tota, kako ju je zvao, za vrijeme obiteljskih objeda često žalila na bol u želucu i dizala od stola, kako bi djeci ostavila više hrane, što je shvatio tek kada je odrastao.
Nogometni fenomen
Prvu loptu dobio je kao trogodišnjak i otada je bio lud za nogometom - prve utakmice njegova ekipa iz kvarta igrala je u oblaku prašine na zemljanim terenima Siete Canchitas. Među njima je bio i Goyo Carrizo, Maradonin susjed, koji je trenirao s momčadi Argentinos Juniorsa. - Kakva čuda taj Diego radi s loptom, to morate vidjeti, a u driblingu je jednostavno nezaustavljiv - ispričao je svome treneru Franciscu Corneju, koji mu rekao da prijatelja povede sa sobom na idući trening.
- Nakon pet minuta bilo mi je potpuno jasno da je taj klinac nogometni fenomen. Jedino mu nisam povjerovao da ima svega devet godina, na terenu je razmišljao i ponašao se zrelo, poput iskusnog igrača. Stoga sam pomislio da je odrastao čovjek, patuljasta rasta, koji skriva svoj datum rođenja, ali to, dakako, nije bila istina - opisao je Cornejo njihov prvi susret.
Prvo je mislio na druge, onda na sebe
Za prvu momčad Argentinosa u dresu s brojem 16 debitirao je deset dana uoči svog 16. rođendana, kao najmlađi igrač u povijesti tamošnje prve lige, a u jednoj od prvih akcija predriblao je suparničkog braniča gurnuvši mu loptu kroz noge, što će postati jedan od zaštitnih znakova njegove igre.
- Moj jedini uvjet prilikom potpisivanja prvog profesionalnog ugovora bio je da dobijem na korištenje dovoljno veliki stan da se cijela moja obitelj može u njega preseliti. Jedina mi je želja bila da roditelje, sestre i braću izvučem iz užasnih uvjeta kakvi su vladali u Fioritu - izjavio je Maradona, koji se cijelog života brinuo o potrebama svojih najbližih i bezrezervno svima pomagao.
Prva i najveća ljubav
Na Svjetskom prvenstvu u Japanu 1979. predvodio je juniorsku reprezentaciju svoje zemlje do titule prvaka i tada je zaradio nadimak El Pibe de Oro (Zlatni dečko), koji ga je pratio sve do kraja sportske karijere. Tada je već bio u vezi s budućom suprugom Claudijom Villafañe, dvije godine mlađom od njega, koja mu je bila prva i najveća životna ljubav. Tijekom idućih 25 godina zajedno su proživjeli sve najveće Maradonine nogometne uspjehe i padove, a ostali su u prijateljskim odnosima i nakon razvoda 2004.
- Diego je bio nevjerojatno požrtvovan i strastven čovjek, kojem je obitelj bila na prvom mjestu. Zahvaljujući svom nevjerojatnom osjećaju za ritam bio je odličan plesač, volio se smijati i zabavljati... S njim mi ni trenutka nije bilo dosadno - izjavila je Claudia Villafañe u jednom od brojnih dokumentaraca posvećenom liku i djelu njezina bivšeg supruga.
Nije se znao nositi sa slavom
Ugovor s prvim velikim klubom Boca Juniors potpisao je iako je bilo drugih, mnogo izdašnijih ponuda, jer je njegov otac bio strastveni navijač tog radničkog kluba i sanjao je da svog sina jednom vidi u plavo-žutom Bocinom dresu. Sin mu je želju ispunio, kao i snove milijuna navijača najpopularnijeg argentinskog prvoligaša - na La Bomboneru je 1981. nakon pet godina vratio titulu prvaka.
Bio je to početak sportskog ludila, koji će Maradonu u stopu pratiti idućih deset godina. S njim se, međutim, nije mogao i znao nositi, nego je na vrhuncu slave počeo tonuti u pakao ovisnosti iz kojeg se do kraja života bezuspješno pokušavao izvući.
- Bili smo najbolji argentinski klub, a argentinski nogomet je bio najbolji na svijetu - naša reprezentacija bila je seniorski i juniorski prvak svijeta. Pozivali su nas na gostovanja i revijalne utakmice diljem svijeta. Tada sam shvatio da u cijelom svijetu znaju za mene. Kad smo, primjerice, u listopadu 1981. sletjeli u Abidjan u Obali Bjelokosti, gomila mladića i djece s isukanim mačetama probila se kroz zaštitni policijski kordon skandirajući moje ime “Di-e-go, Di-e-go”.
Zavist suigrača
Maradonina zvijezda nije prošla nezamijećeno ni u Europi, a Barcelona, tada najbogatiji klub na svijetu, ponudila je Boca Juniorsima u to vrijeme nezamislivu odštetu od osam milijuna dolara da ga 1982. dovede na Camp Nou. Osim obožavanja u Europi su ga, međutim, dočekali i senzacionalistički nastrojeni mediji te primitivno vrijeđanje i neviđene grubosti suparnika, s čime se nije morao nositi u domovini, kao i zavist suigrača, čije su plaće bile višestruko niže od njegove.
- Sjećam se da smo na jednom od prvih treninga svi stali i s nevjericom promatrali kakve majstorije Maradona izvodi s loptom. Svima nam je bilo jasno da svjedočimo ukazanju nogometnog genija, koji je uz to bio vrlo srčan i emotivan, te je odmah postao motor cijele naše momčadi - izjavio je Lobo Carrasco, njegov suigrač u Barceloni.
Na utakmici protiv Atletica iz Bilbaa na njega je na sredini terena divljački nasrnuo protivnički bek Andoni Goikoetxea, kojeg je Maradona izluđivao svojim majstorijama. Od teške ozljede Argentinac se mjesecima oporavljao, a Baskijac je u sportske anale ušao kao “koljač iz Bilbaa”. S mnogo vremena viška, očajan što prvi put dugo mora izbivati s terena, Maradona je u Barceloni prvi put kušao kokain te se i u najcrnjem trenutku svoje karijere ponovno, izjavio je, osjećao poput supermena.
- To je bilo jedinstveno otkriće: nakon samo jedne linije kokaina sve brige i strepnje su nestale. To je, međutim, bio početak mog puta prema dnu - izjavio je.
Gledali su ga kao božanstvo
Dvije godine kasnije prešao je u talijanski Napoli, a u gradu podno Vezuva, činilo se, ponovno je pronašao ono za čim je žudio. Navijači su ga dočekali kao božanskog spasitelja, na predstavljanje na prepuni stadion 5. srpnja 1984. sletio je helikopterom, a strastvena atmosfera u južnjačkoj metropoli podsjetila ga je na rodni Buenos Aires. Uz jednu bitnu razliku: Napuljem je (ne)vidljivom rukom vladala zločinačka organizacija Camorra, čiji su glavešine Maradoni dobrodošlicu pokazale na svoj način.
Na pladnju su mu ponudili sportske automobile i zlatne Rolexe, najbolju drogu, najljepše žene..., što god poželi, a zauzvrat su jedino tražili da se tu i tamo pojavi na nekim javnim mjestima i privatnim zabavama te poslika za privatni album ili novine. No, tko s vragom ujutro tikve sadi, o podne mu se - razbiju o glavu.
Život mu se pretvorio u pakao
Maradona je s Napolijem u idućih šest sezona dva puta osvajao titulu talijanskog prvaka te kup i superkup, a 1989. osvojili su i Kup Uefe, što je rezultiralo neprekidnom kolektivnom euforijom, nezapamćenom u suvremenoj povijesti Kampanije. Istodobno je ostvario i roditeljske snove, postavši otac kćerima Dalmi i Giannini, rođenima 1987. i 1989., a uspjehe je nizao i s argentinskom reprezentacijom. Na Svjetskom prvenstvu 1986. u Meksiku gaučose je doveo do pobjede, a u Italiji 1990. do titule svjetskih viceprvaka.
No, samo ljudi iz njegova najbližeg kruga znali su da se Maradoni život zapravo pretvorio u pakao: svaki njegov izlazak iz stana bio je pustolovina, na svakom koraku slijedile su ga horde novinara, navijača i obožavateljica, a mučili su ga i jaki bolovi u leđima, zbog čega je uoči svake utakmice primao blokade.
Osim toga, postao je ovisan o kokainu: nakon svake prvenstvene utakmice tri dana uzastopce je tulumario, nakon čega se vraćao treninzima i čišćenju tijela da iduću dočeka - spreman. Ta priča vjerojatno je mogla i dulje potrajati da Maradona uoči polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva protiv Italije 1990. (utakmica se odigrala baš u Napulju) El Diego nije pozvao Napolitance da okrenu leđa azzurima i navijaju za - gaučose. Zbog tog nečuvenog poziva preko noći je postao najomraženija osoba na Apeninskom poluotoku, a točka na “i” bio je njegov odlučujući zgoditak iz jedanaesterca, koji je Argentinu odveo u finale.
Nastavak agonije
Poslije toga za vratom su mu odjednom bili poreznici, policija, tajne službe i - testovi za doping, a njegovi dojučerašnji zaštitnici iz Camorre su ga se odrekli. Osveta je bila strašna: nakon što su mu u urinu pronađeni tragovi kokaina - kažnjen je s 15 mjeseci zabrane igranja pa se u travnju 1991. s obitelji vratio kući.
Sve poslije toga bio je samo nastavak agonije: do 1997. promijenio je još tri kluba - iz španjolske Seville, u kojem mu je suigrač bio Davor Šuker, otišao je jer je klub unajmio privatne detektive koji su pratili svaki njegov korak, a na Svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u uslijedio je novi šok. Maradonin dopinški nalaz bio je pozitivan pa je izbačen s prvenstva i ponovno kažnjen s 15 mjeseci zabrane nastupa.
Nakon razvoda od Claudije upustio se u vezu sa 17 godina mlađom Veronicom Ojeda. Nju je pak ostavio 2012. zbog modela Rocio Oliva, s kojom je prekinuo prije nekoliko godina - i kojoj Claudia nije dopustila da se pridruži obitelji na Maradoninom ispraćaju.
U svojoj najlošijoj fazi nogometni genije od 165 centimetara težio je čak 124 kilograma. Premda je do kraja života primao razne nagrade i počasti, uz njega su u svakoj (ne)prilici do samog kraja ostali samo njegovi roditelji, braća, sestre, bivša supruga i kćeri. S njima je bio najsretniji i uz njih je jedino mogao biti svoj, baš kao i s loptom na nogometnom travnjaku, koji mu je dao, ali i uzeo - sve.