South China Morning Post via Get
Prva ratna reporterka

Životna priča novinarke koja je objavila početak Drugog svjetskog rata: Heroina koja je uvijek igrala mimo pravila

Prošlo je točno 80 godina od početka Drugog svjetskog rata, kada su nacističke trupe probile u Poljsku. Da, vrlo dobro su nam poznate povijesne činjenice, no današnji datum važan je zbog jedne iznimne žene. Clare Hollingworth bila je prva ratna izvjestiteljica koja je na svoje je oči vidjela kako se Nijemci spremaju napasti Poljake i vijest javila britanskim delegatima. Ovo je njezina priča.

Prošlo je točno 80 godina od početka Drugog svjetskog rata, kada su nacističke trupe probile u Poljsku. Da, vrlo dobro su nam poznate povijesne činjenice, no današnji datum važan je zbog jedne iznimne žene. Clare Hollingworth bila je prva ratna izvjestiteljica koja je na svoje je oči vidjela kako se Nijemci spremaju napasti Poljake i vijest javila britanskim delegatima. Ovo je njezina priča.

Dok se Drugi svjetski rat već debelo zahuktavao, Clare Hollingworth imala je 27 godina i bez nekog osobitog novinarskog iskustva zaposlila se kao honorarna izvjestiteljica za britanski magazin The Daily Telegraph u Londonu. U prvom tjednu svoje novinarske karijere letjela je za Berlin pa do Varšave, a onda vlakom došla do poljskog pograničnog gradića Katowice, gdje je posudila auto britanskog generalnog konzula. "Ti si baš smiješna djevojka", rekao joj je konzul kada mu je otkrila da će sama prijeći granicu i ući u Njemačku. Granica je bila zatvorena za sve osim za vozila diplomata pa je Clare mogla proći bez problema. Vozeći se uz dolinu, primijetila je veliki paravan koji je nešto trebao zaštititi od znatiželjnih očiju, no snažnim naletom vjetra paravan se podigao i otkrio tisuće njemačkih vojnika, tenkova i topova koji se spremaju napasti Poljsku.

Nazovimo to sudbinom ili pukom slučajnošću, Clare je tog dana, 28. kolovoza 1939. vlastitim očima svjedočila početku Drugog svjetskog rata. Idućeg dana, 29. kolovoza, u The Daily Telegraphu osvanuo je članak s naslovom: "Tisuću tenkova je na poljskoj granici" s potpisom "naš vlastiti dopisnik". Tri dana kasnije, 1. rujna 1939., Clare su u pet ujutro probudile eksplozije njemačkih bombardera iznad Katowica pa je mlada novinarka brže-bolje nazvala Robina Hankeya, tajnika u britanskoj ambasadi u Varšavi i viknula mu u slušalicu "Rat je počeo!", na što joj je on odgovorio: "Gluposti, još uvijek smo u pregovorima". Clare je gurnula telefonsku slušalicu kroz prozor dok su prolazili tenkovi i pitala ga zar stvarno ne čuje da Nijemci napadaju. Robin je kasnije ovaj telefonski razgovor nazvao najdramatičnijim trenutkom u svom životu.

I tako je počela karijera prve ratne izvjestiteljice i publicistkinje koja se ničega nije bojala i s velikom strašću je izvještavala strahote s ratnih teritorija i nagledala se mnogih dramatičnih događaja u 20. stoljeću. Rođena je 10. listopada 1911. u Knightonu, južno od Leicestera, a tijekom ranih godina Prvog svjetskog rata preselila se na farmu izvan Shepsheda. Bilo je to "blaženo mjesto", kako ga je Clare opisala, no zbog rata nije imala mirno djetinjstvo. Još tada se počela zanimati za ratna pitanja, a sve zahvaljujući ocu koji ju je odveo u posjetu bojnim područjima u Velikoj Britaniji i Francuskoj. "Uvijek mi je sve potanko opisao: tko je koga napao, koliko je bilo vojnika i kakve su greške radili zbog kojih su bili poraženi, kao i razloge rata", prisjetila se Clare.

Nakon završetka srednje škole, pohađala je domaću znanstvenu školu u Leicesteru na inzistiranje njezina oca, no tamo se osjećala kao stranac. Njezinoj obitelji bila je čudna njezina opsjednutost knjigama, ratom i pisanjem. U tadašnje vrijeme od žena se očekivalo da se udaju u ranim dvadesetima, rode djecu i žive mirnim životom, no za Clare to jednostavno nije bilo dovoljno. "Pokušala sam napraviti što se od mene očekivalo. Zaručila sam se za mladića čija je obitelj dobro poznavala moju, ali ubrzo sam shvatila da me to ne zanima i prekinula sam zaruke. Moja majka nije shvaćala zašto se želim baviti novinarstvom. Uvijek je na njega gledala s prijezirom i uspoređivala ga s obrtom. Nije vjerovala ničemu što se pisalo", otkrila je i dodala "Ona je željela da šetam okolo i pokazujem svoje neatraktivno tijelo. Nisam željela imati djecu jer sam se htjela posvetiti pisanju".

Clare se kasnije zaposlila kao tajnica organizatora Worcestershire sindikata LNU, a stekla je i stipendiju Škole slavenskih studija u Londonu te za studij hrvatskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu, kojeg ipak nije naučila. Radila je i za Sindikat Lige naroda te se 1936. s 24 godine pristala udati za Vandaleura Robinsona, regionalnog organizatora LNU-a i to iz čistog interesa. "Uvijek sam izražavala nevoljkost prema udaji jer se nisam željela odreći svog prezimena. Tada mi je prijateljica rekla da ga se ne trebam odreći i postala sam osma žena u Engleskoj koja je imala putovnicu na vlastito ime i prezime. No, mi se nismo vjenčali iz ljubavi nego zbog politike", rekla je novinarka, čiji se brak s Robinsonom raspao 1951.

Igrom slučaja, Clare se 1939. našla u Varšavi, gdje je radila kao humanitarka, pomažući tisućama izbjeglica iz Sudeta, oblasti u Čehoslovačkoj koju su nacisti zauzeli već 1938. Dok je u Varšavi pisala o izbjeglicama, Robinson je bio u Velikoj Britaniji pa ga je tu i tamo posjećivala. Tijekom jednog posjeta suprugu, upoznala se s Arthurom Watsonom, urednikom The Daily Telegrapha, koji ju je zaposlio kao vanjskog suradnika za britanske novine te je sljedećeg dana krenula za Katowice.

Nakon što je otkrila njemačku invaziju na Poljsku, Clare je nekoliko tjedana sama izvještavala, iako mnogo njezinih radova uopće nije stiglo do njezinih urednika zbog problema s komunikacijom. "Nisam bila hrabra ni naivna. Znala sam da je opasno, ali smatrala sam da je dobro svjedočiti svemu. Mogu reći da sam bila vrlo opuštena oko svega. Spavala sam u autu, jela sam kekse i pila vino. Tih dana si svugdje mogao samo s četkicom za zube i pisaćim strojem", prisjetila se.

Kad su Rusi ušli u Poljsku, preselila se u Bukurešt i počela raditi za Daily Express jer je smatrala da je Telegraph počeo naginjati nacističkoj ideologiji. U to vrijeme njezin se brak s Robinsonom polako raspadao. "Bio mi je drag, ali karijera mi je ipak bila važnija od braka i stalnog putovanja kući", priznala je Clare, što se itekako svidjelo njezinim nadređenima. "Osjećala sam da je to moja dužnost, moj poziv. Radila sam gotovo cijelo vrijeme. Tijekom dana sam izvještavala, a noću i vikendom sam pisala knjige. Mislim da sam radila puno više od ostalih novinara koji su imali dečka/curu ili obitelj jer mi je posao značio više od privatnog života", dodala je Clare koja je početkom Drugog svjetskog rata već objavila knjigu "Trotjedni rat u Poljskoj".

Clare je izvještavala i iz Grčke, Turske, Rumunjske i naposljetku Kaira, u koji je došla 1941. Već tada je imala reputaciju najbolje ratne izvjestiteljice upravo zbog svoje nepokolebljivosti i truda da se nađe u središtu događaja u vrijeme kada je ženama bilo naročito teško probiti se u industriji kojom dominiraju muškarci. No, unatoč svoj izvrsnosti, nije mogla dobiti iskaznicu ratnog izvjestitelja jer je bila žena, a britanski zapovjednik Bernard Montgomery rekao joj je da smeta na bojištu i da se treba vratiti u Kairo. No, to ju nimalo nije pokolebalo te je shvaćala važnost podrške drugim ženama i izgradila mrežu poznanstava s izvjestiteljicama konkurentskih novina, uključujući Eve Curie, kćer znanstvenice Marie Curie i Marthu Gellhorn, suprugu pisca Ernesta Hemingwaya.

Clare je tijekom Drugog svjetskog rata puno putovala i izvještavala iz mnogih zemalja, a koliko je bila svestrana i posvećena svojoj strasti govori činjenica da je dobila i pilotsku dozvolu jer je "željela bolje shvatiti ratno zrakoplovstvo" te je naučila i skakati s padobranom. Tijekom boravka na Bliskom Istoku, Clare je upoznala Geoffreya Hoarea koji je radio za Times. Postali su iznimno bliski te su oko 1945. odlučili živjeti zajedno. Nakon rastave od Robinsona 1951., Clare se iste godine udala za Hoarea.

Njezina novinarska karijera odvela ju je na mnogo različitih mjesta, upoznala je brojne političare, vladare i dužnosnike, a otkrila je i da je njezin dugogodišnji poznanik Kim Philby zapravo ruski špijun. Nakon njegovog nestanka 1963., Clare je svim snagama trudila da ga pronađe te je naposlijetku otkrila da je u tajnosti na brodu Odesa prebjegao u SSSR. Tada je radila za Guardian, no njezin izvještaj novine nisu željele objaviti tri mjeseca kako ne bi ugrozile nacionalnu sigurnost jer nisu bili sigurni ima li u britanskoj vladi ikakvih špijuna.

Nekoliko godine kasnije, dok je radila u Vijetnamu, primila je poziv od Hoarea da se ne osjeća dobro. Clare je odmah pohitala u London, no bilo je već kasno. Hoare je umro od zatajenja srca. "Osjećala sam da nešto nije u redu, no nisam znala da je toliko bolestan", rekla je Clare koja je tugu zbog gubitka supruga čvrsto čuvala u sebi. "Otišla sam natrag u Alžir, misleći da ću se lakše nositi s tim ako potisnem emocije i posvetim se poslu. Da, još uvijek mi nedostaje...u krevetu. Ne mislim na seks, nego na razgovor koji smo dijelili prije nego smo zaspali. To mi najviše nedostaje", otkrila je novinarka.

Krajem 70-ih preselila se Hong Kong, gdje je nastavila karijeru kao Telegraphova dopisnica iz Kine i tamo ostala do smrti. U jednom od posljednjih intervjua rekla je kako i u poznim godinama voli akciju i da je mlada u duši. "Izvanredno je biti star, samo što cijelo vrijeme sanjam da sam mlada. Tako se osjećam. Obožavala sam biti novinarka jer sam uvijek mogla biti u centru zbivanja". Clare Hollingworth osvojila je brojne nagrade za izvrsnost u novinarstvu, a 1982. Kraljica Elizabeta II. dodijelila joj je Orden reda britanskog kraljevstva za doprinos novinarstvu. Iz njega se povukla početkom osamdesetih, a umrla je u Hong Kongu 10. siječnja 2017. u dobi od 105 godina te će uvijek biti zapamćena kao neustrašiva, hrabra i predana pionirka ratnog novinarstva.

Linker
06. prosinac 2024 01:18