Pjevač Zlatko Pejaković, koji će koncertom u Lisinskom obilježiti 50 godina karijere, ispričao nam je u kojoj je tv-emisiji prvi put nastupao na televiziji, što je radio u Americi i zašto se vratio u domovinu.
Postoje pjevači koje pamtimo po hitovima, ali i oni koje volimo jer su svojim stvaralaštvom pratili i još prate naše živote. Zlatko Pejaković više od pet desetljeća pripada ovoj drugoj vrsti. Njegove pjesme isprepletene su s našim ljubavima, svadbenim veseljima, rođenjem djece i godišnjicama braka, ali i tišinama i tugom, kada nam treba samo on kao zvučna podrška - i eventualno čaša vina. Stoga ne čudi što se karijera 75-godišnjeg rođenog Osječanina sa zagrebačkog adresom, iza kojeg je preko 30 albuma i više od 370 pjesama, protegnula na dvije-tri generacije. Kad bismo je usporedili s glazbenim "tkanjem" u koje svaka generacija dodaje svoju nit, dobili bismo platno puno emocija. Uskoro će posebna priča dobiti nastavak: koncert Zlatka Pejakovića 1. ožujka u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, kojim obilježava pedeset godina na sceni. Gosti će mu biti Providenca, Petar Šegedin Pjero te dvojica velikih prijatelja: Vlado Kalember i Tonči Huljić. Poznati Splićanin autor je njegovih mnogih pjesama, dok će Kalember s osječkim pjevačem otpjevati hit "Zaboravi sve", koji mu je napisao 1982. godine. Publika već "brusi" glasnice jer se na njegovim koncertima zajedničkom pjesmom dijeli posebna energija - još jedna nit u Pejakovićevu glazbenom "tkanju".
"Izabrali smo neke neizostavne pjesme, ali i neke za koje nikad nije mjesto ni vrijeme, a obožavam ih. Da sam uvrstio sve koje sam htio, koncert bi trajao tri dana", kaže pjevač, koji sa svojih nastupa pamti brojne lijepe trenutke, ali jedan pamti s posebnom radošću.
Prvi nastup
"U prvom redu stajao je jedan šestogodišnjak, dizao ruke u zrak i pjevao: "Nesretnik sam od rođenja". Zaustavio sam bend, sve je stalo, htio sam da malog čuje cijela dvorana. Nekoliko minuta trajao je tajac, a onda je nastao urnebes. Kasnije sam doznao da mu je to najdraža pjesma. Zavolio ju je posredstvom odraslih, nesvjestan koliko čuđenja izaziva njegova izvedba", govori pjevač hitova "Ove noći jedna žena mirno spava", "Misli svatko da je meni lako", "Nećemo noćas doma", "Živio bih kao kralj", "Ako odem, prijatelji", "Tamburica i mandolina", "Nisam te zaboravio". Njegov obljetnički koncert mogao bi postati višednevni festival kad bismo računali sve pjesme koje je ikada otpjevao, računajući i onu sa svog prvog "nastupa", kad je otprilike bio iste dobi kao dječak s njegovog koncerta. Odigrao se u dvorištu zgrade u kojoj je odrastao.
Bio je spontan, publika su mu bili stanari koji su ga gledali s prozora dok im je pjevao hit "Que sera, sera" iz filma "Čovjek koji je previše znao". Ono što se poslije dogodilo odredilo je njegov život.
"U to vrijeme ta pjesma bila je jako popularna. Ušla mi je u glavu i zato sam je spontano zapjevao u dvorištu. Počele su izvirivati glave susjeda kroz prozore, dobio sam frenetičnu podršku. Za taj događaj u malom se gradu brzo pročulo - mojoj mami se javio skladatelj i glazbeni producent Branko Mihaljević i pitao je bi li ja mogao još jednom nastupiti, ali na televiziji? Mami se ideja svidjela, a on mi je u drugoj polovici 50-ih napisao i pjesmu "Ima jedna dobra baka" koju sam otpjevao u televizijskoj emisiji "Mendo i Slavica", prisjeća se.
S obzirom na takav ulazak na glazbenu scenu i činjenicu da se u Slavoniji, u vrijeme kad je početkom 60-ih postao momak, žestoko prašio rock, ne iznenađuje što je nastavio tim putem. Pjesmu o baki zamijenili su rock standardi i autorske pjesme u bendovima Lavine, Čarobnjaci, Zlatni akordi te Had, čiji je bio osnivač.
"Po čemu pamtim to doba? Po mladosti i ludosti. Bili smo puni adrenalina, pjevali smo i svoje pjesme i rock standarde. Bili smo nezaustavljivi. Nastupali smo po plesnjacima, domovima kulture i rock festivalima", prisjeća se autor legendarne pjesme "Čerge".
Kada danas njezinim taktovima završavamo proslave (jedna od najslušanijih pjesama i danas je nenadmašna "himna" fajrunta), malo tko bi pogodio da ju je Pejaković napisao još kao 17-godišnjak. Trenutak kad je nastala bio je jedinstven, a kumovao joj je nepredvidiv detalj nakon zabave s društvom u osječkoj Čingi Lingi čardi.
"Bila je snježna noć, a ja sam se nakon kasnog povratka kući poskliznuo na ledu i završio u jarku. Ekipa nije primijetila što mi se dogodilo, daleko su odmakli. Osjećao sam se napušteno i tako dobio ideju za tu pjesmu. Kasnije, kad su je pustili na radiju, proglašena je šundom. Tročlana komisija koja se tada time bavila, zabranila je izvođenje "Čergi" na Hrvatskom radiju do daljnjega", govori glazbena ikona.
No, publika je radio zasula zahtjevima baš za "Čerge". Etiketa "šund" naposljetku je gurnuta u ladicu, pjesma je postala hit i otišla u svijet. Prevedena je na nekoliko svjetskih jezika (među ostalim, na španjolski i turski). Bila je hit i u Grčkoj: izvodio ju je Yiannis Parios, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih grčkih pjevača, skladatelja i tekstopisaca.
Danas priča o "Čergama" zvuči izvanredno, ali u doba kad je nastala Zlatkov otac Mihael, diplomirani ekonomist i jedan od rukovodećih kadrova (danas su to menadžeri) u osječkoj tvrtki Litokarton, njome nije bio impresioniran. Još mu se manje sviđalo Zlatkovo pjevanje u bendovima. Imao je drugačije planove za sina jedinca i oni nisu uključivali glazbu. No, Zlatkova majka Marija, domaćica, bila je "sila u sjeni". Pokušavala je utjecati na supruga kako bi pomogla sinu ostvariti snove, što je bio dug proces. Tek kad se početkom 70-ih za ozbiljno proslavio i dokazao mu da od glazbe može živjeti, otac je malo "omekšao".
"Zbog njega sam se u Opatiji školovao za kuhara. Dobio sam diplomu samo da me pusti na miru. Vjerovali ili ne, dokazao sam se kao dobar kuhar. Ostao sam to do danas, sve dok moja supruga nije sve preuzela", govori pjevač, koji je od rujna 2005. oženjen zagrebačkom 66-godišnjom kantautoricom i diplomiranom pravnicom Majom Marijom, odnosno Majom Županović. Iako je vrlo suzdržan kada se povede riječ o njegovu braku, pohvalio se da njegova supruga jako dobro razumije život glazbenika jer je i sama u tom poslu, iako je druge struke. Uspjeli smo iz njega "izvući" podatak da će ona uskoro objaviti kantautorski album na kojem će njih dvoje imati prvi duet snimljen na nosaču zvuka. Nastupali su zajedno tijekom zajedničkih turneja Australijom i Kanadom (znali su se godinama jer su se kretali u istim glazbenim krugovima, no par su postali tek tijekom Olimpijskih igara u Sydneyju 2000. godine kad su bili glazbena podrška našim sportašima i nastupali u hrvatskim iseljeničkim klubovima). Dodaje da ništa nisu snimali sve dok Maja nije napisala dovoljno pjesama za svoj projekt.
"Supruga inače ne dolazi na moje nastupe, no ovaj put će doći u Lisinski. Odlučila je ostati u garderobi umjesto u backstageu jer tvrdi da nema petlje za gledanje mojeg koncerta", rekao je uz vragoljast osmijeh glazbenik, koji se početkom 70-ih godina proslavio kao glavni vokal Korni grupe, jedne od najznačajnijih rock grupa tih godina u bivšoj državi.
Glavna zvijezda
S Kornelijem Kovačem, klavijaturistom i vođom grupe, kliknuo je otprve. No, ipak nije odmah pristao preseliti se u Beograd gdje je bilo sjedište benda, dok ne bude siguran da je taj angažman ono što mu treba. Kovač je, silom prilika, odugovlačio s medijskom objavom novog člana grupe jer još nije bio sto posto siguran ima li pjevača. Zato je Zlatko Pejaković isprva fotografiran samo sleđa, vidjela se njegova kosa duga do ramena i to je bilo to. Na kraju je prevagu odnijela "vibra" u bendu: sprijateljili su se, povezali kao ljudi, što je osječkom pjevaču bilo važnije od reputacije grupe. S njima je pjevao od početka 70-ih, kad su pobijedili na Montreux Jazz Festivalu s pjesmom "Igra na Šar planini". Nagradu im je predala jazz ikona Ella Fitzgerald: odabrala je Zlatka da je baš njemu preda.
"U to vrijeme bio sam iznimno mršav. Kada me diva zagrlila, potpuno sam se izgubio u njezinom golemom zagrljaju", otkriva pjevač kojem se osim tog događaja, u razmaku od samo 48 sati, poklopio još jedan u Beogradu, podjednako važan, kamo nije smio kasniti.
Glazbenik je ponajprije zbog vrhunskog vokala, a potom zbog kose do ramena, brade, brkova, dobio naslovnu ulogu u mjuziklu "Isus Krist Superstar" u beogradskom Ateljeu 212. Kako su se uoči premijere našli u 1300 kilometara udaljenom Montreuxu, u kazalištu su se bojali da bi Pejaković mogao zakasniti na predstave čija je bio glavna zvijezda.
"Intendantica Ateljea 212 Mira Trailović na kraju je nekim čudom poslala avion tadašnje vlade da nas pokupi i vrati me kući na vrijeme. Kao za inat, noć uoči premijere nisam mogao spavati: pomagao sam radnicima sklapati scenografiju ne bih li potrošio sate do izlaska na pozornicu. Nakon dva dana nespavanja, konačno sam zapjevao u naslovnoj ulozi. U jednom trenutku, u gledalištu sam imao što vidjeti: autore mjuzikla "Jesus Christ Superstar" Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea. Tada sam shvatio zašto smo zbog povratka kući dobili avion", otkriva Pejaković. Poznato je da je nakon premijere pozvan u London da pjeva, za početak, alternaciju glavnoj zvijezdi njihove predstave. Međutim, odbacio je priliku za međunarodnu slavu i vratio se kući.
"Bio sam premlad za donošenje tako važnih odluka. Doslovce sam prvim zrakoplovom pobjegao iz Londona. Tamo sam, uz cijeli ansambl, bio usamljen. U isto vrijeme, imao sam Korni grupu, predstavu "Isusa" u Ateljeu 212, svoje društvo, koncerte. Bio je to život kakav mi se sviđao. Zato sam ga izabrao", ispričao je glazbenik, čiju je karijeru obilježila još jedna odbijenica. Taj put radilo se o Pink Floydu. Menadžer legendarnog benda htio je da im Korni grupa bude predgrupa na američkoj turneji. Međutim, bend je odbio. Imali su ranije dogovoren nastup na sarajevskom festivalu "Vaš šlager sezone" i otišli su tamo. Nije bilo šanse da prekrše obećanje. Malo po malo, situacija u dotad složnoj grupi počela se mijenjati. Članovi su morali u vojsku, pa i Pejaković, a kad se vratio, grupa se 1975. raspala. Kornelije Kovač predložio mu je da započne solo karijeru, napisao mu je i prve pjesme.
Srećom, to nije odbio. Tako su nastale pjesme "Ove noći jedna žena...", "Kad jednom zaželiš", "Uspomene", "Lagala je da me voli", zlatni evergreeni estrade. Kovaču su se kasnije pridružili Mario Mihaljević, Tonči Huljić, Branimir Mihaljević te tekstopisac Faruk Buljubašić Fayo. Glazbeni doprinos dali su i Dražen Zečić s pjesmom za Zlatka "Ako odem, prijatelji" te Vlado Kalember koji mu je napisao hit "Zaboravi sve". Među najvrednijim autorima pjesama za glazbenu ikonu nalazi se i Pejakovićeva supruga, Maja Maria, koja mu je 2018. napisala cijeli "Dalmatinski album". Za taj isti album njezina sestra Željana Angelina Županović napravila je kompletnu likovnu obradu. Kasnije je surađivao sa Sinišom Leopoldom: ukratko, postao je kralj estrade i ostao to do danas.
Svjestan je da u njegovoj biografiji postoji "rupa" od nekoliko godina, od kraja 80-ih do 1991., kad je počeo Domovinski rat u Hrvatskoj i on se iz bijelog svijeta vratio u granatiranjem poharan Osijek. Pojasnio je da mu je trebalo vrijeme za sebe: u jeku najveće popularnosti, osjetio je zasićenje. Bez ikakvog plana, otišao je 1988. u Ameriku, instinktivno slijedeći potrebu da ode na drugi kraj svijeta, radi nešto što nema veze s pjevanjem i ponovno otkrije kakva je osoba bio prije slave.
Gaže u Americi
"Našao sam posao na njujorškim dokovima i lakirao drveninu po bogataškim kućama. Dobro je krenulo. Iznenadila me želja za pjevanjem, ali ništa veliko. Povremeno sam nastupao u restoranu Dubrovnik i u klubu Mala Odessa. Tamo su me zapazili Armenci koji su imali svoje klubove u Los Angelesu: pjevao sam u Misshasu kamo su dolazili Sylvester Stallone, Barbra Streisand, Arnold Schwarzenegger. Među gostima se našao vlasnik hotela Flamingo Hilton iz Las Vegasa koji me je angažirao do početka 90-ih", pripovijeda Pejaković, dodajući da je, nakon što je na CNN-u ugledao dim s balkona obiteljskog stana, posijedio u jednoj noći. Zvao je roditelje: nisu se javljali. Nije znao da su već u skloništu. Sutradan se spakirao i vratio kući. Nije bilo vremena za otkazni rok: vlasniku hotela Flamingo je, umjesto isprike, ostavio svoj automobil, raritetni Cadillac DeVille", govori pjevač, koji je tijekom Domovinskog rata pjevao braniteljima. Kad je i to završilo, ponovno je postao kralj estrade: od nekih stvari čak ni Zlatko Pejaković ne može pobjeći.
Na kraju ga pitamo kako danas izgleda njegov život, što ga ispunjava, najviše raduje nakon tolikih godina u zvanju koje može "progutati" osobnost, pravo ja glazbenika kako bi postao legenda koja na nastupima diže publiku na noge?
Pojašnjava da je iz ranijih veza dobio dvoje danas odrasle djece, Marka i Mašu: sin radi za jednu austrijsku tvrtku i paralelno je prisutan u glazbi kao DJ, dok se Maša pronašla u turizmu. Ona mu je podarila najveću sreću: unuku Klaru.
"Djed sam malene, prekrasne pametnice Klare. Kad je kod Maje i mene, ne prestaje pričati, smijati se i izvoditi plesne točke za nas jer pohađa satove baleta. Nevjerojatno je umiljata, već me odavno vrti oko prsta. Ima i snažnu osobnost. Vjerujem da će se znati izboriti za ono što želi od života. Njezin smijeh me pokreće", zaključio je legendarni pjevač, koji će uskoro ponovno stati pred publiku i zapjevati prepoznatljivim glasom koji godinama pronalazi put do naših srca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....