U toploj, splitskoj svakodnevici, između čuvanja unuke, omiljenog joj kuhanja i šetnji uz more, Zorica Kondža (65) priprema se za dva velika susreta s publikom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 28. i 29. ožujka. A čim se spomene Lisinski, kaže, prolaze je trnci - isti oni koji je prate još od 1985., otkako je krenula samostalnim putem nakon grupe Stijene. Lisinski za nju nije samo dvorana nego mjera odgovornosti i emocije. Repertoar je bogat, izbor pjesama uvijek težak, a uzbuđenje svako malo nadjača iskustvo. Ipak, na pozornici nikada nije sama. Leđa joj već četiri desetljeća čuva suprug Joško Banov (69), vrstan pijanist, aranžer i skladatelj koji vodi orkestar, te sinovi - Toni (37) na bubnjevima i Luka (22) na udaraljkama. Srednji sin Ivan (33) također svira klavir, ali vjeruje da tata to ipak radi bolje. Obiteljska kemija, izbrušena godinama zajedničkim svirkama, pretvara svaki koncert u malu čaroliju, a kada ova simpatična Splićanka pusti svoj glas i otpjeva svoje najveće hitove poput "Zar je voljeti grijeh", "Ima jedan svijet" ili "Ti si moj san", oni trnci s početka priče poput virusa se šire dvoranom. Uoči zagrebačkih koncerata glazbenica govori o tremi koja ne prolazi, radosti bake i zahvalnosti na putu koji je vodio od djevojčice iz Kaštela do jedne od najprepoznatljivijih interpretatorica domaće scene. U Lisinskom će, kaže, ponovno pjevati kao da joj je prvi put - srcem, bez kalkulacija, s istim onim žarom zbog kojeg publika iznova dolazi po svoju dozu emocije. A dotad, u njenom se domu svakodnevno sprema ručak za obitelj jer iako više ne žive svi na istoj adresi - uvijek netko od sinova navrati "kod mame na pjat". Na dan intervjua iz pećnice su mirisale lazanje, pa je stvorila još jedan razlog za okupljanje oko stola, njihov mali obiteljski ritual, vrijeme za smijeh, priče i toplinu koja se ne može uvježbati ni na jednoj pozornici.

Kakve su emocije uoči Lisinskog?

- Čim spomenete Lisinski, odmah me prolaze trnci, nervoza, adrenalin. Uzbuđenje je veliko jer smatram to velikim koncertom. Repertoar je bogat i teško je odabrati pjesme. Ali uz pomoć supruga Joška koji će voditi orkestar, sve je lakše. I svaki put kao da je prvi.

Kako čuvate glasnice?

- Navodno Celine Dion dva tjedna prije koncerta uopće ne priča. To bi bilo korisno i meni - ako ne šutnja, onda barem tiho pričanje, ali to ne ide s mojim temperamentom. Posebno je nemoguće bilo kada su mi sinovi bili manji, uvijek nešto vičeš...

A kako održavate kondiciju?

- Živim na Žnjanu gdje ima puno lijepih staza uz more pa svaku večer obujem tenisice i šetam nekoliko kilometara. Ljeti puno plivam, a kondiciju održavam i u kući - pospremam, kuham... Uključe se katkad i sinovi te muž.

Zorica Kondža 28. i 29. ožujka u Lisinskom priprema dva velika susreta s publikom

ANTE ČIZMIĆ CROPIX

Hoće li svi oni biti s vama na pozornici u Lisinskom?

- Na bubnju će biti najstariji sin Toni, koji svira sa mnom već deset godina. Toliko sam se na njega navikla da je postao nezamjenjiv. Muzikalan je i talentiran, normalno da ga mama mora hvaliti. Najmlađi Luka svira udaraljke, a suprug Joško svira klavir. Srednji sin Ivan također svira klavir, ali uvijek kaže da tata to radi bolje. Joško sve ima u malom prstu - u svom poslu je prvi, ali kad smo skupa na pozornici, svi se prilagođavaju meni. Ne miješa mi se puno u pjevanje, niti ja njemu u aranžiranje, sve je stvar dogovora. U supruga imam puno povjerenje. Uživamo u svirkama uživo, svaki je put druga čarolija. Sa mnom je na pozornici od mojih solo početaka, od 1985. kada sam napustila grupu Stijene.

Kako ste se upoznali?

- Upoznali smo se u glazbenim krugovima. Bio je jako zgodan, visok, duhovit, bavio se košarkom, fin. Svirao je u orkestru, a mene je zanimao rock and roll. Došao je jednom s Dinom Dvornikom k meni i donio mi pjesmu "Zar je voljeti grijeh". Brzo smo se zaljubili, počeli hodati i za tri godine bili pred oltarom - nakon što sam mu rekla: "Joško, vrime je za dicu."

I još vam nije dosadio?

- On mi ne može nikada dosaditi jer je najbolji. Mi se na pozornici gledamo kao pokeraši, imamo znakove očima, obrvama, razumijemo se. Zvuk koji on proizvodi na klaviru meni je divota. Ali normalno je da ponekad poželim biti malo sama, da mi je potreban odmor od muža i djece.

Zorica sa suprugom Joškom na snimanju za Gloriju prije nekoliko godina

SAŠA BURIĆ/CROPIX

Čime se još bave vaši sinovi, osim što vam čuvaju leđa?

- Toni je završio režiju i film, a radi na HRT-u u Splitu. Ivan je završio klavir i u splitskom kazalištu pjeva u zboru, Luka studira kineziologiju, a paralelno svira udaraljke u svom bendu Vojni rok.

Nije vam baš bilo lako s četiri muškarca u kući?

- Kad su bili mali, često mi je bilo dosta svega, sva ta nespavanja, umor... ali brzo se to zaboravi. Oni su sada odrasli ljudi i uvijek dijelimo s njima i dobro i zlo, kao i oni s nama. Još je samo Luka ostao živjeti s nama, Toni sa suprugom Anari i kćerkicom Natali živi oko 500 metara od nas, a Ivan dvadesetak metara od nas. Što da vam kažem, ne mogu ih se nikako riješiti. Gotovo svaki dan su kod mame na ručku.

Zorica Kondža sa sinovima Ivanom, Tonijem i Lukom te suprugom Joškom

PRIVATNI ALBUM

Kakva ste svekrva?

- Odlična, jer ih ne zovem i ne gnjavim. Često im kuham jer sam dobra kuharica, posebno kada su u pitanju morski specijaliteti. Svi vole da nešto spremam, a vole ponijeti i kući u našim tećama. Mi smo gurmani i svi volimo jesti. Uživamo kada smo svi za stolom, smijemo se, pričamo. Sa snahom se slažem odlično, ona je inženjerka kemije, a završila je i forenziku te Policijsku akademiju, tako da nam je dobro došla više puta.

Uživate li s unukom Natali više nego sa sinovima kad su bili mali?

- Posebna je to ljubav. Sad je ona glavna šefica. Uskoro će imati tri godine, jako je slatka i samostalna. Već spava sama u svojoj sobici, za razliku od mojih sinova koji su godinama bili s nama. Potpuno nam je pomutila um - posebno mojem suprugu koji za našu djecu nije baš imao puno vremena, ali za nju ima sve vrijeme svijeta.

Prepoznaje li vas na televiziji?

- Da, doma sam baka, a kad me vidi na televiziji, kaže: "Zorica Kondža".

Što vas nervira na našoj estradi?

- Više me zapravo ništa ne nervira. Prije, kad sam bila mlađa, nerviralo me kad bi se pojavio neki pjevač koji to u biti nije, jer ne zna pjevati, pa bih onda rekla: "Ovaj nam uzima kruh." Prije nisi mogao doći na Zagrebački i Splitski festival a da ne znaš pjevati - to je bila sramota. Danas mladi ljudi nemaju nikakvih problema da stanu na pozornicu, nemaju srama ni kompleksa.

Glazbenica kaže kako bi uoči koncerata trebala čuvati glas i tiho pričati, ali da se to kosi s njenim temperamentom

ANTE ČIZMIĆ CROPIX

Što pamtite kao najteži trenutak u karijeri?

- Slomila sam se kada mi je umrla sestra, jer se to dogodilo naglo. Dan iza njezinog pokopa imala sam koncert u Splitu. Dvojila sam hoću li nastupiti, ali ona je uvijek govorila da, ako joj se ikada nešto dogodi, ne smijem prestati pjevati. Na kraju sam taj koncert posvetila njoj, ali bilo mi je jako teško. No, nisam osjećala tugu dok sam pjevala, dok sam o njoj pričala... Imala sam osjećaj da me ona sluša i da je zadovoljna kako sam to napravila.

Jeste li odbili neku pjesmu i da vam je kasnije bilo žao?

- Mi pjevači smo najgori za nanjušiti hit. Tako na demo snimci nisam doživjela pjesmu "Gdje Dunav ljubi nebo", koju mi je ponudio kompozitor Zvonimir Klemenčić. No, otišla je u prave ruke. Često se to dogodi, dok je naš Zdenko Runjić, koji nije bio pjevač, imao nevjerojatan talent za hitove. Odbila sam i pjesmu "Godinama" Dina Merlina, ali i ponude da se zbog glazbe preselim u München, London, Ameriku... No, ne volim u životu žaliti ni za čime. Tako je moralo biti.

A gotovo ste završili kao turistička radnica?

- Da, tako je počelo. Išla sam u turističku školu, imala sam prakse po hotelima u Splitu. Radila sam na recepciji hotela u kojem su pjevali Novi fosili još s Đurđicom Barlović. Moj kolega je prišao Moki i rekao da ima pjevačicu za njih, a kada me Moka upitao kako pjevam, rekla sam mu: "Bolje nego ijedna vaša pjevačica." Smijao se koliko sam samouvjerena, a ja sam mu rekla da mogu pjevati s njima, ali pod pseudonimom, jer mene zanima rock, a ne te njihove lake note. I tako je bilo, počela sam s Fosilima pjevati back vokale, ali pod pseudonimom Dunja Sumo, koji mi je osmislio Rajko Dujmić. Pod tim sam pseudonimom snimala prateće vokale Miši Kovaču, Daliboru Brunu, Novim fosilima, Gabi i Arsenu, Darku Domjanu, Magazinu...

Uvijek ste bili frajerica?

- Da, frajerica i rokerica, uvijek sam govorila što sam mislila. Kada me u studiju tijekom snimanja pjesme "Zora je" Nede Ukraden Đorđe Novković pitao bih li je ja otpjevala, rekla sam: "Nema šanse." Nakon dvadeset godina Đorđe me pitao bih li sada uzela pjesmu "Zora je", a ja sam odgovorila: "Odmah!"

Od koga ste naslijedili glazbeni talent?

- Tata je znao svirati gitaru, ali nije bio posebno talentiran. Roditelji su prvenstveno bili radnici, otac kemijski tehničar u Jugovinilu, a mama kontrolorka u Jugoplastici. Bilo nas je četvero djece: brat je godinu dana stariji od mene, a dvije sestre sedam i osam. Baka i djed su živjeli s nama, tako da je trebalo sve nas hraniti. Živjeli smo u Kaštelima, imali smo veliku zemlju, oni su obrađivali vinograd, veliki voćnjak sa smokvama, breskvama, trešnjama. Nakon posla bi prilegli, a onda su išli u polje. Imali smo psa Lorda s kojim sam cijele dane bila vani. Lijepe slike djetinjstva.

Kondiciju održava dugim šetnjama na Žnjanu

ANTE ČIZMIĆ CROPIX

A jesu li vas roditelji pokušavali usmjeriti u nešto drugo ili su vas podržavali na glazbenom putu?

- Učiteljica u osnovnoj školi je otkrila moj talent pa je rekla roditeljima kako bi bilo dobro me upišu u glazbenu školu. Kako smo živjeli u Kaštelima, bilo im je komplicirano voziti me u glazbenu u Splitu, jer majka nije vozila, a otac često nije mogao. Zato mi je kupio harmoniku, ali za mene to nije dolazilo u obzir jer me asocirala na narodnu glazbu, a ja sam u duši bila rokerica koja je slušala Tinu Turner. Sad mi je zbog toga žao. Inače sam plesala i pjevala po cijele dane i zabavljala susjede u našem dvorištu. Kad smo se preselili u Split, sve je bilo nadohvat ruke i krenule su suradnje s bendovima, a bila sam odlična u gimnastici i rukometu.

Pratite li i danas sport?

- Volim gledati atletiku te utakmice Real Madrida, Manchestera i Milana. Neka se nitko ne ljuti, ali zanimaju me samo vrhunski sportaši. I kad gledamo nogomet, ja sam najglasnija u cijeloj kući. Opušta me i dobar film, serije, drame, opera, balet, obožavam kazalište...

Razmišljate li o mirovini?

- Umirovila sam se za vrijeme pandemije jer sam imala pravo na prijevremeni odlazak u mirovinu. Tada mi je to odgovaralo jer nije bilo posla. A ako mislite na mirovinu da prestanem pjevati, o tome će Bog odlučiti. Zdravlje je tu najvažnije - dok me glasnice služe i dok me publika želi, mi ćemo i dalje ovako lijepo uživati.