Zsuzsanna Ortutay, prva predsjednica Uprave u povijesti Ine, govori o razlici između muškog i ženskog stila vođenja kompanije te otkriva kako izgleda život s dva doma - u Zagrebu u kojem radi te u Budimpešti gdje joj je obitelj.
Na čelo vodeće kompanije u naftnom poslovanju te u istraživanju i proizvodnji nafte i plina u zemlji i regiji ljetos je došla prva žena u povijesti tvrtke. Zsuzsanna Ortutay postala je predsjednica Uprave Ine u jednom od energetski najkompleksnijih razdoblja otkako je ujedinjene Europe te u trenutku kada ta tvrtka provodi strateški važan projekt modernizacije Rafinerije nafte Rijeka, ujedno najveći investicijski projekt Ine u Hrvatskoj. Na ključnu poziciju stupila je s mjesta članice Nadzornog odbora Ine, a u svojoj 25-godišnjoj karijeri obnašala je nekoliko odgovornih menadžerskih pozicija u MOL Grupi. Menadžerica s prestižnom diplomom Sveučilišta Assas u Parizu, drugog najstarijeg na svijetu, poznaje ovaj složen sustav s gotovo 9000 zaposlenika gotovo kao vlastiti džep. Svjesna je da joj neće biti lako, no nikad nije ustuknula pred izazovima. Upit kako se pravilno izgovara njezino ime i prilaze li joj Zagrepčani kako bi razjasnili dilemu popratila je smijehom. Pravilan izgovor glasi Žužana Ortutai, kaže.
- Ljudi se ustručavaju postaviti mi to pitanje, možda i zbog moje funkcije. Snalaze se sami, daju najbolje od sebe i uglavnom uspiju. U redu je i kada čujem hrvatsku verziju svog imena, Suzana - govori jedna od najmoćnijih poslovnih žena u Hrvatskoj.
Koja je vaša vizija Ine u jednom od energetski najosjetljivijih razdoblja?
- Energetski sektor ima svoje izazove ne samo u Ini nego i u Europi i cijelom svijetu. Kad razmišljam o tome gdje će se Ina nalaziti za 20 godina, sigurna sam u to da će i dalje biti vodeća kompanija u Hrvatskoj u svom području. No, treba pronaći ključ za uspješnu transformaciju. To je izazov s kojim su suočene sve energetske kompanije.
Na što se transformacija koju spominjete odnosi?
- To je ključno pitanje. Da bismo ga razjasnili, želim naglasiti da sam uvjerena kako će Ina ostati vodeći pokretač mobilnosti. Ljudi možda vjeruju da od nas dobivaju samo gorivo, međutim, mi osiguravamo mobilnost ne samo na osobnoj nego i na općoj razini transporta. Mobilnost će se definitivno promijeniti: možda se više neće rabiti gorivo kakvo danas imamo, možda će to biti struja ili vodik ili nešto treće. Imamo razgranatu infrastrukturu naših maloprodajnih mjesta i u njih snažno ulažemo. Također, smatram da ćemo ostati i proizvođač i opskrbljivač energijom, iako će ona možda biti u drugačijem obliku nego što je danas. Već se sada mijenjamo, istražujemo i ulažemo zbog poslovnog imperativa, ali i zbog europske regulative koja potiče energetske kompanije na transformaciju. Krenuli smo prema solarnoj i geotermalnoj energiji, a za 20 godina u tom smjeru može se graditi temelj našeg budućeg energetskog portfelja. Dakle, mi smo u Ini već zakoračili u tranziciju jer smo svjesni da se moramo mijenjati.
Što mislite o izreci Margaret Thatcher: "Kad želiš da se o nečemu razgovara, pozovi muškarca, ali ako želiš da se to i učini, dovedi ženu"?
- Hm, vjerujem u sposobne muškarce i sposobne žene u energetskom sektoru, kao i u svim ostalim. Kod mene vam nema rodne podjele. Smatram da smo svi sposobni i da svi možemo potegnuti kako bismo napredovali i dokazali se na radnom mjestu. Iz vlastitog primjera i iskustva rekla bih da svi imamo jednake prilike za profesionalno napredovanje.
A što mislite o "muškom" i "ženskom" stilu upravljanja?
- Postoje upravljačke vještine u kojima više do izražaja dolaze žene, a pritom su neodvojive od liderskih pozicija i prijeko su potrebne u korporativnom svijetu. Riječ je o emocionalnoj inteligenciji i empatiji. Na profilima vodećih poslovnih škola primijetit ćete da nude usavršavanje menadžera i u tom području. Pohađaju ih uglavnom muškarci jer se smatra da su ženama emocionalna inteligencija i empatija urođene.
U kojoj je mjeri emotivna osjetljivost poželjna u korporativnom svijetu?
- Menadžeri na izvršnim pozicijama trebaju vladati širokim rasponom upravljačkih vještina ovisno o situaciji. Da biste bili uspješni u ovim turbulentnim vremenima, neizbježno je i prijeko potrebno biti empatičan, iskazati se kao ljudsko biće. Vrlo je važno shvatiti u kojim su situacijama kolege ili zaposlenici osjetljivi, ali ne samo na racionalnoj razini. Morate dopustiti da vas pritom vodi srce. Naravno, lider mora biti primjer profesionalne izvrsnosti, u svakom trenutku mora znati što, zašto i kako radi, ali te vještine treba dopuniti onime što dopire iz srca.
Kakva je danas uloga predsjednice ili predsjednika uprave kompanije?
- Da bih vam odgovorila na to pitanje, moram se vratiti 10 ili 20 godina u prošlost. Tada je bilo najvažnije odrediti strateški smjer, moći donositi teške odluke, pristupati poslu racionalno i slijediti zadanu poslovnu liniju. Danas to nije dovoljno. Svijet nije isti, postao je nesigurniji, nepredvidljiviji, sve se vrlo brzo mijenja, a menadžeri se moraju prilagoditi takvom okružju. Trebaju moći pokrenuti svoj tim i cijelu kompaniju u novom smjeru, motivirati ljude da ih slijede, za što treba prije svega biti empatičan, imati ljudskiji pristup. To je ono nešto čime ćete povući tim za sobom. Pritom morate situacije koje nisu na prvi pogled povoljne gledati kao priliku. Liderice i lideri ne smiju se bojati kriza.
Kako birate suradnike, koje su kvalitete odlučujuće?
- Naravno, uz to da su vrhunski profesionalci, vrlo mi je važno da suradnicima mogu vjerovati. Uvijek si postavim pitanje bih li krenula u bitku s osobom koju namjeravam zaposliti. Ako je odgovor da, to je to. Još jedna bitna stvar jest kako će nova osoba pridonijeti timu. Jer era superheroja je završena: danas u poslovanju više ne funkcioniraju single top performeri. Želite li Marvelove junake, otiđite u kino, no u korporativnom svijetu teško ćete ih pronaći. Dakle, pri izboru novog člana tima procjenjujem kako će pridonijeti dinamici postojećeg tima. Ako u njemu prevladava smirena energija, dat ću prednost onomu tko će ih malo prodrmati. I obrnuto: ako je tim glasan i energičan, novi član trebao bi unijeti smireniju energiju.
Što nikad ne biste mogli tolerirati?
- Nepoštovanje prema kolegama i laganje, odnosno zaobilaženje istine. Na to imam nultu stopu tolerancije.
Jeste li se mijenjajući pozicije od savjetnice za riznicu glavnog financijskog direktora Ine, zbog čega ste se 2003. prvi put iz Budimpešte preselili u Zagreb, do predsjednice Uprave Ine susretali sa "staklenim stropom"?
- Ne bih to tako nazvala. Taj pojam koristi se kao zajednički nazivnik za mnogo različitih situacija. Moje je razmišljanje da nema karijere bez prepreka. No, primijetila sam nešto drugo - da su menadžeri katkad pristrani, često zapravo nenamjerno i nesvjesno. Tipičan primjer toga je sklonost ljudi da zamijene samopouzdanje s kompetencijom. I tu je izražena razlika između muškaraca i žena. Muškarci nastoje naglasiti svoje samopouzdanje, dok žene stavljaju težište na kompetenciju i kontinuirano same sebi podižu letvicu na profesionalnom području. Kada se odlučuje o promaknuću, ponekad samopouzdanje odnosi prevagu nad (samozatajnom) kompetencijom. To je, prema mojem mišljenju, važna situacija protiv koje se svaki dobar lider treba boriti.
Kakav je vaš sud o tome o tome da se žene, pogotovo one na izvršnim pozicijama, moraju mnogo više truditi od muškaraca kako bi ih zaslužile?
- Dobro znam da svi koji su na tim pozicijama rade dvostruko i trostruko više od drugih neovisno o rodu. Moram reći da se nikada nisam borila za pozicije, uvijek sam davala prednost svojoj najboljoj mogućoj izvedbi. Pritom sam si uvijek postavljala dva pitanja: "Usavršavam li se svaki dan, svaki tjedan i jesam li se razvijala kao osoba, profesionalka i liderica?" te "Jesam li uspjela ostvariti pozitivnu razliku u odnosu na stanje koje je vladalo prije?". Tijekom cijelog svog profesionalnog puta pitala sam se jesam li pridonijela kompaniji, timu, kolegama i osjećam li se pritom dobro. Paralelno s tim razvijala se i moja karijera a da se nisam za nju grčevito borila.
Je li moguć balans korporativne karijere i obitelji?
- Mislim da je to prijeko potrebno i zapravo ključ uspjeha. Na vlastitom primjeru znam koliko znači držati obitelj na okupu i brinuti se o djeci. Žene koje se odluče izboriti za ravnotežu ne doživljavaju obitelj kao otežavajuću okolnost, naprotiv. No, moram priznati da menadžerice danas moraju uložiti mnogo više energije kako bi tu ravnotežu postigle nego njihovi muški kolege.
Jeste li je vi ostvarili?
- Imam dva sina. Stariji je upravo diplomirao, dok je mlađi u srednjoj školi. Stariji ima 23 godine i često u obitelji spominjemo to da je njegov izbor karijere vjerojatno povezan s time da je sa mnom mnogo puta posjetio fantastičan zagrebački Tehnički muzej kada sam bila na prijašnjim zadacima u Ini. Završio je prvi stupanj i postao inženjer aerodinamike. Mlađi pohađa srednju školu u Budimpešti. Kako sam uspjela ostvariti ravnotežu? Vjerujem u to da zaposlene žene ne trebaju biti superjunakinje. Nema ničeg lošeg u tome da koristimo ponuđenu pomoć. Želim reći to da nisam mogla svaki dan pokupiti sinove iz vrtića ili škole, ali sam zato uvela petak kao dan kada sam obvezno dolazila po njih. Bio je to moj način označavanja kraja radnog tjedna i početka našeg zajedničkog vikenda.
Doći petkom po sinove u vrtić i u školu zacijelo nije dovoljno.
- Naravno da nije. Prije svega treba vam dobar dnevni i tjedni plan jer bez plana ne možete organizirati obiteljsku dinamiku. Najvažnije je to da djeca osjete vašu punu pozornost kada ste zajedno i uvijek se trudim da bude tako. Znači nisam na telefonu ili računalu ako ne moram biti i pokušavam se potpuno posvetiti onomu što zajedno radimo.
Kakvu poruku želite poslati mladim ženama kojima ste poslovni uzor?
- Mislim da je važno jasno im reći da ne moraju birati između karijere i obitelji. Ravnoteža se može postići. Veoma dobro znam da uspješnu karijeru treba dopunjavati sretan, ispunjavajući obiteljski život. Pritom želim razjasniti to da je u redu odlučiti se imati samo obitelj ili samo karijeru. Važno je da je odluka njihova, da nisu prisiljene birati.
Kakva ste mama?
- Svjesna sam sve snažnijeg pritiska na roditelje da daju najbolje što mogu u naobrazbi djece i aktivnosti izvan škole. Tom pritisku opirem se svim srcem. Mislim da je važnije djeci usaditi čvrste emotivne temelje i dati im bezuvjetnu podršku. Trebat će im jer će kroz život doživjeti udarce na koje kao mama ne mogu utjecati. Imaju li djeca izgrađeno emotivno samopouzdanje, ustat će nakon što ih povrijede i ići dalje. Sjajno je da uče japanski, pritom sviraju violinu i treniraju džudo, ako to žele. No, mislim da je važnije oboružati ih emotivnom sigurnošću. Mogu reći to da su moji dečki neovisni, nimalo razmaženi. Iako su u Budimpešti, a ja u Zagrebu, znaju da sam im uvijek podrška.
Kako funkcionirate kao obitelj s obzirom na razdvojenost?
- Razgovaramo svaki dan, dolaze k meni u Zagreb, a ja vikendima odlazim njima. Tu je i moja mama, požrtvovna baka, pa mogu reći da su obojica dobro iako nismo svaki dan zajedno.
Što kao predsjednica Uprave činite da biste pomogli zaposlenicima uspostaviti ravnotežu između posla i obitelji?
- Kada se mame vrate na radno mjesto s rodiljnog dopusta, podržavamo ih mogućnošću odabira skraćenog radnog vremena. Moram se pohvaliti da smo dio zajednice Mamforce i Dadforce u kojoj su kompanije koje razumiju izazove s kojima se susreću majke i očevi kada uz karijeru žele biti i roditelji. U tom smjeru provodimo brojne aktivnosti podrške majkama i očevima prilagodbom načina rada koji utječu na usklađenje privatnog i poslovnog života. Jednom godišnje organiziramo i "Kids Day", najveseliji dan u godini u našoj kompaniji.
Mislite li na to da djeca zaposlenika dolaze s roditeljima na posao?
- Naravno, taj dan dođe nam više stotina djece. Zašto je to važno? Zato što djeca misle da kada mama i tata rade da se nalaze na nekom "misterioznom mračnom mjestu". Stoga je bitno pokazati mališanima gdje njihovi roditelji provode osam sati dnevno. Zabavno im je, hodnici odjekuju dječjim glasovima, svi zajedno uživamo.
Što vas najviše veseli u slobodno vrijeme?
- Najradije boravim u prirodi, planinarim, bavim se trekingom. Mislim da je zagrebačka Medvednica jednostavno čudesna. Volim pješačiti do vrha Sljemena. Kad sam 2003. prvi put stigla u Zagreb, moj sin bio je premalen da sa mnom planinari pa smo se vozili starom žičarom na vrh, a ja bih ga na ramenima nosila dolje. Uživam i u šetnjama nasipom uz Savu. Šteta što takvu zelenu šetnicu uz Dunav nemamo u Budimpešti.
Koliko vam je važan dress code?
- Mislim da se pridržavanjem pravila odijevanja za posao pokazuje da držite do poslovnog bontona. Prema onome što vidim u Ini mislim da ljudi u Hrvatskoj nemaju s tim teškoća jer čak ni mladim tek zaposlenim diplomantima nema potrebe objašnjavati kako se treba odijevati na radnom mjestu. Kada je riječ o meni, vrijedi isto pravilo. S tim da u slučaju bilo kakve nezgode s kavom imam rezervni sako i bluzu. Smatram to znakom poštovanja prema poslu.
Imate li tenisice u uredu u slučaju se da pred kraj dugog radnog dana poželite preobuti iz salonki?
- Ne bih vam to smjela reći, ali kad me zabole stopala, a sama sam u uredu i znam da mi više nitko neće doći, jednostavno izujem salonke. Točno je da imam i tenisice. Obuvam ih petkom kada završi radno vrijeme i tako obilježim početak vikenda.
Iz kojeg dijela Mađarske dolazite?
- Potječem iz ruralnog dijela sjeveroistočne Mađarske, točnije industrijskog grada Miškolca, koji je dosta sličan Kutini, doduše veći po broju stanovnika. U početku nisam gajila (pre)velike snove o budućnosti, no od srednje škole postala sam svjesna mogućnosti školovanja u inozemstvu, stoga sam se paralelno sa studijem u rodnom gradu prijavila za više inozemnih stipendija. Naposljetku sam zahvaljujući stipendiji studirala u Americi. Dobila sam i francusku državnu stipendiju za specijalizirani viši studij iz bankarstva i financija na Sveučilištu Panthéon-Assas u Parizu, gdje sam provela dvije godine. Tada sam si govorila da svijet nije dovoljan jer želim iskoristiti baš svaku priliku za usavršavanje u inozemstvu. A onda se dogodio preokret.
Kakav?
- Odlučila sam se vratiti kući. Neki menadžeri ostaju u inozemstvu, no meni je, nakon mnogo razmišljanja, naposljetku postalo važnije vratiti se i prihvatiti priliku za profesionalni rast te graditi karijeru u domovini i naizmjence u Hrvatskoj.
Sada imate još jedan dom.
- Da, Zagreb sada doživljavam kao drugi dom.
I na kraju, kako vrednujete uspjeh?
- Uspjeh je za mene razvoj na profesionalnom i osobnom planu, učenje i davanje pozitivnog doprinosa. Uspjeh je postati bolji profesionalac, lider, ali i bolja osoba. Nikad se ne uspoređujem i ne natječem s drugima, nego sa samom sobom. Postavljam si sljedeća pitanja: "Jesam li pametnija, mudrija, strpljivija nego što sam bila prije? Jesam li pridonijela i dala nešto kompaniji, društvu, svojim voljenima?". Ako je odgovor potvrdan, smatram se uspješnom. Kada uz sve to gledam svoje sinove i znam da su na pravom putu, ispunjena sam i sretna. ■