Uredna, dostojanstvena i nepregledna kolona za odavanje posljednje počasti pokojnoj kraljici proteže se Londonom. U zemlji koja se ponosi strpljivim čekanjem u redovima, to se doživljava kao trijumf britanskog identiteta.
"To je ono što mi Britanci radimo, čekamo u redu na kiši", rekao je 29-godišnji Jacob Lovewell, zaposlenik u svijetu marketinga, čekajući na južnoj strani Temze u redu koji se pomiče puževim korakom.
Red se počeo formirati i više od 48 sati prije no što su prvi ljudi pušteni u parlament da se poklone lijesu. Uživo ga se može pratiti i na YouTubeu.
Glavna tema na naslovnim stranicama novinama, kolona je postala poznata kao ‘The Queue‘ s velikim početnim slovom (Red).
Nekoliko sati za nekoliko sekundi
Do četvrtka navečer bio je dugačak 7,2 kilometara, a ljudi trebaju čekati više od osam sati do lijesa koji će ponedjeljka biti izložen u Westminster Hallu.
Posjetiteljima je zabranjeno fotografirati i zadržavati se u blizini lijesa, zbog čega nakon sati čekanja imaju samo sekunde da odaju počast preminuloj kraljici.
No nitko se na to ne žali, čak ni oni koji su noć proveli na ulici, spavajući na pločniku, ili su se ustali prije zore kako bi doputovali do prijestolnice.
"Izgleda sjajno", rekla je Lisa Doodson koja je u četvrtak prošla most Lambeth te napokon vidjela Westminster u daljini.
"Svi su zadovoljni, svi pomažu", dodala je u izjavi za agenciju France Presse.
Red svih redova
Kretanje reda prenosi se uživo i na nizu britanskih medija, što potiče divljenje na društvenim mrežama.
"Ako ste Britanac, ovo je red za koji ste trenirali cijeli svoj život. Red svih redova", napisao je na Twitteru korisnik @JofArnold.
"Ne marim toliko za kraljicu. Ali red? Red je trijumf britanstva", napisala je @curiousguana.
"Recite mi da ovo nije najbolji komad britanske primijenjene umjetnosti? Vrti mi se od radosti", dodala je.
Redovi i izdržljivost u čekanju povijesni je dio britanskog identiteta, uz često idealiziranu sklonost pristojnosti. Tako se, umjesto da se smatra znakom loše organizacije, nekoliko sati čekanja za ulazak na teniski turnir u Wimbledonu smatra dijelom iskustva, kao što su i redovi za slavan glazbeni festival Glastonbury dio folklora.
Čekanje kao vrlina
Povjesničarka Kate Bradley sa sveučilišta u Kentu smatra kako je stajanje u redu postalo dio nacionalne mitologije tijekom Drugog svjetskog rata, kad su ljudi svakodnevno čekali na osnovne namirnice poput maslaca i kruha.
"Naravno da je redova bilo i prije Drugog svjetskog rata, no toleriranje te patnje postalo je vrlina tek tijekom rata", kazala je.
"Stajanje u redu predstavlja stres za tijelo, ali postalo je način da pokažete da doprinosite nečemu većem od sebe", dodala je.
Bradley ističe kako su u modernoj Britaniji dugi redovi izvor frustracija kao i u drugim dijelovima svijeta te da njihova urednost nije ekskluzivno britanska pojava, pa čak ni stvarnost svugdje u Britaniji.
Nema guranja preko reda
"Osobno ne mogu izdržati u redu više od pet minuta", dodala je povjesničarka koja je proučavala psihologiju redova te trenutno radi na povijesti telefonskih linija.
Bradley naglašava kako i druge države imaju redove, ali se slika Britanaca koji u njima čekaju poklapa sa stereotipima da su oni "emocionalno daleki, napeti i suzdržani".
Istaknula je i kako je tehnologija koja se koristi u Redu pomaže u nošenju s jednim od najvećih problema pri čekanju: straha od onih koji se guraju naprijed.
Oni koji čekaju na pristup Westminsteru dobili su elektroničku narukvicu koja im određuje položaj. To im omogućuje da odu do zahoda ili kupiti hranu i piće, nakon čega se vraćaju na svoje mjesto.
Uz Red se nalaze i stotine volontera Crvenog križa i drugih humanitarnih organizacija koje pomažu. Ondje su i pripadnici vojske i policije.
Upitan o mogućim guranju preko reda, vladin službenik bio je uvjeren u samoregulaciju Reda.
"Ljudi u Redu postaju prijatelji. Upoznaju ljude oko sebe njih i podržavaju se ako netko želi nakratko otići", kazao je.