-15. -
Moja je majka legendarno izjavila kako je u njezinu braku bilo troje ljudi. Ali, računica joj baš nije štimala. Izostavila je iz nje Willyja i mene.
Svakako nismo razumjeli što se događalo između nje i tate, ali intuitivno smo znali dovoljno, osjećali smo prisutnost Druge Žene, jer mi smo trpjeli posljedice. Willy je dugo gajio sumnje da je postojala Druga Žena, što ga je zbunjivalo, mučilo, a kada su se te sumnje potvrdile osjećao je strahovitu krivnju zato što ranije nije ništa poduzeo, nije ništa rekao.
Ja sam još bio premlad da bih sumnjao. Ali, nisam mogao izbjeći osjećaj nedostatka stabilnosti, nedostatka topline i ljubavi u našem domu. Sada, kada je mama nestala, tati su se otvorile sve mogućnosti. Bio je slobodan viđati se s Drugom Ženom, otvoreno, koliko god često je želio. Ali, nije bilo dovoljno samo se viđati s njom. Tata je želio da veza bude javna. Želio je biti posve otvoren. A, prvi korak prema tome cilju bio je da je "dečki" upoznaju.
Willy je bio prvi na redu. Već je bio jednom nabasao na Drugu Ženu u palači, ali sada je službeno pozvan s Etona na iznimno važnu privatnu audijenciju. Mislim u Highgrove. Uz šalicu čaja, vjerujem. Kako sam kasnije saznao od Willyja, dobro je prošlo, iako nije želio ići u detalje. Samo mi je dao naslutiti da se Druga Žena potrudila, što je cijenio, i to je bilo sve što mi je rekao.
Ja sam bio sljedeći na redu. Rekao sam samome sebi: neće biti strašno. Kao kada primaš injekciju. Zatvoriš oči i začas je gotovo. Kao kroz maglu sjećam se da je Camilla bila jednako smirena (ili se dosađivala) kao i ja. Ni meni ni njoj nije bilo pretjerano važno što ono drugo misli. Ona nije bila moja majka, a ja nisam bio najveća zapreka na njezinu putu. Drugim riječima, nisam bio prijestolonasljednik. To što je morala obaviti sa mnom bila je samo formalnost. Pitam se o čemu li smo razgovarali. Vjerojatno o konjima. Camilla ih je voljela, a ja sam znao jahati. Teško mi je zamisliti neku drugu temu koje smo se mogli domisliti.
Sjećam se da sam se, neposredno prije tog susreta, pitao hoće li biti zločesta prema meni. Hoće li biti poput svih zlih maćeha iz bajki. Ali, nije bila. Baš kao i Willy, bio sam zaista zahvalan za to. Napokon, nakon što smo obavili te usiljene susrete s Camillom, imali smo razgovor s tatom.
Onda, dečki, što mislite?
Mislili smo da tata treba biti sretan. Istina, Camilla je odigrala ključnu ulogu u raspadu braka naših roditelja, i da, to je značilo da je imala ulogu i u majčinu nestanku, ali bilo nam je jasno da je i ona, poput svih nas ostalih, bila zarobljena u vrtlogu događaja. Nismo je krivili i zapravo bismo joj vrlo rado bili oprostili, ako bi usrećila tatu. Bilo nam je jasno da ni on, poput nas, nije bio sretan. Uočili smo njegove prazne poglede, uzdahe, frustraciju koja mu se konstantno vidjela na licu. Nismo mogli sa sigurnošću tvrditi, jer tata nije govorio o svojim osjećajima, ali smo nekako tijekom godina složili sve dijelove slagalice i dobili njegov poprilično točan portret, na temelju svih onih sitnica koje su ga odavale.
Primjerice, tata je negdje u to vrijeme priznao da je kao dječak bio "progonjen". Ne bi li očvrsnuo, djed i baka otpravili su ga u internat Gordonstoun gdje je doživio strahovito zlostavljanje. Najčešće žrtve u Gordonstounu bili su kreativci, osjetljivi dječaci, oni koji su voljeli čitati i učiti, drugim riječima, dečki poput tate. Njegove su najfinije osobine bile mamac za grubijane. Sjećam se kako je zlokobno promrmljao: jedva sam preživio.
A kako je uspio preživjeti? Spuštene glave, grčevito stišćući svog plišanog medvjedića, kojega je i dalje, nakon toliko godina, posjedovao. Medo je išao posvuda s tatom. Sada je već jadno izgledao, potrganih udova, s izvučenim koncima na sve strane, s tu i tamo pokrpanim rupama. Izgledao je, mislim, kako je možda tata izgledao nakon što bi prošao kroz ruke školskih nasilnika. Taj je medvjedić zorno dočaravao – bolje nego što je tata mogao opisati riječima – suštinu usamljenosti njegova djetinjstva. Willy i ja složili smo se da je tata zaslužio bolje. Uz dužno poštovanje medvjediću, tata je zaslužio odgovarajuću partnericu. Zato smo, kada nas se pitalo, i Willy i ja obećali tati da ćemo Camilli pružiti dobrodošlicu u obitelj. Jedino što smo zauzvrat tražili bilo je da se njome ne oženi. Ne moraš se ponovno ženiti, uvjeravali smo ga. Vjenčanje bi izazvalo kontroverze. Uzbunilo bi medije. Cijela bi zemlja, štoviše cijeli svijet, brujali o mami, uspoređivali bi nju i Camillu, a to nitko nije želio. Ponajmanje Camilla. Mi te podržavamo, rekli smo. Odobravamo Camillu, rekli smo. Samo te molimo da se ne oženiš njome. Samo budite zajedno, tata.
Nije odgovorio. Ali, ona je odgovorila. I to odmah. Nedugo nakon naših sastanaka nasamo s njom, počela je igrati na duge staze, provodila kampanju koja je za cilj imala brak i naposljetku Krunu. (Uz tatin blagoslov, kako smo pretpostavljali.) Posvuda su se stale pojavljivati priče, u svim novinama, o njezinu privatnom razgovoru s Willyjem, priče koje su sadržavale do u detalje točne informacije, a nijedna od njih, naravno, nije došla od Willyja. Mogle su "procuriti" samo od one druge osobe koja je bila prisutna. A curenje je evidentno poticao novi spin doktor kojega je tata na Camillin nagovor angažirao.
– 16. –
Rano ujesen 1998., nakon što je u proljeće te godine završilo moje obrazovanje u Ludgroveu, upisao sam se na Eton. Bio je to dubinski šok. Najbolja škola za dječake na svijetu, Eton je po mojem mišljenju i zamišljen da šokira. Šok mu je zacijelo bio uglavljen u temeljni statut, možda je čak i bio dijelom uputa koje je arhitektima pri gradnji naložio utemeljitelj škole, moj predak Henrik VI. On je Eton zamislio kao svojevrstan oltar, sveti hram, i zato je želio da izgledom preplavi sva osjetila, kako bi se posjetitelji osjećali kao pokorni, ponizni hodočasnici.
U mom slučaju, učinak je bio postignut. (Henrik je čak školi dao u posjed religijske artefakte neprocjenjive vrijednosti, uključujući dio trnove krune Isusa Krista. Jedan je velik pjesnik nazvao Eton "Henrikovom svetom sjenom".) Tijekom stoljeća misija Etona postala je ponešto manje pobožna, ali je zato kurikulum postao nevjerojatno rigorozan. Postojao je razlog zašto se Eton više nije nazivao običnom školom, već jednostavno... Školom. Za one upućene, on je predstavljao jedini mogući izbor. U svojim je učionicama Eton odgojio osamnaest britanskih premijera, plus trideset i sedam nositelja odlikovanja Viktorijina križa. Bio je to raj za briljantne dječake, te je, stoga, mogao biti samo čistilište za jednoga izrazito nebriljantnog dječaka.
Situacija je postala bolno očita već tijekom prvog sata francuskog. Ostao sam frapiran jer je učitelj cijeli sat vodio na brzom francuskom. Iz nekog je razloga pretpostavljao da smo ga svi tečno govorili. Možda svi ostali jesu. Ali, ja? Tečan francuski? Samo zato što sam ostvario prolaznu ocjenu na prijamnom ispitu? Au contraire, mon ami! Nakon toga prišao sam mu, objasnio da je došlo do grozne pogreške i da sam se našao na krivom predavanju. Rekao mi je da se opustim, uvjerio me da ću začas uhvatiti korak s ostalima. Nije me shvatio; vjerovao je u mene.
Zaputio sam se potom voditelju svoga doma, preklinjao ga da me premjesti u skupinu sporijih govornika, među učenike nižeg stupnja znanja, među dečke exactement comme moi. Učinio je kako sam tražio. No to je bio tek vrh ledene sante. Jednom ili dvaput priznao sam nekom učitelju ili kolegi da ne samo da sam na pogrešnom predavanju, nego da sam na posve pogrešnoj lokaciji. Za mene je sve to bilo daleko previše. Uvijek bi mi govorili: Ne brini se, sve će biti u redu. I ne zaboravi da je i tvoj brat ovdje s tobom!
No, nisam ja bio taj koji je zaboravljao. Willy mi je bio rekao da se pretvaram da ga ne poznajem.
Što?
Ne poznaješ me, Harolde. I ja ne poznajem tebe.
Objasnio mi je kako je Eton u posljednje dvije godine postao njegovo utočište. Nije mu trebao mlađi brat koji će mu se prikrpati, gnjaviti ga pitanjima, gurati se u njegovo društvo. Gradio je vlastiti život i nije ga se želio odreći. Ništa od toga nije mi bilo novo. Willy je uvijek mrzio kada bi netko pogrešno pretpostavio da nas dvojica dolazimo u paketu. Prezirao je to što nas je mama uvijek odijevala u jednake odjevne kombinacije. (Stvar je bila tim gora što je ona zaista voljela ići u krajnost s tom dječjom odjećom; često smo znali izgledati poput blizanaca iz Alise u zemlji čudesa.) Ja to zapravo nisam ni zamijetio. Nije me zanimala odjeća, ni moja, ni bilo čija. Samo da nismo nosili kiltove, s onim zabrinjavajućim nožem u čarapi i propuhom pod stražnjicom, sve ostalo bilo bi prihvatljivo.
Ali, za Willyja je bilo istinsko mučenje nositi isti blejzer i iste uske kratke hlače kao ja. A to što smo sada pohađali istu školu – dotuklo ga je. Rekao sam mu da se ne brine. Zaboravit ću da postojiš. Ali, u Etonu to nije bilo tako lako. Mislili su da nam čine uslugu pa su nas smjestili pod isti vražji krov. Naš dom bio je Manor House. Barem sam bio u prizemlju. Willy je bio gore na katu, sa starijim dečkima.
– 62. –
Willy je zatražio sastanak. Želio je porazgovarati o svemu, o cijeloj katastrofi koja se sručila na nas. Samo on i ja, rekao je. Meg tada nije bila u gradu jer je otišla posjetiti prijateljice pa je trenutak bio dobro pogođen. Pozvao sam ga k sebi. Sat poslije došao je u Nott Cott, u kojem nije bio otkad se Meg uselila. Izgledao je razjareno. Bilo je predvečer. Ponudio sam mu piće, upitao ga za obitelj. Svi su dobro. On mene nije upitao za moju obitelj. Samo je krenuo. Bacio je karte na stol.
Meg je teška, rekao je.
Oh, stvarno?
Nepristojna je. Gruba. Odbila je od sebe pola djelatnika.
Ovo nije bio prvi put da poput papige ponavlja novinski narativ. Teška vojvotkinja i sve to sranje. Glasine, laži iz njihova tima, tabloidno smeće – i to sam mu rekao, ponovno. Rekao sam mu da očekujem više od svojega starijeg brata. Šokiralo me da ga je to zbilja razdražilo. Je li došao ovamo očekujući nešto drugo? Je li mislio da ću se složiti s time da je moja žena čudovište?
Rekao sam mu da se smiri, udahne i stvarno se zapita: Zar Meg nije njegova šogorica? Zar ne bi ova institucija djelovala toksično na svaku novopridošlicu? U najgorem mogućem scenariju, ako je njegova šogorica i imala problema s prilagođavanjem na novi ured, novu obitelj, novu državu, novu kulturu, nije li mogao jasno uvidjeti da joj treba dati malo prostora? Zar je ne možeš podržati? Pomoći joj?
Nije bio zainteresiran za raspravu. Došao je postaviti pravila. Htio je da se složim s njim da Meg nije u pravu, a onda da se složim s njim da treba nešto poduzeti u vezi s tim. Primjerice, što? Da je ukorim? Dam joj otkaz? Razvedem se od nje? Nisam znao. Ali nije znao ni Willy, nije bio razuman. Svaki put kad bih ga pokušao smiriti, istaknuti mu koliko je nelogično to o čemu je govorio, postajao je još glasniji. Nadglasavali smo se, obojica smo vikali.
Od svih različitih, uzburkanih osjećaja koji su jurili mojim bratom toga poslijepodneva, jedan me osobito zaskočio. Doimao se povrijeđenim. Kao da se ja loše ponašam prema njemu zato što mu se krotko ne pokoravam, već sam toliko drzak i niječem njegove tvrdnje, odnosno suprotstavljam mu se, pobijam njegove spoznaje, koje potječu od njegovih povjerljivih pomoćnika. Ovdje je postojao scenarij, a ja sam se drznuo ne pridržavati ga se. Poprimio je gard prijestolonasljednika i nije mogao shvatiti zašto ja poslušno ne igram ulogu rezerve.
Sjedio sam na kauču, a on se nadvisio nada mnom. Sjećam se da sam rekao: Willy, trebaš me saslušati.
Nije htio. Jednostavno me nije htio čuti. Istinu govoreći, on je osjećao isto prema meni. Nazivao me pogrdnim imenima. Svakojakim. Rekao je da odbijam preuzeti odgovornost za ono što se događa. Rekao je da ne marim ni za svoj ured, ni za svoje djelatnike.
Willy, navedi mi jedan primjer–
Prekinuo me, rekavši da mi pokušava pomoći.
Jesi li ozbiljan? Pomažeš mi? Oprosti – ovo zoveš pomaganjem? Pomažeš mi?
Iz nekog ga je razloga to stvarno raspalilo. Zakoračio je prema meni, psujući. Do tada sam se osjećao neugodno, ali sada sam se osjećao pomalo uplašeno. Ustao sam, progurao se mimo njega, otišao u kuhinju i stao pokraj sudopera. Bio mi je odmah za petama, vrijeđao me i vikao. Nalio sam jednu čašu vode sebi, a drugu njemu. Dao sam mu je. Mislim da nije popio ni gutljaj.
Willy, ne mogu razgovarati s tobom kad si ovakav.
Spustio je vodu, još me jednom nazvao nekim uvredljivim imenom, a onda nasrnuo na mene. Sve se dogodilo vrlo brzo. Iznimno brzo. Uhvatio me za ovratnik, rastrgao mi ogrlicu i oborio me na pod. Pao sam na pseću posudicu, koja je pukla ispod mojih leđa, a rubovi su me porezali. Ležao sam zbunjen jedan kratki trenutak, zatim sam ustao i rekao mu neka ode.
Hajde, udari me! Osjećat ćeš se bolje ako me udariš!
Što da učinim?
Hajde, uvijek smo se tukli. Osjećat ćeš se bolje ako me udariš.
Neću, samo ćeš se ti osjećati bolje ako te udarim. Molim te... samo idi.
Izašao je iz kuhinje, ali nije otišao iz Nott Cotta. Bio je u dnevnom boravku, znao sam. Ja sam ostao u kuhinji. Prošle su dvije minute, dvije duge minute. Vratio se, činio se žalostan, i ispričao se. Otišao je do ulaznih vrata. Ovaj sam ga put pratio. Prije nego što je izašao, okrenuo se i doviknuo: Ne moraš ispričati ovo Meg.
Misliš to da si me napao?
Nisam te napao, Harolde.
Dobro. Neću joj reći.
Dobro, hvala ti.
Otišao je. Pogledao sam u telefon. Obećanje je obećanje, rekao sam, pa ni sam mogao nazvati svoju suprugu, ma koliko da sam to želio. Ali s nekim sam morao razgovarati. Pa sam nazvao svoju terapeutkinju. Hvala Bogu, odgovorila je na poziv. Ispričao sam joj se zbog uznemiravanja i rekao da nisam znao koga bih drugoga nazvao. Rekao sam joj da sam se posvađao s Willyjem i da me srušio na pod. Pogledao sam se i rekao joj da mi je košulja razderana, a ogrlica rastrgana. Milijun smo se puta potukli, rekao sam joj. Kao dječaci ništa drugo i nismo radili, nego se tukli. Ali ovo je bilo drugačije. Terapeutkinja mi je rekla da dišem duboko. Nekoliko me je puta zamolila da joj opišem taj prizor. Svaki mi se put sve više činio kao noćna mora. To me malo smirilo. Rekao sam joj: Ponosan sam na sebe.
Ponosan, Harry? Zašto?
Nisam mu uzvratio udarac.
Održao sam danu riječ i nisam ništa rekao Meg. No nedugo nakon što se vratila sa svojega putovanja, ugledala me je dok sam izlazio iz tuša i zinula.
Haz, kakve su ti to ogrebotine i podljevi na leđima?
Nisam joj mogao lagati. Uopće nije bila iznenađena i uopće nije bila ljuta. Bila je strašno tužna.
– 63. –
Nedugo nakon toga dana bilo je objavljeno da dva kraljevska kućanstva, Cambridge i Sussex, neće više dijeliti ured. Nećemo više raditi zajedno ni u kakvom svojstvu. Velika četvorka... finis. Reakcija je bila očekivana. Javnost je jadikovala, a novinari brujali. Mnogo je više obeshrabrujući odgovor bio onaj moje obitelji. Tišina. Nikad nisu ništa javno komentirali, kao što ni meni nikad ništa nisu rekli privatno. Tata mi se uopće nije javio, kao ni baka. Jako sam se zamislio zbog tišine koja je obavila sve što se događalo meni i Meg. Uvijek sam sebi govorio da samo zato što svi u mojoj obitelji nisu jasno i glasno osudili napade medija, to nije značilo da ih i podržavaju. No sada sam se pitao: Je li to točno? Kako znam? Ako nikad ništa ne govore, zašto ja toliko često pretpostavljam da znam kako se osjećaju? I da su nedvosmisleno na našoj strani? Sve čemu su me učili, sve što sam tijekom odrastanja prihvatio kao uvjerenja o obitelji i monarhiji, o njihovu temeljnom poštenju, radu na ujedinjavanju a ne na razjedinjavanju, bilo je potkopano i dovedeno u pitanje. Je li sve bilo lažno? Je li sve to bila samo predstava? Jer ako se nećemo zauzeti jedni za druge, ujediniti oko svoje najnovije članice, svoje prve članice miješane rase, tko smo onda zapravo mi bili? Je li to bila prava monarhija? Je li to bila prava obitelj? Zar nije uzajamna zaštita prvo pravilo u svakoj obitelji?
