Deset godina od odlaska proslavljenog Vjekoslava Šuteja: 'Ne uspijevam prizvati u sjećanje Điđija kako pjeva. Ne čujem više njegov glas'

Naš proslavljeni dirigent Vjekoslav Šutej, koji je preminuo 2. prosinca prije deset godina, zapravo nikad nije napustio svoj dom - u stanu na zagrebačkom Medveščaku on je uvijek tu sa svojom suprugom Ivanom (44), kćeri Emom (16) i sinom Nikšom (13).

- O njemu neprestano pričamo, slušamo i gledamo snimke njegovih koncerata, njegova glazba nije i neće utihnuti. Njegov život ostavio je isuviše snažan trag u svima nama da bi se ugasio - kaže Ivana Šutej, doktorica znanosti zaposlena na Stomatološkom fakultetu, koja o suprugu Điđiju govori vedro i s ponosom. No stan u kojem je nakon suprugove smrti nastavila živjeti s djecom nije mirni dom tihog obožavanja. Tu vladaju život i živost kakvu unose tinejdžeri koji sviraju klavir, pjevaju, odlaze na aktivnosti ili se vraćaju s njih, a pozdravljaju ih razigrano dva psa i mačka, koja cijeli prostor smatra svojim kraljevstvom i određuje gdje će se penjati ili sjediti. U tome je najveća promjena, kaže Ivana, koja je u jednom davnom intervjuu rekla da “Điđi ne može pristati na psa”; njemu je bila potrebna tišina za rad i koncentraciju, ali i odmor, koji je najviše volio provoditi na pučini, na jahti “Alemka”, nazvanoj po kćeri iz prvog braka.

I Ivana - čije je djevojačko prezime Stamać, a korijeni s otočića Molat u zadarskom arhipelagu - uživala je na moru, no jahte se prve morala odreći kad je njezin suprug izgubio dugu i iscrpljujuću bitku protiv leukemije, a ona ostala sama s dvoje male djece i jednom plaćom hrvatskog znanstvenika. Osim ploča i CD-a s videozapisima maestrova rada, u dnevnoj sobi postavljeno je i projekcijsko platno za gledanje filmova i snimki koncerata u većem društvu. Baš su nedavno gledali netom pronađenu snimku “Traviate” u Splitu s mladom Cynthijom Hansell Bakić, jednu od prvih Điđijevih predstava. Dobro se vidjelo koliko je uzbuđen, još nespretan, čak su i djeca primijetila razliku u nastupu svojeg genijalnog oca, poslije tako sigurnog u svoje znanje i pokrete.

Mario Kučera

Ivana, koja se s 24 godine starijim Điđijem upoznala 1998. na Svjetskoj izložbi u Lisabonu, dok je pjevala u akademskom zboru “Ivan Goran Kovačić”, nedavno je ponovno počela pjevati - ovaj put u Zboru liječnika.

- U obitelji Šutej uvijek se pjevalo. Njegova majka Alemka bila je operna pjevačica i doktorica prava, kao i njezin brat Nikša Štefanini. Operni pjevač bio je i Điđijev otac Josip Šutej, naš poznati Ero s onoga svijeta. Điđijevi inozemni prijatelji odreda su velike operne zvijezde - Denyce Graves, Leo Nucci, José Carreras, Ramon Varga, a i Điđi je kao mladi glazbenik uzimao satove pjevanja. Govorio mi je kakav bi on bio genijalan pjevač da mu je uz ovo dubinsko razumijevanje muzike i opere samo malo bolji glas - govori kroz smijeh.

Mario Kučera

Je li život s Điđijem bio pjesma? Ivana kima glavom te odmah dodaje da se nije usudila zapjevati pred njim, iako on nikad nije prema njoj bio kritičan. No, previše je poštovala njegovo istančano uho i osjećaj za muziku da bi, sramežljiva kakva jest, Điđija “izložila” svojem glasu. No svake godine svi bi zapjevali, i to “Tihu noć”, uz okićenu jelu, na Badnjak.

- Dobro pamtim te večeri, ali ne uspijevam prizvati u sjećanje Điđija kako pjeva. Ne čujem više njegov glas. Grozim se tih zaborava - sjetno kaže Ivana. Obiteljsku tradiciju nastavlja kći Ema, za sada u Zvjezdicama. Katkad prije nastupa ona svoje cure iz zbora kratko uvodi, dirigira im, a njihov ravnatelj Zdravko Šljivac kaže da će jednoga dana sigurno biti dirigentica jer je dobra u teoriji, razumije muziku, ima osjećaj za dinamiku i jasna je u mahanju. Ema, učenica Klasične gimnazije, zasad se opire ideji da postane dirigentica, no Ivana je sigurna da će ostati u glazbi i nakon srednje glazbene škole Elly Bašić. Voli sve, posebno operu i mjuzikl. Bila je dvije godine zaredom u ljetnom kampu u Salzburgu, pod pokroviteljstvom Bečke filharmonije, koji se tijekom festivala organizira za one koji žele steći uvid u rad na operi.

Petar Jurica

Ivana je ovog listopada djecu vodila u London na mjuzikl “Matilda”, spremaju se otići na “La Boheme” u bečku Operu, bili su i u veronskoj Areni, gdje je nekad davno Điđi dirigirao izvedbom “Rigoleta”, a tromjesečna Ema bila je u kolicima iza pozornice. Dok je Ivana kao hipnotizirana promatrala scenu i talijansku publiku koja traži bis arija usred predstave, operni prvak Leo Nucci je između izlazaka na pozornicu ljuljuškao i zabavljao malu Emu.

Kad su se Ivana i Điđi upoznali, najprije ju je odveo u Veneciju. Opera La Fenice, gdje je početkom devedesetih bio muzički direktor, upravo se obnavljala, no Điđi ionako nije volio gledati tuđe predstave jer se posve predavao i iscrpljivao svojima na najuglednijim pozornicama svijeta. Zato joj je sretan pokazivao grad koji je zavolio dok je vodio njegovu najvažniju glazbenu instituciju, ali i uz dobru prijateljicu Jagodu Buić, u čijem su stanu tada boravili. Ivana je pozvala veliku umjetnicu da ga se prisjeti u povodu 10. godišnjice smrti, a Jagoda je odlučila napraviti videoizložbu u čast Điđiju, u za nju novom mediju. Ponekad se, kaže, boji da se Điđija zaboravlja jer nije dovoljno prisutan u životu i sjećanju grada kojem je toliko dao. Kad se gradila nova Muzička akademija, Ivani se činilo da bi bilo lijepo da se dvorana zove po njemu, no nije bilo na njoj da to “gura”, iako je upravo ona inzistirala da maestro nikad ne ostavi Muzičku akademiju, da svakako gradu i studentima prenese svoje znanje i dâ komadić sebe.

- Ni danas mi nije žao što smo ostali ovdje, pogotovo kad slušam Ivana Repušića. On je doista prigrlio sve što mu je Điđi pružio i na tom temelju gradio svoje. Ja osjetim Šutejevu školu. I danas mi se događa da kad odem na koncert ili u kazalište, primjećujem greške i mislim u sebi - Điđi to ne bi tako. On me naučio gdje su ključni trenuci partiture i zašto je važno da se naprave dobro. Naučio me da muziku slušam na poseban način, tako me oplemenio - pripovijeda Ivana i dodaje da je samo u vezi s glazbom, kad su djeca bila mala, bila oštra i odlučna. Govorila im je da nema odustajanja, da je to škola, ponavljala da ih njihovo prezime obvezuje da budu muzički pismeni. Tek kad su oboje krenuli u srednju muzičku, nakon što su savladali temelje, odjednom su počeli istinski uživati u toj umjetnosti. Ema sad i sama ode u HNK, gleda opere i po nekoliko puta, planira i željno iščekuje izvedbe koje će gledati u velikim europskim kućama.

Kad Ivana razmišlja o stanju u hrvatskoj kulturi, nerado priznaje da katkad pomisli kako bi joj Điđi rekao barem pet puta godišnje da moraju otići van. No, baš sad, o desetoj godišnjici njegove smrti, obitelj očekuju izuzetni doživljaji. Điđijev bliski prijatelj Dražen Siriščević, ravnatelj Dvorane Lisinski, organizirao je 14. prosinca izvedbu Verdijevog “Rekvijema” sa Zagrebačkom filharmonijom i zborom “Ivan Goran Kovačić” te zborom opere HNK, kojim će dirigirati Ivan Repušić. Nastupit će i velike svjetske operne zvijezde, među ostalima i Tomislav Mužek, kojeg je Điđi cijenio od samih njegovih početaka. Ivan Repušić dirigirat će 22. prosinca i koncertom u Splitu u spomen na Vjekoslava Šuteja, purgera kojeg su Splićani istinski prihvatili i zavoljeli. Tamo će netom prije Božića nastupiti i zvijezde s kojima je Điđi radio, poznati meksički tenor Ramon Vargas te rumunjski bariton George Petean.

Povjesničar Ivica Prlender, pod pokroviteljstvom grada Zagreba i Filharmonije, upravo priprema monografiju, istodobno upućenu, stručnu i toplu jer su Điđi i on bili prijatelji. Promocije će se održati za trajanja kulturnog ljeta u Zagrebu, potom u Splitu na maestrov rođendan, a onda i u Dubrovniku, jer njegova obitelj i prijatelji žele slaviti njegov život i postignuća, razgovarati i slušati o životu umjetnika, baš kao što njegova djeca slušaju o ocu cijeli život od mame, tatine sestre, glumice Ane Marije Fabris, i svoje starije sestre Alemke, s kojom su veoma bliski.