Duško Ljuština, najdugovječniji kazališni ravnatelj u Hrvatskoj, koji nakon 35 godina odlazi s čela zagrebačkog Kerempuha, u mirovini će se posvetiti unučici i svom ranču u Lici, a uoči 70. rođendana čeka ga i obrana doktorske disertacije na sveučilištu u Osijeku
Po čemu ćete pamtiti svojih 35 godina u Kerempuhu?
- Po prvom kontaktu sa suradnicima i dogovoru o boljoj budućnosti koju ćemo zajednički graditi, korak po korak. U tome smo i uspjeli.
Koliko ste puta za to vrijeme bili na bolovanju?
- Samo jednom. I to kad sam operirao kralježnicu. No već sam četvrti dan nakon operacije u bolničkoj sobi održao kolegij. Inače sam uvijek bio na poslu, čak i s vodenim kozicama, s maskom na licu.
Opisuje li vas kao takvog i predstava u režiji Krešimira Dolenčića, s kojom će vas vaš ansambl 26. veljače ispratiti u mirovinu?
- ‘Kerempuhovanje’ nije posvećeno samo meni, nego svim mojim suradnicima koji su u proteklih 35 godina sa mnom stvorili moćnu kazališnu kuću. No u autobiografiji ‘Rasprodano’, koju istodobno predstavljam, opisujem svoj put od dolaska iz Like u Zagreb do današnjih dana.
Koja vas je predstava najviše nasmijala?
- Kao ravnatelj sam drhtao nad svakom predstavom i izvedbom, pa sam najviše vremena proveo u grču. No uživao sam kad se publika grohotom smijala.
Kako to da ste tek u zrelim godinama postali student?
- Jer zbog posla nisam na vrijeme pozavršavao škole koje sam trebao: prvo sam na Veleučilištu Baltazar u Zaprešiću diplomirao projektni menadžment, pa na Sveučilištu u Osijeku magistrirao marketing posebnih područja. No još nisam gotov sa školom, jer ću ovih dana saznati termin za obranu doktorske disertacije ‘Uloga i primjena marketinga u hrvatskim kazalištima’ u Osijeku.
Koga smatrate našim najboljim komičarima?
- Kerempuhov ansambl je bio i ostao rasadnik vrhunskih komičara: među živima ne želim nikoga izdvajati, a od pokojnih nezaboravni su bili Mladen Crnobrnja Gumbek, koji je godinama bio zaštitni znak našeg kazališta, te Ivo Serdar, dragi i česti gost na našoj sceni.
Jeste li šef kojeg ljudi vole ili ga se boje?
- Nemaju me se zašto bojati, pa se nadam da me vole. No znam da su me se neki i bojali, vjerojatno zato što puno radim i stalno učim, a to tražim i od svojih kolega.
Što vas može izbaciti iz takta?
- Ljudska glupost, jal i zloba.
A rasplakati?
- Privatne tragedije i velike nesreće. A u posljednje vrijeme i visoka umjetnost: dobra literatura, sjajna uloga, glazba...
Čime ćete se baviti u mirovini?
- Nastavit ću voditi Teatar Ulysses, a ostajem na raspolaganju i Romanu Šuškoviću, novom ravnatelju Kerempuha, ako mu budem potreban. I više vremena provodit ću s unučicom te u svojoj Lici.
Što sve uzgajate na svom ranču u Lici?
- Biljke i životinje, svašta pomalo, a najviše sadim krumpir, jer je lički najbolji na svijetu.
Po čemu ste tipični Ličanin?
- Ličani su ljudi velikog srca, koji više od svega cijene čast i poštenje. Umišljam si da sam takav.
Koja su vam najdraža mjesta u Zagrebu?
- Samo i jedino Kerempuh.
Kako vas služi zdravlje?
- Ne mogu se požaliti. Jedino leđa malo štekaju.
Na što vam nije žao potrošiti novac?
- Privatno trošim na razne gluposti, posebno na buvljacima, no zato na poslu dvadeset puta okrenem svaki račun. Pa na odlasku ostavljam pun račun, čime se ponosim.
Što prvo primijetite na ženama?
- Prvo primjećujem žene.
Što ste najluđe učinili zbog ljubavi?
- Najveće ludorije činim iz ljubavi prema 1,5-godišnjoj unučici. Zove se Lika Marija i njoj je sve dopušteno, čak i da me poteže za brk.
Koje ljudske osobine ne podnosite?
- Najteže podnosim ljude koji pod svaku cijenu žele biti u središtu pažnje i one koji donose neutemeljene zaključke.
Planirate li veliku feštu u povodu 70. rođendana početkom listopada?
- Zasad ne.
Čemu se još nadate?
- Da ću pratiti odrastanje i sudjelovati u odgoju svoje unučice.