Pričali smo s kćeri legendarnog Charlieja Chaplina:'Što je više bora, to je više ponuđenih uloga'

Belgijski redateljski dvojac Jessica Woodworth i Peter Brosens na istarskom otočju, naime, snimali su nastavak filmskog hita “Kralj Belgijanaca”. Riječ je o komediji apsurda i stvaranju Nove Europe - zajednice naroda nastale na ruševinama Europske unije. I to pod upravom radikalne desnice, koja za prvog vladara svoje tvorevine želi kralja bez zemlje, čija se država raspala zbog rastućeg nacionalizma i nepomirljivih razlika između Valonaca i Flamanaca. Najstarija kći od osmero djece legendarnog komičara Charlieja Chaplina, iz njegova četvrtog braka s Oonom O’Neill, u njemu igra poljsku aristokratkinju, kraljevu prijateljicu, a za ulogu je morala naučiti njemački. - Govorim engleski, francuski i španjolski, a s njemačkim se jedva snalazim pa sebi zvučim neuvjerljivo, otprilike kao i kad pokušavam govoriti hrvatski. No, takav je posao glumice: kad sam dobila ulogu Coco Chanel u filmskom ciklusu Karla Lagerfelda, preslušala sam sve njezine intervjue i pomno izučila njezin izgovor i sintaksu na francuskom. No, Karl je inzistirao da se sva četiri filma snime na engleskom - kaže glumica, kojoj ni subotnji kišni potop na Brijunima nije pokvario raspoloženje. Na ekskluzivni intervju za Gloriju u hotelu Neptun, u kojem je smještena, stigla je odjevena poput djevojčice - u uskim trapericama i sneakersicama s cvjetnim uzorkom, koje je nabavila na setu svog prethodnog filma u Argentini, majici s likom žabe u ulozi DJ-a, ogrnuta Chanelovim šalom, darom svog prijatelja Karla Lagerfelda. Ispod donjih kapaka olovkom je istaknula dva madeža, prvi od svojih zaštitnih znakova. Drugi je anoreksična mršavost: Geraldine Chaplin visoka je, naime, 165 centimetara, poput svog oca, a teži samo 45 kilograma. Posljedica je to strogog ba­­letnog režima, jer bila je talentirana balerina prije ne­­go što je u glavnoj ženskoj ulozi debitirala u francuskoj kriminalističkoj drami “Jednog lijepog jutra” uz Jean-Paula Belmonda.

Jeste li kad prije bili u Hrvatskoj? - Da, na obiteljskom krstarenju 1983., šest godina nakon očeve smrti: s majkom, njezinim tadašnjim partnerom, svojim suprugom Patricijem Castillom te dvije sestre i njihovom pratnjom. Na brod smo se ukrcali u Veneciji, a putovanje smo završili na jugu Dalmacije nakon što smo obišli mnoge jadranske otoke, ali ne i Brijune, koji su tada bili zatvoreni za javnost. Bilo nam je fantastično, odlično smo se tada proveli - zabavljali se, jeli i kupali.

Jeste li se i sada uspjeli okupati?

- Ne. To je možda najneobičnije što mi se na Brijunima događa, jer u Švicarskoj - živim u mjestu Corsier-sur-Vevey na obali Ženevskog jezera, uz granicu s Francuskom - svaki dan plivam. I to ne u bazenu, nego u jezeru. I ljeti, i zimi, kakvo god vrijeme bilo. Čak i kada sniježi.

Kako to sebi objašnjavate?

- Glumački posao zahtijeva potpunu posvećenost pa niti izvan seta ne izlazim sasvim iz lika koji igram. To je razlog zašto si, kad radim, uskraćujem neke privatne užitke.

Tko je Lady Liz u filmu “Bosonogi car”?

- Lady Liz je ostarjela poljska aristokratkinja, već dvadeset godina pod liječničkim nadzorom u sanatoriju na Brijunima. Zatvorena je zbog neuračunljivosti, jer bez prestanka komunicira sa svojom navodnom sestrom blizankom, koju okolina smatra utvarom njezina uma, i tamo se sprijatelji s bivšim belgijskim kraljem, prvim suverenom Nove Europe. Lady Liz se zapravo ne zove tako, nego je kodno ime dobila po sobi u koju je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito smjestio svoju gošću Elizabeth Taylor, a sada ona živi u njoj. Među pacijentima su tako i Jaser Arafat, Fidel Castro, Indira Ghandi, Richard Burton, a belgijski kralj je na Brijunima - drug Brežnjev.

Zabavljate li se dobro na setu?

- Da, često, jer su scenarij i dijalozi urnebes­ni, a povezani su u ludu i apsurdnu priču, nažalost itekako moguću, s izravnim referencama na političke i društvene procese kakvima upravo svjedočimo. Dakle, nije riječ o bezazlenom smijehu kao u komediji situacije, kad se netko, primjerice, posklizne na koru od banane, nego se zapravo ismijavamo užasu koji nam se događa - zatvaranju granica, usponu isključivosti, radikalizama i nacionalizama svih vrsta. Smijeh je zapravo oružje kojim to želimo raskrinkati i suprostaviti se. Sličnu stvar je napravio moj otac s komedijom “Veliki diktator” 1940. U njemu je ismijao ideju Trećeg Reicha i nacističkog vođu Adolfa Hitlera, kojeg je spletom okolnosti zbog fizičke sličnosti zamijenio židovski brijač.

Matej Dokić

Strahujete li privatno za europsku budućnost?

- Da. Muka mi je od ideja kakve propagira i za - govara radikalna europska desnica, a na koje pravi odgovor nema aktualni politički establišment. Toga se bojim, jer mi je nepojmljivo da nakon osamdeset godina možemo ponavljati iste po­­greške kakve su nas odvukle u najveće krvoproliće u novijoj povijesti.

Rođeni ste u Americi, školovali se u Švicarskoj i Velikoj Britaniji, a s drugim suprugom, čileanskim snimateljem Patricijem Castillom, živite između Švicarske, Španjolske i Sjedinjenih Država: gdje vam je dom?

- Ondje gdje se trenutačno nalazim, dakle, sada sam Hrvatica - jer radim i živim u Hrvatskoj. Inače me u Velikoj Britaniji zbog naglaska smatraju Amerikankom. Jedino se u Švicarskoj ne pi­­taju odakle sam, što valjda znači da me smatraju svojom. Onamo smo se preselili 1953., nakon što mi je otac, pod optužbom da je komunistički simpatizer, prognan iz Sjedinjenih Država.

Gdje se vi najbolje osjećate? - Obožavam Miami, jer je u tom gradu baš sve - umjetno. Ne samo stvari, nego i stabla, i travnjaci, pa čak i ljudi. Jednog jutra sam se, primjerice, probudila i s prozora svjedočila nevjerojatnom prizoru - susjedi su usisavali svoj umjetni travnjak. Taj grad mi se posebno sviđa jer sam u njemu nevidljiva, baš kao i svatko stariji od 28 godina. Zato tamo najviše volim sjediti i promatrati: primjerice, predivne mišićave mlade homoseksualce, s implantantima u listovima dok izlaze u šetnju sa svojim prekrasnim psima s prvoklasnim pedigreom, a u vrtu im se šepure paunovi. I žene drže do sebe pa sve imaju implantate u obrazima, usnama, grudima... Osim toga, sve fitness dvorane su ostakljene pa možete voajerski uživati u tim prekrasnim ljudima dok vježbaju. Ako slučajno i pomislim da sam netko, tamo se spuštam na zemlju jer me - kao da sam duh - baš nitko ne primjećuje.

Koji su najvažniji filmovi u vašoj karijeri? - Uvijek mi je najvažniji film onaj ko­­ji trenutačno snimam, no najuzbudljivije su mi bile 70-e, kad sam mnogo radila u Španjolskoj i Hollywoodu, i to s redateljima poput Carlosa Saure, Roberta Altmana, Jamesa Ivoryja, Alana Rudolpha...

U svijet filma ušli ste na velika vrata - u prvom filmu partner vam je bio Jean-Paul Belmondo, u drugom Omar Sharif u “Doktoru Živagu”.

- Da, jer sam besramno iskoristila svoje prezime i činjenicu da je moj otac imao odlične veze. Prije toga sam bila balerina, ali sam shvatila da od toga za mene nema kruha, jer sam se plesu prekasno posvetila. Kad je ta ljubav popustila, godinama nisam mogla gledati balet niti na televiziji, sve dok mi Pedro Almodovar nije dodijelio ulogu učiteljice baleta u filmu “Pričaj s njom” 2002. To je za mene bilo iscjeljujuće iskustvo i otada sam prema svojoj prvoj ljubavi - ravnodušna.

Tko su najseksi frajeri s kojima ste glumili? - Potpisujem izjavu starog dobrog Bernarda Shawa, koji je rekao da su glumice uvijek malo više od žena, a glumci uvijek malo manje od muš­karaca. Doduše, moram priznati da su mi koljena klecala kad bih u krupnom kadru ugledala mladog Roberta Mitchuma, ali s njim nisam igrala. Pravi frajer bio je i Belmondo, koji je baš kad smo snimali bio muškarac u naponu snage, ljepote i muškosti. Radila sam s mnogim ljepotanima i džentlmenima kao što su Omar Sharif i recimo Udo Kier, s kojim sada snimam na Brijunima. No, kao što znate, više od glumaca seksi su mi redatelji i snimatelji - dvanaest sam godina bila u vezi sa španjolskim redateljem Carlosom Saurom, a nakon toga sam se udala za čileanskog snimatelja Patricija Castillu i s obojicom imam djecu.

Jeste li se kad zaljubili u kolegu glumca?

- Da, i to u beogradskog studenta s kojim sam u Novom Sadu snimala talijanski film “Ići ćemo u grad”. Njegovo ime ne želim otkriti jer više nije među nama. Izlazili smo u Beogradu i tulumarili u Budimpešti, a snimanje pamtim i po tome što su me kolege nasamarili: željela sam naučiti pozdravljati, a oni su mi rekli da se dobro jutro kaže “u p... materinu”. Tako sam idućeg jutra sve slala u rodno mjesto, dok je ekipa oko mene umirala od smijeha.

Getty Images for Chanel

Je li vam Karl Lagerfeld jedan od omiljenih redatelja?

- Da, obožavala sam ga i smatrala apsolutnim genijem i prije nego što sam ga upoznala. Karl me u mojim sedamdesetima na velika vrata uveo u svijet visoke mode. Njegov asistent pozvao me na snimanje u Pariz bez da mi je pokazao scenarij, a u predsjedničkom apartmanu najboljeg hotela dočekao me buket sa stotinu ruža. Upoznali smo se tek na setu, prvog dana snimanja: bio je skriven iza tamnih naočala, a kad ih je skinuo, ugledala sam najslađe svjetlosmeđe oči na svijetu. Karl je s jedne strane zločest tip, koji želi sve držati pod kontrolom, a s druge iznimno zabavan i ugodan sugovornik koji, kao i ja, obožava tračati. No, sve što dotakne, pretvara u zlato.

Jeste li povezani sa svojom trojicom braće i četiri sestre?

- Ne. Otkako je moja majka preminula 1991. svi su se međusobno posvađali, kao psi i mačke. Bilo je to strašno razdoblje jer je majka, apsolutno pravedno, željela da se imovina, novac i filmska prava podijele na osam jednakih dijelova. No, prava na tatine filmove je nemoguće tako podijeliti pa se o svakoj odluci uz mnogo međusobnih svađa i optužbi glasalo, a rezultat je obično bio četiri protiv četiri. Nakon nekog vremena to više nisam mogla podnijeti i povukla sam se odustavši od svakog financijskog interesa. I otada sve funkcionira odlično.

Je li vaš otac bio komičar i doma?

- Da, uvijek kad je imao publiku. Valjda je zato želio osmero djece. No, bio je i strog: inzistirao je da mu se djeca obrazuju i završe fakultete, što nitko od nas nije napravio. Vjerojatno mu je to bila najveća frustracija, jer nitko od nas nema pristojnu profesiju - arhitekta, pravnika, liječnika, bankara... Ali mi je žao što nije dočekao uspjehe unuka, kojima bi se sigurno ponosio. Moj sin Shane Saura Chaplin (42) je, recimo, vrhunski psiholog, eminencija svoje struke u SAD-u.

Jeste li sretni s glumačkim izborom svoje kćeri Oone Chaplin (32)?

- Oona je obožavana kći i kod kuće nije naučila na odgovor “ne”, s čime se u svom poslu stalno susreće. Kad je počinjala, rekla sam joj da se može smatrati sretnom ako na stotinu audicija dobije jednu ulogu. To nisam sama doživjela jer sam bila kći Charlieja Chaplina, odrasla sa srebrnom žlicom u ustima, s fantastičnim očevim kontaktima i njegovim financijskim zaleđem, ali sam primjećivala oko sebe sve što Oona sada proživljava.

Razmišljate li o mirovini?

- Naravno. Ali ću nastaviti snimati sve dok budu nudili scenarije u filmovima kakve želim gledati.

Kako se snalazite u ulozi bake?

- Nikako. Izgledam poput užasne stare vještice pa djeca obično vrište kad me ugledaju, a unuke uglavnom doživljavam kao smetnju svojoj obožavanoj djeci te im stalno prigovaram i derem se na njih. Ako unuk dosađuje mome sinu, uvijek sam na strani svoga djeteta, bez obzira što mi unuk tumači da se on ne svađa s mojim sinom, nego sa svojim ocem. Dakle, kao baka zatvorena sam u krugu bez izlaza. Jedino dijete koje me se ne plaši jest unuka moga supruga, koju smatram svojom. Ona me je, kao i ja nju, zavoljela na prvi pogled.