'Ne kaže se zaludno da smo u svakoj igri bolji ako igramo s boljim od sebe. U Ustavu Republike Hrvatske imao sam upravo tu sreću, igrao sam s jednim od najboljih', rekao je redatelj Rajko Grlić o preminulom kolegi Nebojši Glogovcu na čijem posljednjem ispraćaju u Beogradu nije mogao biti jer trenutačno boravi u Americi.
Rajko Grlić, redatelj filma “Ustav Republike Hrvatske” za Gloriju je ispričao kako se sprijateljio s Nebojšom Glogovcem.
'Više od godinu dana tražio sam glumca za glavnu ulogu u filmu “Ustav Republike Hrvatske”. Tražio sam nekoga tko pojavom i mentalnim sklopom odgovara tom liku i na kraju ga nisam našao. Iz očaja sam odlučio pokušati s “anticastingom”, naći nekoga tko sa zamišljenim likom nema ništa zajedničko. To me dovelo do Nebojše Glogovca. Nazvao sam ga, objasnio o čemu se radi i poslao mu scenarij. Nekoliko dana kasnije došao je u Zagreb. Razgovarali smo, probali, snimali, improvizirali sa šminkom, haljinama, visokim petama...
Od početka proba bilo je jasno da je on taj koga tražim. Ne kaže se zaludno da smo u svakoj igri bolji ako igramo s boljim od sebe. U “Ustavu Republike Hrvatske” imao sam upravo tu sreću, igrao sam s jednim od najboljih. Dugo smo se pripremali, gotovo pola godine nalazili se na raznim lokacijama, od Salaša 137 u Vojvodini do Gorjana u Istri, čitali, pričali, vadili iz sjećanja ljude kojima smo namjeravali ukrasti grimasu, pokret, pojedinu riječ. Dogovorili smo se da dođe u Zagreb te da uz pomoć lektorice prođemo scenarij, ustanovimo osnovne naglaske. Ukratko - da proces pretvaranje Hercegovca u Zagrepčanina započnemo s radom na jeziku.
Evo jedne male priče s tog početka.
Gospođa Đurđa Škavić, najslavnija zagrebačka lektorica, čitav život provela je s glumcima učeći ih kako se nešto izgovara. Za razliku od mnogih iz njene branše, ne pati od jezične uškopljenosti, voli živi jezik. Nazvao sam je, rekao da radim novi film, da dolazi glumac s kojim bih želio da prođe tekst i pitao mogu li joj poslati scenarij. Mirno je odgovorila: “Gospon Grlić, molim vas, nemojte mi ništa slati. Stara sam i ja to više ne radim. U zadnje vrijeme čak ni ne izlazim!” Trebalo mi je petnaestak minuta da je nagovorim da ipak pročita scenarij i dođe na kratki razgovor, tek toliko da čuje glumca. “Pola sata, toliko vam dam, ni minute više!”, bila je odlučna gospođa Škavić.
Došla je točno u dogovoreno vrijeme i s vrata, ni ne pogledavši nas, bacila scenarij na stol. “Gospon Grlić, ja volim vaše filmove, vi ste talentiran dečko, ali što će vam film o Hrvatima i Srbima? To nije vaš nivo”, rekla je u jednom dahu. Nebojša i ja smo se pogledali bez riječi. Upoznao sam ih i pokušao smiriti: “Gospođo Škavić, to neće biti film o Hrvatima i Srbima, to će biti film o usamljenom čovjeku, o nesreći samoće i kuda nas ona dovodi”. Odmahnula je rukom da o tome više ne želi razgovarati, otvorila scenarij i rekla: “Imate, kao što sam vam obećala, trideset minuta, ni minute više”.
Počeli smo čitati. Na početku je Nebojšu ispravljala krajnje mehanički. Nakon desetak minuta počela ga je gledati, zatim sve pažljivije slušati da bi na kraju s podosta žara počela tumačiti nijanse. Gledao sam Nebojšu kako svojim umijećem i mirom “kupuje” gospođu Škavić, polagano i bez žurbe. A gospođa Škavić je, kao rasna lektorica, bez obzira na godine, u toj igri sve više i više uživa.
Čitanje je trajalo gotovo puna tri sata. Na kraju je ustala, pružila Nebojši ruku i rekla: “Gospodine, vi mene ne trebate. Vi to sjajno radite. Ne sjećam se da sam srela nekoga tko otprve tako dobro čuje”. Pokušao sam je nagovoriti da negdje pred samo snimanje još jednom zajedno pročitamo tekst, ali odlučno je odbila i izlazeći rekla: “Gospon Grlić, imali ste pravo. Ovaj gospodin me je svojim čitanjem uvjerio da to neće biti film o Hrvatima i Srbima, da će to zaista biti priča o ljudskoj samoći. Dosta tužna priča”.
To što se dogodilo gospođi Škavić, dogodilo se kasnije manje-više gotovo svim članovima ekipe. Nebojša ih je, s blagim osmijehom u očima, polagano i bez nametanja, jednostavno “kupio”. Snimanje je trajalo dva i pol mjeseca. Proveli smo ih u krajnjem miru. Ekipa je Nebojšu nosila, pazila i mazila. I on je prema njima bio jednako brižan. Nitko nije podigao glas, izgubio strpljenje, rekao nešto krivo. Ne sjećam se da mi je itko kao režiseru podario takav glumački mir, radoznalost i spremnost na zajedničku igru kakvu mi je poklonio Nebojša.
Bio je miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano kompliciran čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem. Kod njega su i život i gluma izlazili iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i vanjske čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače. Imao sam veliku sreću i čast što sam s njim mogao raditi, uživati u zajedničkoj igri.
Strašno će mi nedostajati.