iStock
Savjeti iz prve ruke

Na terapiji: Četiri ugledna psihijatra odgovaraju na vaša pitanja

Svatko od nas će se s problemima pokušati izboriti sam, no ponekad treba potražiti pomoć. Pitali ste, a mi smo za vas pronašli odgovore kod vodećih stručnjaka iz Klinike za psihijatriju Vrapče, te Hrvatske psihološke komore. Evo što savjetuju naši sugovornici na konkretnih problema čitatelja.

Na pitanja naših čitatelja odgovaraju:

  • Tihana Jendričko, dr. med., specijalist psihijatrije
  • Goran Jurcan, dr. med., specijalist psihijatrije
  • Domagoj Vidović, dr. med., specijalist psihijatar i somnolog
  • Andreja Bogdan, klinički psiholog


Potres, pandemija, gospodarska kriza. Teško da je moglo gore. Već jedna od tih pošasti bila bi velika nevolja, a ovako, tri “na kupu” veliki su stres. Koštat će materijalno i egzistencijalno, psihički će stres biti dugoročno najopasniji.

Svatko će se s problemima pokušati izboriti sam. Ipak, uočimo li da mijenjamo navike, bezrazložno se ljutimo pa se to ponavlja i postajemo sve agresivniji prema samima sebi i okolini, vrijeme je za pomoć. Naši čitatelji otvoreno su postavili pitanja, a mi smo potražili odgovore od respektabilnih uglednih psihijatara i psihologa.

Evo kako na pitanja odgovaraju psihijatrica doc. dr. sc. Tihana Jendričko, psihijatar dr. Goran Jurcan, specijalist psihijatar somnolog doc. dr. sc. Domagoj Vidović te Andreja Bogdan, predsjednica Hrvatske psihološke komore.


Imam 35 godina, inače pazim što jedem i redovito sam trenirala. Dobila sam 10 kilograma od potresa, ne mogu si pomoći, stres kod mene aktivira povećanu glad, odnosno to mi je jedina utjeha u trenutačnoj situaciji. Kako se pokrenuti, kako “presjeći”, što napraviti?

- Postoje različiti načini i varijacije na koji bismo mogli zadovoljiti svoje potrebe. Navike nije lako mijenjati, to više što nam one daju osjećaj strukture sigurnosti, nešto na što se možemo ‘osloniti’ pa nemogućnost njihova provođenja na nas može djelovati uznemirujuće. Skloni smo se vezati uz navike pa upravo zbog toga često ne vidimo kako se one mogu provoditi i uz male modifikacije. Te promjene za nas predstavljaju samo dio šire slike - a to su općenito promjene načina života kojima se moramo prilagoditi. Svaka prilagodba zahtijeva psihološki napor, što dulje traje, više nas iscrpljuje. Ako pokušamo pogledati realno, teretana nije jedina koja pruža mogućnost provođenja fizičke aktivnosti. Postoje različite mogućnosti - vježbanje na otvorenom ili kod kuće, odlazak u prirodu. Jedna moja pacijentica početkom pandemije uvela je tjelovježbu dva ili tri puta tjedno u obližnjem parku, često ujutro prije posla. To je zapravo puno više od vremena koje je ranije provodila vježbajući, i na otvorenom je. Osjeća da je u boljoj formi, ali je u tome pronašla i način opuštanja. Inače, možemo reći da se kroz promjene koje smo doživjeli zapravo otvorio prostor za nove aktivnosti i interese koje prije nismo provodili, ali i kako bismo iskušali nešto novo. Ne kaže se slučajno ‘robovi smo navika’. Stih pjesme Pabla Nerude koju sam čitala prije nekoliko dana pod naslovom ‘Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život“, među ostalim kaže: ‘Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika’. Dakle, prilagodljivost, odnosno naša psihološka fleksibilnost predstavlja osnovu našeg psihološkog zdravlja.

image
Ako vas muči fizička neaktivnost, vjerujte, nije teretana jedino rješenje.
iStock

Pokušajmo se orijentirati na ono što možemo, a ne ono što ne možemo.

Naravno, ne smijemo ovakvu vrstu savjeta pomiješati s time da je osoba razvila značajnu, ozbiljnu tjeskobu ili drugu vrstu smetnji, kao što je upravo poremećaj prilagodbe u kojem bi se moglo govoriti u ovom primjeru. Teškoće prilagodbe mogu biti kratkotrajne, npr. nekoliko dana i tjedana pa u tom slučaju nećemo govoriti o psihičkom poremećaju.


Nikad nisam pio Normabele, ali ne mogu zaspati drukčije. Imam 40 godina i zahtjevan posao. Svaki dan kažem da ih neću popiti, ali kad prođe ponoć, brinem se da neću zaspati... i da neću moći funkcionirati sutradan. Pa ipak popijem jedan. Brinem se da se ne navučem sad na to. Koliko dugo mogu piti lijekove da ne postanem ovisan? Kako si još pomoći?

- Prema svemu opisanome, čini se da ste razvili insomnijske tegobe, vjerojatno u sklopu poremećaja prilagodbe na cijeli niz stresnih situacija kojima ste izloženi. Nije preporučljivo uzimati anksiolitike tipa Normabela na svoju ruku. Takvi se lijekovi trebaju uzimati isključivo po nalogu liječnika. Preporučujem vam da se obratite svom izabranom liječniku obiteljske medicine koji će vas saslušati i pravilno vas usmjeriti u smislu higijene spavanja, a i farmakoterapije. Dulje uzimanje benzodiazepina poput Normabela uzrokuje pliće spavanje i dovodi do intenziviranja osjećaja neispavanosti, što nas vodi u začarani krug povećanja doze lijekova za smirenje.


Moja kći ima 10 godina i inače je otvorena i društvena. Međutim, od prvog lockdowna i višemjesečne izolacije otuđila se od svojih vršnjaka. Slijedili smo preporuke i uglavnom se družili kod kuće, obiteljski, ali kad su mjere popustile, ona nije imala potrebu da se s nekim od svojim prijatelja vidi, dogovori druženje, igranje. Trebam li je poticati na druženje ili je pustiti da to napravi kad bude spremna. Je li ona depresivna? Koliko se trebam sama angažirati u ovoj situaciji?

- Prije odluke o vlastitim akcijama, ja bih porazgovarala s njom, kako se osjeća, tišti li je nešto, osjeća li da se promijenila, jesu li se njezine potrebe promijenile, kako to da ne prihvaća ili ne potiče druženja? Svakako bih vam preporučila da se angažirate oko nje, ne morate kao ‘stručnjak’, nego kao njezina majka, propitajte što se s njom događa pa ćete je i razumjeti bolje. Također, dobro ju je poticati na povratak socijalizaciji, druženju s drugom djecom, ali i na zajedničke aktivnosti. Ako uočite da ima problem vratiti se ranijoj komunikaciji ili funkcioniranju, da je bezvoljna, stalno zabrinuta, tužna, potištena, u strahu, savjetovala bih konzultaciju sa stručnom osobom. Djeci je teško opisati ili prepoznati što se događa s njima ili zatražiti pomoć, na nama je odgovornost da im pomognemo u tome.

image
Ne ignorirajte ako se dijete povuče, razgovorom pokušajte doći do strahova koje skrivaju i koji ih tište.
iStock


Cijeli život radim u ugostiteljstvu, uglavnom ljetne sezone, a i zimi uvijek nađem neki posao. Međutim, s obzirom na sve što se dogodilo, trenutačno nemam posla. Živim sam. Noću ne mogu spavati, imam dane kad me obuzme takva psihoza da ne mogu srediti misli. Strah me što će biti u budućnosti, kad ću početi ponovo raditi, hoću li imati za račune. Svaku večer popijem dvije-tri pive i shvatio sam da je to stanje koje traje sada već nekoliko mjeseci... Sad me i to počelo brinuti.

- Alkohol je najstariji i najrašireniji anksiolitik, sredstvo koje otapa tjeskobu. Dugotrajnom primjenom alkoholnih pića zapravo ćete se dovesti u stanje dvostrukog poremećaja. Osim anksioznog poremećaja, razviti ćete bolest ovisnosti. Rješenje sasvim sigurno nije česta konzumacija alkoholnih pića prije spavanja. Potrebno je javiti se svom liječniku obiteljske medicine, koji će vas onda uputiti psihijatru kako bi vam se pomoglo dugotrajno, uspješno i pod nadzorom.


Imam 43 godine i živim prilično aktivno. Plešem salsu godinama, često posjećujem prijatelje ili ih ugostim u svom domu. U teretanu sam išao tri puta tjedno. Ali živim sam. I sve moje aktivnosti su uglavnom izvan kuće i vezane za različite skupine ljudi s kojima sada ne mogu kontaktirati. Imam starije roditelje i nisam se htio odreći druženja s njima, a ne želim ih ugroziti zarazom od korone pa sam sve drugo stišao. No, ne mogu više. Samoća me rastura, nemam volje za ništa. Prošlo je četiri dana otkad sam s nekim progovorio uživo...

- Prema opisu djeluje kao da se ne samo značajnije promijenio način ranijeg života, nego kako se mnogi znaju opisati, ‘promijenio sam se kao osoba’. Ta promjena može biti privremena (što je najčešće), dok traju te promijenjene okolnosti, ili dugotrajnija. Promjene i smetnje koje su opisane ipak upućuju na narušeno funkcioniranje i osjećaj subjektivne patnje, stoga bih preporučila psihijatrijsku konzultaciju.

image
U situacijama kada ne funkcioniramo kao ranije treba potražiti pomoć.
iStock


Liječnica sam, radim u inozemstvu i nakon nekoliko desetljeća sam ostvarila svoj san - kupila stan u središtu Zagreba. To je prvi dom po mom ukusu, gdje je jedina misao u uređenju bila udovoljiti sebi i svojim potrebama i načinu života. Iako mi je 57, prvi put živim sama u svome. Uživala sam u stanu, bio mi je jako važan osjećaj doma, nakon nomadskog života po svijetu. I onda je u prosincu zatreslo. Jako, dugotrajno, s groznim zvukom centrifuge u perilici. Otad do prije nekoliko noći spavala sam uokolo kod prijateljica. Mislila sam da više nikad neću moći spavati u stanu. Ipak, nedavno sam odlučila prespavati ovdje, ali na kauču, s torbom kraj glave. Što trebam učiniti da taj stan opet bude moja oaza? Vraća li se to na staro ili će trauma ostati zauvijek? Ne bih voljela gubiti vrijeme uzaludno.

- Dobro ste napravili što se polako ‘vraćate’ svom stanu. Tjeskoba, osjećaj straha, nesigurnosti su uobičajene pa i normalne reakcije na sam potres. Posebno kad se ponovi takav događaj. Također, jedna od karakteristika ovakvih situacija narušavanje je osjećaja sigurnosti, a jedan od čimbenika koji utječu na naš doživljaj potresa jest naš osjećaj koliko je objekt u kojem boravimo siguran. Ako ga doživljavamo nesigurnim mjestom koje nas nedovoljno štiti, osjećat ćemo se nesigurno i izloženo, uz stalno tjeskobno iščekivanje hoće li se ponoviti. Ako stan u prethodnim potresima nije pretrpio znatnija oštećenja ili ga je naknadno pregledao statičar uz potvrdu o uvjetima za stanovanje, može pružiti osjećaj sigurnosti. Kod najvećeg broja osoba ovakve su smetnje prolazne, postupno blijede. Teže će proći kod osoba koje su bile izravno izložene životnoj ugrozi. Dakle, kao što sam na početku navela, postupan povratak, udomaćivanje, navikavanje na prostor uz određene male geste koje će ga ponovo učiniti udobnim i vratiti osjećaj vaše ježeve kućice, olakšat će taj proces.


Imam 45 godina i majka sam tinejdžera. Obje situacije koje su nas snašle, korona i potres, unijele su nemir u našu malu zajednicu i bojim se da će naš dobar i iskren odnos biti nepovratno izgubljen. Moj sin želi van, družiti se društvom ili u parku ili, ako je hladno, oni pronađu neki prostor (garažu, skladište, zgradu u gradnji...) gdje zapale vatru i druže se. Pretpostavljam da piju pivo, vjerojatno najjeftinije ‘bambuče’, možda i puše pa dijele ‘dim’. Sjećam se što smo i kako mi radili u tim godinama. Užasno me strah da ne dobije koronu jer ima blagu astmu pa se stalno svađamo. Ja zahtijevam da ne ide, on želi ići... Nakon potresa imamo i novi problem. Žuri se ujutro, zalupi vratima. Iskočim iz kreveta u panici. Potres. Živci su mi sve tanji, a vjerujem i njemu. Kako mu objasniti da se bojim za njega i da nisam gnjavatorica jer mi se baš gnjavi? Kako pronaći kompromis? Trebam li mu zabraniti izlaske?

- U doba adolescencije potreba za socijalnom podrškom i druženjem među vršnjacima posebno je izražena. To je razdoblje postupnog prelaska u odraslu dob gdje se formira vlastiti identitet te redefiniraju dosadašnji obrasci obiteljskih odnosa pa je stoga to razdoblje i za roditelje posebno izazovno. Eksperimentiranje i ispitivanje raznih uloga te redefiniranje sustava vrijednosti normalan je razvojni slijed koji ne treba kočiti. Razgovarajte sa sinom o važnosti pridržavanja epidemioloških mjera, no druženja mu nemojte zabranjivati. Korist od istih nadilazi moguću opasnost od zaraze koronavirusom.

image
Vikanjem i zabranama nećete puno potići, s djecom treba razgovarati i pokušati im objasniti važnost situacije u kojoj smo se svi zatekli.
iStock


Povučena sam, ne družim se previše, sa svojih 27 godina nisam sigurna imam li i dva prijatelja. Ne frenda, prijatelja. Bavim se alpinizmom. Kad je zatreslo, napravila sam ono što mi nije slično - otišla sama među puno ljudi, vidjela alpiniste i rekla da bi im se pridružila. Od 2. siječnja sam na terenu. Skroz sam se promijenila i shvatila da zapravo volim ljude. Dok sam bila na godišnjem, bilo je sjajno. Sad gazda traži da se vratim na posao. Predložila sam neplaćeno, samo da mogu volontirati. On zna da bi to moglo potrajati i rekao je da moram na posao. Što sad? Činiti ono od čega se osjećam živom ili se vratiti u rutinu koja me ubija?

- Pretpostavljam da vam posao znači i egzistenciju. Pokušajte sagledati što vam na postojećem poslu ne odgovara i o mogućim promjenama porazgovarajte sa šefom. Za početak možete nastaviti volontirati u slobodno vrijeme. Ako i dalje ne budete zadovoljni situacijom na poslu, razmislite o promjeni i poslu koji bi više odgovarao vašim interesima.


Idem u srednju školu, nastavu imamo online pa puno vremena provodim u kući. Otac je i ranije imao povremeno problema s alkoholom, ali je prije tri mjeseca ostao bez posla pa je situacija puno gora. Pije gotovo svaki dan, nervozan je, sve mu smeta, često se svađa s mamom koja ne radi. Oni se svađaju, ja jedva pratim nastavu, bojim se javljati da se njihova galama ne čuje “u razredu”. Jedva čekam da se vratimo u školu. U posljednje vrijeme i ne izlazim, nemamo novca pa me je sram pitati i za tu kavu koju bih mogla popiti s prijateljicama. Kome da se obratim, ne mogu o tome razgovarati ni sa kim, kako da pomognem roditeljima?

Situacija u kojoj se nalazite doista nije jednostavna. Problemi s kojima se sreću vaši roditelji nisu nerješivi, posjet liječniku pridonio bi tome da otac uspostavi apstinenciju, što će mu povećati šansu da pronađe novi posao. Probleme koje imaju roditelji neće riješiti stvaranjem novih. Pokušajte razgovarati s njima i zamoliti ih da potraže pomoć stručnjaka i počnu rješavati probleme (Zavod za zapošljavanje, Centar za socijalnu skrb, obiteljski liječnik). Obratite se psihologu u školi koji će vam pomoći, pozovite i roditelje na razgovor. Pokušajte se usredotočiti na svoje obaveze i na ono što je u “vašim rukama”, prije svega ispunjavanje školskih obaveza. Podijelite svoju zabrinutost s nekom osobom kojoj vjerujete, a koja vam može pomoći u ovoj situaciji i biti podrška, nemojte ostati sami.

image
Djeca upijaju sve što se oko onjih događa i moraju imati oslonac i podršku u obitelji, a kada je nemaju važno je da potraže pomoć.
iStock


Imam 54 godine i živim sa sinom u Novom Zagrebu na 8. katu. Uglavnom sam smirena, radim kućanske poslove, kuham, međutim, u zadnje vrijeme stalno žurim, sve poslove brzo radim jer imam osjećaj da će ponovno biti potres. Jednostavno ne mogu ostati sama, onda idem prošetati s prijateljicom, a ona mi je rekla da su predviđanja da će na proljeće biti veliki potres u Zagrebu. Ne mogu se smiriti i biti u kući.

Vaša uznemirenost je normalna s obzirom na svakodnevne potrese koji se još događaju i vjerujem da ih osjetite obzirom na visinu 8. kata. Dobro je da obavljate kućanske poslove i da šetate s prijateljicom. Međutim, ljudi šire svakakve glasine i neistine kojima nas mogu dodatno uplašiti. Pokušajte promijeniti temu razgovora kad ste s prijateljicom i reći joj da vas takve izjave dodatno uznemiruju. Pokušajte ograničiti i praćenje TV-a i medija koji mogu imati puno uznemirujućih vijesti. Jednostavno, pokušajte kontrolirati ono čemu ste izloženi jer to dodatno djeluje na vaše stanje uznemirenosti. Recite prijateljici kako se osjećate i vjerujem da će vas razumjeti.


Imam oca koji ima 84 godine, ne sluša nikakve preporuke i ne pridržava se epidemioloških mjera Kriznog stožera, nego stalno vreba priliku da pobjegne u park ili u dućan. Okupio je grupu susjeda istomišljenika (svoje dobi), kopaju u parku motikama, zapalili su travu pa je došla policija - ali ih je ostavila na miru. Otac je bistar i autokratski tip i za njega je, kako on kaže, ona još dijete. Imam migrene, pomažem mu oko obroka i preselila sam se k njemu zbog korone, a on sabotira svu moju pomoć.

U ovoj situaciji možete činiti ono što možete činiti, a to je da oca i nadalje upozoravate na opasnosti jer mu ne možete zabraniti odlazak izvan kuće. Osobe starije životne dobi mogu ponekad biti nepredvidive i tvrdoglave u svojim namjerama i ponašanjima. U ovoj situaciji trebate oca obavezati na nošenje maske, kao i na druge mjere koje mora poštovati kako bi smanjio opasnost od zaraze (udaljenost od drugih ljudi). Može pomoći ako mu iskažete i svoju iskrenu zabrinutost za posljedice njegova ponašanja i vlastitu potrebu da ga zaštitite i brinete o njemu, a zbog čega ste se i vratili živjeti s njim.

image
Situacija kakvu navodi branitelj koji nas je pitao za savjet iziskuje stručnu pomoć.
iStock

Branitelj sam koji je više od 2000 dana proveo na ratištu. Od rata se nosim s posttraumatskim stresnim poremećajima, trebalo mi je mnogo vremena da se naučim nositi sa sobom i svojim načinom reagiranja. Od početka pandemije simptomi PTSP-a mi se intenziviraju, sve češće sam uznemiren i loše spavam sanjajući događaje s ratišta. Znam da je ostati kod kuće najbolji način za izbjegavanje kontakta i smanjenje rizika od zaraze, ali kad vidim tu obavijest na ekranu TV-a, kao da me nešto tjera da izađem van. Nakon potresa u ožujku jedva sam se smirio, a ovaj novi potres kao da me vratio na početak. Trzam se na svaki šum, imam osjećaj kao da mi se tlo stalno trese pod nogama, ne mogu spavati, bojim se sljedećeg potresa. Žena mi kaže da ih sve maltretiram jer stalno pakiram stvari za “ne daj Bože” ponovni potres, razrađujem plan evakuacije, po nekoliko puta noću nadgledam djecu u krevetu kao da sam “na straži”.

Za mnoge branitelje i stradale u Domovinskom ratu situacija izazvana pandemijom, kao i kasniji potresi, imali su retraumatizirajući karakter. U mnogim karakteristikama novonastale okolnosti podsjetile su ih na traumatska iskustva (izloženost smrtnoj opasnosti, logori i zatočeništvo) pa je to pogodovalo intenziviranju simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja. Nošenje sa simptomima poremećaja kao i strategije u uspostavi kontrole emocija koje ste usvojili i koje su vam bile od koristi u proteklim godinama bit će korisne i sada, a dobro je da se za pomoć obrate psihijatru ako simptomi onemogućavaju svakodnevno funkcioniranje i ometaju spavanje.


Medicinska sam sestra s višegodišnjim iskustvom, ali u posljednjih nekoliko mjeseci u stalnom sam strahu od zaraze koronavirusom. Živim s dvoje djece, suprugom koji je kronični bolesnik i svojim roditeljima. Više se bojim da ne zarazim njih, nego toga da bih se i sama mogla zaraziti. Kad dođem doma dezinficiram cijeli stan, cijeli sat provedem pod tušem, u kući stalno nosim masku. Izbjegavam bilo kakve dodire s djecom zbog čega su oni tužni i postaju plačljivi, što mi dodatno ide na živce. Loše spavam, jedva se spremim na posao, stalno sam u nekom grču, bojim se da u takvom stanju ne pogriješim na poslu…

Zdravstveni djelatnici dugotrajno su izloženi intenzivnom stresu koji je potenciran odgovornošću prema pacijentima i povećanom vjerojatnošću od zaraze. Iako nema sasvim sigurnog načina kojim možemo spriječiti mogućnost zaraze, pridržavanje mjera, nošenje zaštitne opreme, kao i pridržavanje ostalih uputa (prozračivanje stana, skidanje obuće, pranje ruku i dr.) smanjit će se i vjerojatnost zaraze ukućana. U situacijama izloženosti visokoj razini stresa treba brinuti i o sebi, u tijeku dana naći vremena za opuštanje i uspostavljanje ravnoteže. Kretanje u prirodi, razgovor s članovima obitelji i prijateljima, provođenje zajedničkih aktivnosti s djecom te raspodjela kućanskih obaveza vjerojatno će umanjiti zabrinutost i strahove vezane za mogućnost zaraze i poboljšati mogućnost koncentracije na obavljanje radnih i ostalih zadataka koje imamo u životu.

image
Potreba za kontrolom kod mnogih je postala izraženija.
iStock

Živim sama i to mi inače odgovara, ali u posljednje vrijeme, posebno nakon ovog drugog potresa, osjećam se nesigurno u vlastitom domu. Samoća mi više nije tako ugodna, ponekad sanjam kako sam ostala u ruševini i nema nikoga koga bih mogla dozvati u pomoć pa se probudim i ne mogu više zaspati. Ujutro sam iscrpljena i umorna, a često se vraćam kući jer moram provjeriti jesam li isključila peglu, plin, zaključala stan. Zbog toga znam zakasniti na posao, a već me je bila opomenula šefica pa mi je to dodatni izvor stresa.

Emocije znatno utječu na naše kognitivne funkcije, a kad smo pod stresom, mogu nas ometati u obavljanju svakodnevnih obaveza, postajemo rastreseni, zaboravljamo na obaveze. Potres je kod mnogih poljuljao bazičnu sigurnost, vjerovanje da je svijet sigurno mjesto za život, oslabio osjećaj kontrole nad vlastitim životima. U takvim situacijama potreba za kontrolom postaje naglašenija pa različitim ponašanjem, kao što je primjerice stalno provjeravanje (sebe i drugih), nastojimo uspostaviti ravnotežu u emocionalnom doživljavanju.

Možemo si za početak pomoći podsjetnicima npr. papirić s upozorenjem “isključi me” kraj pegle i nastojati više vremena provoditi u aktivnostima kojima možemo odvratiti zastrašujuće misli, tj. onima koje u nama izazivaju ugodu (druženje s drugima, briga o kućnim ljubimcima, biljkama, boravak u prirodi, učenje novih sadržaja i usvajanje novih vještina, kreativne aktivnosti i sl.).

Linker
22. listopad 2021 12:38