Mjesečni ciklus emisija ‘Bez brige s Dijanom‘ - posvećen temi burnouta - zaključuje zagrebački psiholog koji otkriva jesmo li evolucijski predodređeni za sagorijevanje te zašto je svako naše izgovoreno ‘ne‘ dugoročno ‘da‘ za kvalitetniji i ispunjeniji život.
Iako je termin burnout uglavnom vezan za "sagorijevanje" na poslu, to stanje mnogo je više od same radne etike ili osjećaja da ujutro ne želimo na radno mjesto, da gubimo interes za poslom, da nam je produktivnost manja, a nesnalaženje u dnevnim zadacima mnogo veće. Jesmo li i prije 100 ili 200 godina mogli osjećati da nismo u stanju ispunjavati svoje zadatke, jesu li i tada ljudi upadali u faze besmisla i anksioznosti - odgovore donosi evolucijski psiholog Igor Mikloušić.
Jesi li ti ikad "pregorio"?
Mnogo puta. Shvatio sam to tek kasnije kada sam učio i razumijevao kako burnout izgleda i koje su mu karakteristike. Opća fizička i psihička iscrpljenost prije svega vezana za posao, generalni gubitak motivacije, emocionalna distanciranost, gubitak smisla, nemogućnost izvršavanja zadanih ciljeva... Sve su to pokazatelji burnouta. Tada nam raste želja za izolacijom, fizički se udaljavamo od ljudi, bježimo od problema umjesto da ih rješavamo, opada nam empatija i kapacitet da razumijemo druge. Uz to često ide i osjećaj ljutnje, postajemo cinični prema poslu i kolegama, a sve to vodi u pad produktivnosti. To ne mora značiti da ljudi rade manje, oni i dalje provode sate i sate na poslu, ali se ne mogu koncentrirati, obveze im se gomilaju, ne mogu se suočiti s radnim zadacima, izbjegavaju telefonske pozive, ne odgovaraju na poruke. Na kraju, vrlo često više ne mogu ustati iz kreveta.
Kada te slušam, čini mi se da se ta stanja često događaju i srednjoškolcima ili studentima, ne samo zaposlenima...
Naravno, studiranje je vrlo zahtjevno, ili pisanje i obrana doktorata. Mnogi se izgube, odustanu, to ih dovodi do osjećaja manje vrijednosti. Taj prijelaz iz mladih u odgovorne godine i odraslu fazu života ne pada svima lako. To je vrlo izazovno razdoblje u kojem se svi ne snađu jednako dobro. Nakon toga dolazi zaposlenje koje ponekad ispuni naša očekivanja, a ponekad ne. Naravno da je burnout vezan i za karakter posla, ali samo da naglasim kako u burnoutu može pregorjeti cijeli smisao našeg životnog puta, a ne samo naša duša ili tijelo. Ljudi tada preispituju svrhu onoga što rade, svojeg doprinosa, izbora puta, životne ciljeve i osobne vrijednosti. Ako nam odgovori na ta pitanja nisu pozitivni, počinje burnout jer više nemamo kapaciteta da bismo se nosili sa svime što je pred nama.
Je li to stanje suvremenog doba ili su ljudi pregorijevali i prije? Što kaže evolucija, jesmo li prije 100 ili 200 godina bili mirniji i fokusiraniji?
Svakako naša ponašanja treba propitivati i kroz prizmu evolucijske adaptacije. Evolucijski gledano, prilično je razmaženo žaliti se, jer danas nemamo strah od parazita, opasnih životinja, nemamo strah da ćemo biti ubijeni dok tražimo hranu, niti da ćemo umrijeti u kratkom roku jer nema medicinskog znanja i pomoći. Pitamo li bilo koga bi li današnji stres zamijenio za stres koji su imali naši preci - bez liječnika, hrane, sigurnosti da će živjeti dugo... - mislim da se nitko ne bi mijenjao. Ta činjenica, naravno, ne umanjuje naš stalan stres, ali oboje je pitanje subjektivne procjene, jer naša briga može nekom biti mala i nepotrebna, ali nama je izvor frustracije, stresa, povećanog kortizola i na nas ostavlja ogromne, ponekad i tragične posljedice. Akutni stres, onaj svakodnevni dio je naše normalne evolucijske adaptacije na izvore opasnosti, koje danas možemo izbjeći ili zaobići. Naš problem je kronični stres - onaj u kojem se od jutra do mraka brinemo o nekome ili nečemu i na kraju ostajemo iscrpljeni za bilo koju drugu radnju. To je ono što ubija naš kapacitet za podnošenje života.
Uvijek sam mislila da život sam po sebi nosi razne izazove, a sada vidim i da posao može biti ogroman izvor stresa. Čini mi se da toga puno ljudi nije svjesno.
Ljudi to ne osvijeste, ali nejasna očekivanja na poslu, karakter poslodavca, kolege u okruženju, nedostatak slobode da sami kreiramo svoj radni ritam, atmosfera među zaposlenima, vlastita očekivanja i zacrtani ciljevi, nemogućnost kreiranja i sagledavanja perspektive - sve to može biti pogubno za neke ljude. Mi se, naravno, razlikujemo, netko će cijeniti slobodu, a drugi će htjeti jasnu hijerarhiju i jasne zadatke. Puno toga ovisi o osobini ličnosti, osobnim vrijednostima, kapacitetima i ambicijama. Zato uvijek predlažem da se napravi psihološki test profesionalne orijentacije, on nam puno kaže o nama samima, našim karakternim osobinama, motivaciji, inteligenciji, talentima i sposobnostima. To je dobar putokaz za prvo upoznavanje sebe vezano za sadašnji ili budući posao. Ljudima visoke inteligencije neki poslovi mogu biti dosadni i oni mogu biti izuzetno neuspješni na nekim monotonim radnim mjestima, to im crpi kapacitet i stvara im veliki napor. S druge strane, jako dinamični poslovi mogu za neke ljude biti izvor zadovoljstva, a za druge izvor nepremostivog stresa. Zato je važno upoznati sebe.
Psihologinja Tanja Sever radi odlične testove i znam mnogo djece koja su upravo kod nje dobila potvrdu svojih želja ili pak dobila uvid u neke darove koje nisu smatrali talentima. Začuđujuća je razina točnosti tih testova.
Naravno, sa svim znanjem koje danas imamo na temelju raznih istraživanja koja ponekad traju desetljećima, sa znanjima o osobinama ličnosti, inteligenciji i svemu ostalome, bilo bi žalosno da to ne koristimo kako bismo ljudima objasnili zašto njihove karakterne i druge osobine bolje odgovaraju jednoj vrsti posla nego drugoj. Na taj način omogućujemo da ljudi biraju ona zanimanja u kojima će najsvrhovitije ispuniti svoje kapacitete, voditi pune živote, biti zadovoljni, bolje zarađivati, kvalitetnije živjeti. Za dobru karijeru, što god pod time mislimo, najvažnija je motivacija, a ono što gubimo u burnoutu upravo je motivacija. Bez nje nema svrhovitog posla, a usuđujem se reći niti života.
Što kada smo, iako se bavimo sportom, pravilno se hranimo, dovoljno spavamo, i dalje vječito iscrpljeni?
Mi sami moramo shvatiti i prepoznati ta stanja. Naš život danas je bitno drugačiji nego prije 50 ili 100 godina. Kada smo mi uopće "off"? Kada smo odvojeni od obveza, mobitela, SMS poruka, kada smo nedostupni za druge na sat vremena dnevno? Mi naprosto moramo uzeti to vrijeme za sebe. To zahtijeva aktivan rad na sebi. Kako ne vodimo računa o fizičkom zdravlju, jednako tako zanemarujemo i naše mentalno zdravlje. Srećom, sve češće se o tome progovara.
Ali kako uzeti tih sat vremena za sebe, a ne osjećati krivnju što to vrijeme nismo proveli s obitelji, što nismo skuhali ručak za sutra?
Uvijek postoji način da polako nađemo vrijeme za sebe, da to iskomuniciramo s okolinom. Mi moramo naučiti postaviti granice, jasno reći "ne". Mnogo ljudi dođe u fazu burnouta jer previše puta kažu "da". Tada se sve krene gomilati i dolazi do pucanja. Vrlo je važno znati sljedeće: kada god kažemo "da" na stvari i zahtjeve koje ne možemo izvršiti, zapravo govorimo "ne" za sve one kasnije trenutke kada bismo mogli biti sretni, dostupni našim najbližima, živjeti punim plućima. Tako da svako na vrijeme izgovoreno "ne" dugoročno je - "da".
Koliko često pod svim tim pritiscima podlegnemo pokušajima samoliječenja, pretjeranoj hrani, piću ili drogi?
Nažalost, prečesto. Zato odmah sada sami sebe testirajte, koliko često koristite drogu ili alkohol kako biste podnijeli stres, ili pak kako ga ne biste osjećali? Budite sami prema sebi iskreni, informirajte se, prođite razne online testove, razgovarajte, potražite pomoć. Što prije to napravite, to ste bliže kvalitetnijem životu za sebe i svoje najdraže.