Advent je u svim gradovima Hrvatske - lampice, ukrasi, hrana i piće svuda su oko nas, užurbanost, razdraganost, poneka sitna nervoza i velika očekivanja. Ipak, mnogi od nas u ovo vrijeme osjete i neku sjetu, odsutnost, pritisak, pa čak i nelagodu. Blagdani su često okidač za ono duboko skriveno u nama, što je zakopano i što ne izlazi na vidjelo tijekom godine. O svim tim stanjima i osjećajima, anđelima i demonima, tišinama i duhovnosti vrlo iskreno govori zagrebačka glumica Mila Elegović u novoj emisiji "Bez brige s Dijanom", u ciklusu naziva "Blagdani: od euforije do depresije i natrag".
Koja te emocija nosi u ovim danima - blagdanska euforija ili melankolija?
Iskreno, ja sam dan po dan u svim grupama. To blagdansko raspoloženje totalno me preuzme i izvuče iz mene i anđele i demone. Naizmjence sam euforična i depresivna. Ipak, s godinama sam naučila vratiti se sebi iskonskoj, autentičnoj, naučila sam koja je bit blagdana pa se sa svime lakše nosim. Ipak, ponese me sve to, naravno.
Dopuštaš si, dakle, cijelu lepezu osjećaja?
Moram ti reći da me stvarno oduševila tribina koju radiš s našim uglednim psihijatrima Antom Bagarićem i Hrvojem Handlom. Puno sam razmišljala o tome vraćajući se kući s posljednje, održane 12. prosinca. Jako sam sretna što se o osjećajima govori na taj način, što se javljaju ljudi i govore o svojim emocijama i stanjima. Pripremajući se za ovo gostovanje, rekla sam samoj sebi: "Mila, nemoj ljudima soliti pamet. Budi iskrena. Reci i ti javno kako se stvarno osjećaš." Jer ako na toj tribini nepoznati ljudi - koji nemaju iskustvo javnog nastupa - imaju hrabrosti progovoriti o svojim dvojbama, iskušenjima, koji se odvaže zatražiti pomoć i savjet pred nepoznatim ljudima, onda i ja mogu biti iskrena. Važno mi je podijeliti to iskustvo sa što većim brojem ljudi.
Ipak, rekla si da ti je na tribini o blagdanskim emocijama nedostajala duhovna dimenzija - na što si točno mislila?
Pa čini mi se da smo u tim blagdanima s vremenom zaboravili poantu. Kao da smo zaboravili što Božić uistinu jest i što zapravo slavimo. Čini mi se da ljudi gube tu duhovnu notu, bez obzira na to kojoj vjeri pripadali, u što uopće vjerovali. Naša je tradicija važnost rođenja Isusa Krista, a nama je fokus na nečem sasvim drugom. A to je baš razdoblje godine u kojem se čovjek mora okrenuti prije svega sebi i svojim tišinama.
Teško se okrenuti sebi uz puno radno vrijeme, kupovinu darova, čišćenje, kuhanje, brigu o djeci... Kako ti pronalaziš to vrijeme?
Ja sam "single lady", umjetnica koja živi jednim povlaštenim životom i kada bih ja jednoj mami dala savjet kako pronaći vrijeme za sebe - bilo bi to neukusno i licemjerno. Generalno mogu reći kako se stvari mijenjaju malim koracima: u danu koji ima 24 sata, u onoj prvoj minuti kada se budiš, osvijesti nešto što je tebi važno, što je tebi utočište i uzemljenje. Već ta prva minuta može biti promjena pozicije s kojom krećeš u novi dan. Zapleli smo se u silna očekivanja. Tijekom blagdana očekujemo čudo, magiju, a čudo se može dogoditi jedino u nama samima. Čudo je upravo ta minuta o kojoj govorim, ta tišina koju ćemo osluhnuti bez očekivanja, u kojoj ćemo se vratiti sebi bar na trenutak. Iako izgleda beznačajno, to je vrlo važno. Ta jedna minuta tišine može početi mijenjati našu strukturu. To je pitanje odluke, a ne vremena koje imamo ili nemamo.
Ta minuta može biti i vrlo opasna, susret sa sobom nije uvijek najugodnije iskustvo.
Ostajem kod toga da je to pitanje odluke. Ja sam k tebi, na ovaj razgovor, došla od frizera, za što mi je trebalo dvadesetak minuta. To vrijeme mogla sam potrošiti scrollajući po mobitelu, a mogla sam i razmisliti o ovome o čemu sad govorimo i iskreno sebi priznati kako se osjećam, što mi treba, što želim. To je vrijeme za razgovor sa samom sobom i ja sam ga iskoristila. Mislim da mnoge mudre žene to rade iako možda o tome ne govore, pogotovo ne u kulturi u kojoj se žena mora žrtvovati, patiti, ne smije puknuti i mora svima udovoljiti.
Ljudi često bježe od sebe u strahu da se ne raspadnu.
Kada sam se razvela, ušla sam u svoj stan koji sam sama kupila. U tom stanu bio je samo jedan madrac na kojem sam danima ležala i tresla se od straha. Bojala sam se tišine koja me okruživala. Onda bih, da ne moram ući u taj stan, satima sjedila u autu ispred zgrade. Susjeda mi je nosila kolače i molila me da izađem. Nisam htjela o tome govoriti. No, imala sam silnu želju pomoći sebi, imala sam viziju kakva osoba želim biti. Bog mi je valjda dao tu hrabrost da gradim sebe, polako, korak po korak. Išla sam na psihoterapiju, razgovarala sam s duhovnicima, čitala, istraživala, ali sve se svodi na to da moraš moći podnijeti patnju. Jedino ako odeš u samoću, u svoja četiri zida, ako se suočiš sa svojim demonima, ako budeš s njima, ako im se suprotstaviš - oni polako nestaju, transformiraju se i tada se događa pomak. Tada osobna istina iz tame izlazi na svjetlost. To je jako teško i sada dok to izgovaram, zvuči kao horor. Ali te sjene moramo izvući na svjetlost, to je jedini put, drugog nema.
Promjena se uglavnom događa iz nužnosti, iz patnje...
Išla sam na psihoterapiju pa sam to spojila s duhovnošću i uzela ono što meni treba i odgovara. Svatko ima svoju stazu i svoj proces ljuštenja slojeva. Danas imam tu spoznaju da se i u vlastitom životu mogu staviti u ulogu promatračice i kada izađe anđeo, plešem s njim, ali znam i s demonom izaći na kraj. Kada me pitaju hranim li crnog ili bijelog vuka, spremno odgovaram - oba, jer su i jedan i drugi dio mene. Ali znam time vladati tako da mi koristi.
Sada mi se čini da nisi glumu slučajno izabrala, kao da je ona izabrala tebe.
Kao dijete sam se osjećala nevidljivo. Htjela sam izaći iz sjene, a kroz glumu sam postala vidljiva. Imala sam osjećaj da se moj glas ne čuje, zato sam htjela govoriti i pjevati. Tako da sam ja odabrala glumu, ali i ona mene. Zanimljivo je kako u tom procesu stvaranja uloge na sceni postane jasno vidljivo koje su manjkavosti u nama samima. To je jedan čudesan proces. Životno sam zahvalna svom pokojnom profesoru Jošku Juvančiću koji mi je davno objasnio kako je i gluma jedan od načina da nesvjesno zavidamo svoje rane koje su nekad davno nastale. Ali važno je svakom čovjeku prići oprezno, dobiti dopuštenje da mu pomognemo, jer svatko ima svoje osobne granice koje se ne smiju prelaziti bez dopuštenja.
Nadam se da su ove razine osobnih razgovora, dijeljenje traume i sreće neka nova paradigma odnosa među ljudima.
Nemoguće je nakon korone, potresa, tehnoloških čuda i svega što nas je snašlo ostati na istom mjestu. Puno se ljudi okrenulo prirodi, neke su granice pomaknute, neke možda na lošije, ali sve je to dio procesa, kao neka mentalna tranzicija. Zato svima želim lijep Božić, glasan, ali i tih u onim intimnim dijelovima sebe. Onima koji pate želim da osjete tračak nade, želim svima tu minutu tišine, samo za sebe. To je mala, ali važna karika u građenju sigurnijeg mjesta za svakoga od nas.