Bez brige s Dijanom

Svaka emocija je bolja od toga da nemamo emocija! Nije lako, ali se isplati

Jučer sam vas pitala kako se osjećate? Jeste li pokušali dati odgovor na to jednostavno pitanje? Jeste li danas ljuti, anksiozni, umorni ili povrijeđeni? Stanite sad. Zatvorite oči i pokušajte osjetiti. Kako ste danas zapravo?!

Sredina je tjedna. Vaši su prijatelji otputovali na more, na uskršnji tjedan s djecom, oni bogatiji možda na Maldive. Ostali ste usamljeni, u radnom tjednu u kojem nema posebnih izazova. Sve je jasno, očekivano i predvidljivo. Umorni ste od vlastite rutine. Cijelim nizom obveza zatrpavate ranu koja u vama tinja. Ne želite osjećati. Ne želite znati kako ste.



A kako bi s tog mjesta vlastitog neznanja mogli razumjeti tuđe osjećaje? Kako s tog mjesta ostvariti bliskost s drugim živim bićem? Kako partneru ponuditi razumijevanje i empatiju, prijateljici podršku, djetetu neku radost i veselje? To je gotovo nemoguće.

Vlastite rane uspješno zatrpavamo velikim brojem obveza, pićem, hranom, duhanom, na žalost poneki i drogom. Ne želim osjećati. To je paradigma novog doba. Jer kad osjećam, ranjiva sam, kad osjećam, naviru i negativne emocije, naviru suze, sjećanja. Navire bol koju ne želim osjećati, pogotovo ne u kulturi u kojoj moramo pozitivno razmišljati, biti najbolji, produktivni, uspješni i vječito sretni.

Fejkamo sreću. Fejkamo zadovoljstvo, ali trajno trošimo kapacitet vlastitih emocija. Jer laž koju živimo troši našu energiju. Energiju u kojoj patimo ali se i veselimo, u kojoj padamo ali se i dižemo, energiju u kojoj smo autentični, ranjivi, slabi, u kojoj trebamo ljubav i kojoj ljubav možemo dati, makar nam je ne uzvratili.

image
VEDRAN PETEH/CROPIX CROPIX


Sva naša odrastanja nose i neke tuge, neke nezadovoljene potrebe, neke žalosti koje smo premostili tako da smo ih zamrznuli. Mislimo tako da smo ih se riješili. One ipak trajno ostaju u nama neprerađene i kao crv u drvetu rovare našim bićem.

Nismo pukli na mamu kad nas nije utješila, a ta nam je utjeha trebala, nismo pukli na tatu koji nam je opalio šamar jer je nervozan došao s posla, ali danas pucamo na partnera, na prijateljicu, na šefa. Danas nam treba malo, da taj pospremljeni i neprerađeni bijes izađe na krivom mjestu, u krivo vrijeme, na krivu osobu.

I svi smo takvi. Nema iznimaka. Naučili smo živjeti, ne osjećajući.

image
VEDRAN PETEH/CROPIX


Zato se bojimo bliskosti. Jer bliskost obvezuje. Ona je kao živi organizam. Bliskost nas razotkriva, ne samo pred nama samima, nego i pred drugima. Ne želimo da nas upoznaju, jer mislimo da ne vrijedimo ovakvi kakvi jesmo. Želimo uvijek pokazati i prikazati bolju verziju sebe, jer ona stvarna kao nije dovoljno dobra.

Bliskost nas vodi u ranjivost, a to ne želimo. Život je okrutan, težak i bliskost ga samo dodatno otežava. Zato se bojimo. Bojimo se voljeti, a bez toga ne možemo niti biti voljeni. Bojimo se sanjati, a bez toga se snovi ne mogu niti ostvariti, bojimo se biti ranjeni, a bez toga ne možemo biti ni zacijeljeni.

Važno je otvoriti srce. Bez patetike. Važno je biti hrabar i ponekad biti povrijeđen. Vidjet ćemo tek tada da možemo to izdržati. Možemo to preživjeti. Možemo povećati svoj kapacitet za sve emocije. I u tome leži snaga, a ne slabost.

Svaka emocija je bolja od toga da nemamo emocija. Da ih sami sebi dokinemo. Jer to je onda preživljavanje, a ne život.

Za početak, postanite bliski sami sa sobom. To je dobar put. Nije lagan, ali isplati se.

#samohrabro#volimsebe#

Linker
01. prosinac 2022 19:21