Pretjerana briga

Život pod staklenim zvonom: Trebamo li virusu dopustiti da kontrolira naš život?

Da se odmah razumijemo - moramo ostati odgovorni, poštivati epidemiološke mjere i nositi masku, no ne moramo "razbijati glavu" što bi bilo kad bi bilo dok nam dani prolaze u razmišljanju o nečemu što se možda nikad neće desiti.

Prepoznajete li kod sebe neki konstantni osjećaj nervoze, drhtanja, mišićne napetosti i sličnih tjelesnih senzacija koje su udružene s mislima koje najblaže rečeno "luduju". "Što ako?".

Što ako se razbolim, što ako umrem, što ako zarazim nekog koga volim pa taj umre? Teške su to misli, povremeno i katastrofične.

Ali reći ćete i realitet je takav, svakodnevno nam se nameću brojke o zaraženim i umrlima i što je još gore, o očekivanim velikim brojkama o smrti. COVID-19 je s nama, htjeli mi to vjerovati ili ne, ali činjenice su tu. Čitamo, slušamo o ljudima koji su prije toga bili zdravi, dobili koronu i umrli! Normalno je da to sve plaši. Osluškujemo svoje simptome, svaki simptom može ukazivati na to, a ne mora biti niti jedan. Puno pitanja, briga i strepnji se nameće.


Pa kako se izvući iz svega?

Imam prijatelja, koji je u najboljoj životnoj dobi, ima transplantirani bubreg … svi znamo što to znači - godine borbe prije toga, godine nakon toga da se stanje stabilizira… i sad COVID-19? Što on kaže? Kaže. "Ah to je bolest kao i svaka druga, razmišljam kako ju pobijediti ako dođe i nastavljam dalje. Radim i dalje, idem na posao svaki dan, odgovorno se ponašam, pazim na fizičku distancu i nosim masku, ali odbijam živjeti pod staklenim zvonom i ne želim da bolest kontrolira mene, nego ja nju." Da, i on to zaista misli kada to kaže i da, tako se ponaša. A živi sa ženom i dvoje djece školske dobi koji svaki dan idu u školu! Svi su svjesni virusa oko sebe, ali mu ne dopuštaju da ih kontrolira. I dalje je optimističan.

S druge strane, u ambulantu dolaze ljudi relativno mladi ili srednje životne dobi, fizički relativno zdravi, u strahu od korone, u strahu od smrti. Ako dobiju nalaz pozitivan na COVID, strah ih je teže kliničke slike i/ili fatalnog ishoda i takve misli im ispunjavaju svakodnevicu, preplavljeni su strahom i brigom koja ih paralizira. Postali su zatvorenici vlastitih misli. Pomaže li to?

Da, virus je tu, ali to ne znači da mu trebamo dopustiti da kontrolira naš život. Još uvijek imamo sva ona naša sitna zadovoljstva i svakodnevne brige koje život čine raznolikim. Ne možemo gdje god bismo htjeli, ali možemo hodati na otvorenom, hodati s prijateljem na otvorenom (umjesto sjedenja u kafiću) pa se s njim ispričati jer to čini život boljim. Ljudi smo, smislit ćemo neka kreativnija rješenja kako si popraviti raspoloženje i bit ćemo ponosni na sebe! U svakom slučaju, bolje razmišljati kako se usrećiti, nego brinuti hoćemo li oboljeti. Odlučila sam se danas našminkati i takva doći na posao jer me to usrećuje. Pogledat ću neki dobar film pa nazvati prijatelja da ga prokomentiramo, dobra knjiga i dobar dokumentarac također su dobar lijek za osjećaj zadovoljstva. A popraviti nešto po kući, izraditi nešto, okititi stan/kuću jer je sad to doba….sve to možemo i sve to virus ne može oduzeti. I naposljetku, reći ljudima koje volimo, da ih volimo pa iako to bilo preko telefona, Zooma ili čega već sve ne. A možemo poslati i pravo pismo, tamo nekoj baki ili djedu, kojima je to komunikacija "iz ljepših dana".

Na kraju, nemojte pretjerano brinuti o tome što će biti sutra, živite dan po dan, budite zahvalni na onome što imate sada jer na neke stvari se ionako ne može utjecati. I da, ostanite odgovorni, poštujte fizičku distancu i nosite masku!


Slijedi priča...

Profesor je započeo sat uzevši u ruku čašu punu vode. Podigao ju je u vis tako da su je svi mogli vidjeti i upitao:

- Što mislite, koliko je teška ova čaša?

- 50 g… 100 g… 125 g…, nagađali su studenti.

- Istina je, ustvari, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvažemo, ne možemo biti sigurni, rekao je profesor: - Ali ja sam vas htio nešto drugo pitati. Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?

- Ništa!, odgovoriše studenti.

- Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat?, ponovno zapita profesor.

- Počet će vas boljeti ruka, brzo odgovori jedan student.

- Točno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?

- Ruka će vas početi jako boljeti, a od takvog napora će vam se možda ukočiti i mišići, pa je čak moguće da vam se ruka paralizira. I vrlo vjerojatno ćete morati hitno otići liječniku.

- Vrlo dobro, nastavio je smireno profesor. - A dok se sve to događa, što mislite je li se promijenila težina čaše?

- Ne!, odgovoriše svi u glas.

- Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!

Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već sličila na zagonetku i svi zdušno počeše tražiti odgovor.

- Što trebam napraviti da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji?, nastavi profesor.

- PUSTITE ČAŠU!, čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.

- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu!, poskočio je profesor. - To isto se događa i s vašim problemima u životu i s vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko dulje vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo - osjetit ćete se paralizirano, tj. nećete biti u stanju raditi bilo što drugo. Vrlo je važno razmišljati o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i izvoditi zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana. Bez obzira u kakvoj se situaciji našli, pustite čašu na kraju svakog dana.


Riječ stručnjaka

Za vas pišu: Andreja Borovečki, spec. psihijatar, obiteljski, partnerski i bračni psihoterapeut i Anita Alegić Karin, prof. psihologije, klinički psiholog.

Kako je živjeti u izolaciji, "pod staklenim zvonom“ s razmišljanjima o tome kakav je izvanjski život te koje su opasnosti u realnom vremenu oslikava film "Sve, baš sve" iz 2017. godine. Priča je to o djevojci Maddy koja ne smije napuštati svoju kuću, a kada joj netko dolazi postoji čitava procedura oko ulaska u kuću. Priča koja podsjeća na današnju svjetsku epidemiološku situaciju uokvirena odnosom majke i kćeri, te romantičnom vezom dvoje adolescenata.


Telefonske linije za psihološku pomoć građanima

Nastavni zavod za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" uveo je osam telefonskih linija na kojima građani mogu dobiti psihološku pomoć.

Stručne savjete o tome kako se nositi sa ovom situacijom te kako smanjiti razinu tjeskobe svakodnevno će pružati psiholozi, psihoterapeuti i psihijatri Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti od osam do 22 sata.

image
NZJZ DR. ANDRIJA ŠTAMPAR
Linker
16. travanj 2024 21:17