Uz visoki tlak, koji mi je dijagnosticiran lani uz ‘‘poremećen‘‘ rad nadbubrežne žlijezde, već godinu dana muče me vrtoglavice. Bila sam kod kuće kad mi se prvi put zavrtjelo pred očima, a onda je krenuo napadaj vrtoglavice uz povraćanje (do zadnje čestice iz želuca) sve do totalne paralize tijela. Tako da nisam mogla pomaknuti ni kapak. Završila sam na hitnoj, gdje su isključili moždani udar. Cijelu proteklu godinu javljali su se razni neugodni simptomi - od kontinuiranog zujanja u ušima do deformiranog zvuka i nagluhosti. Pripisivala sam to visokom tlaku, ali nakon raznih pregleda dobila sam novu dijagnozu - neuritis vestibularis, a možda Menierova bolest. Nisu sigurni što mi je. Evo kako je to izgledalo:
• Ujutro 7. lipnja probudila sam se kao i inače, popila kavu, dijete otpremila u školu i izašla prošetati Lolu. Na ulici sam osjetila čudnu slabost u nogama i vrtoglavicu. Mislila sam da ću pasti u nesvijest pa sam požurila doma. I onda je krenuo napadaj. Sve mi je to bilo poznato pa sam opet završila na hitnoj na Sv. Duhu. Zbog obiteljske anamneze predložili su mi da ostanem u bolnici nekoliko dana da se obave sve pretrage. Mama mi je, naime, imala prsnuće jedne aneurizme na mozgu, a druga je embolizirana i pod nadzorom je; njena sestra je umrla u 21. godini od izljeva krvi u mozak, a baka je imala visoki tlak i moždani; kada pridodam tatin tromb i infarkt pluća - eto i mene kao kandidata.
• Čim sam se ‘‘uselila‘‘ u svoj ljetni apartman u bolnici, u kojem sam provela osam dana starog godišnjeg odmora, rekla sam si: "Maja, prava si sretnica jer su te uzeli na obradu. Zbog svog djeteta, zbog Tije, moraš biti hrabra i pozitivna". Tako je i bilo. Iako je teško nositi se s činjenicom da sam s 40 godina u stanju kao da mi je osamdeset - jer za vrijeme napadaja ne mogu sama ni na WC - bila sam pozitivna, a u bolnici sam stekla i nove prijatelje. Vesnu, koja mi je zapravo susjeda u Španskom a da to nismo ni znale; Danicu koja boluje od multiple skleroze, hrabru ženu s kojom sam u bolničkoj sobi zaplesala na ‘‘Moj lipi anđele‘‘; Sonju, koja mi je davala savjete o kortikosteroidima; Feridu, cimericu, koja mi je davala vode kad nisam mogla ni do bočice, a ja nju grlila kad bi imala napadaj zimice.
• U tih osam dana napravili su mi niz pretraga, koje se čekaju po godinu dana. Imala sam tu sreću - i nesreću. Jer, magnetska rezonancija i angiografija pokazale su da na mozgu imam aneurizmu! Novi šok uslijedio je kad su mi rekli da na Sv. Duhu trenutačno nema neuroradiologa koji će očitati nalaz. Kako to misle? Nema doktora jer je na godišnjem, ili nema više stručnjaka u toj bolnici jer su otišli iz Hrvatske ili u privatnu praksu? Ah, to naše zdravstvo... Otpuštajući me iz bolnice rekli su mi da će poslati moje nalaze u bolnicu Sestara milosrdnica. Zahvalila sam im i rekla da ću ih sama odnijeti na Rebro. Sad čekam pregled kod dr. Matijević. I u Suvagu - za neuritis vestibularis.
• Živim svaki dan u strahu - kada će i gdje uslijediti napadaj. Bojim se stati na role. Znam da i ako ikad prođu napadaji, neko ću vrijeme imati svojevrsni PTSP - jer svaki "švingl" bit će alarm za možebitnih 5-6 sati totalne paralize tijela i uma. Kao majci mi to najteže pada. Ne želim da Tia prolazi takve situacije sa mnom. Voljela bih imati rješenje, no nemam. Voljela bih da mi kažu - evo ideš na operaciju ili postoji lijek koji će ti pomoći. Novi razlog za strah sad je još i ta aneurizma: hoće li prsnuti prije 18. listopada, kada sam naručena na pregled na Odjelu neurologije na Rebru? Ali ne dam se. Zbog Tije, moje obitelji i prijatelja - bit ću pozitivna. Nasmijana. Od dana do dana. Sretna sam jer znam da uvijek može i gore. Pa kako ono ide Heraklitova ‘‘Panta Rei‘‘, ili stih Petra Preradovića: ‘‘Stalna na tom svijetu samo mijena jest...‘‘
• Uz sve to muči me zujanje u lijevom uhu i tinitus. Tražim uzroke i pada mi svašta na pamet. Primjerice, ja već petnaestak godina zbog potreba posla u lijevom uhu nosim slušalicu. Ponajprije zbog položaja u TV studiju, a nekako je ta strana odgovarala i mojem mozgu. Vjerujem da je to zasigurno utjecalo na razvoj bolesti. A možda je uzrok i neka virusna infekcija, vlaga koja se nakuplja, pogotovo kad emisija traje sat vremena, možda i frekvencije prema mozgu jer televizija i zrači... a možda je okidač bila korona.
• Jedna kolegica dobila je Menierovu bolest nakon prometne nesreće u kojoj je ona stradala kao biciklist. A i ja sam imala sudar - kada se jedan taksist zabio u moj auto odostraga. Stalno razmišljam što je kod mene izazvalo tu bolest... Odmalena imam strah od visine i jako teško podnosim vožnju po zavojima. Jednom mi je i pozlilo kad sam se vraćala autom iz Pule. Pratila sam filmski festival od jutra do mraka, a tog dana sam bila na snimanju na plus 40, pa u klimi u montaži. Kad mi je za volanom pozlilo i zavrtjelo mi se, od napadaja panike sam hiperventilirala. Otad ne vozim izvan Zagreba. A zadnja tri tjedna ne vozim ni po gradu. U svakom slučaju, indikativno je to da imam problem sa zavojima i promjenom položaja. A da, pozlilo mi je i nedavno kad sam išla u Cannes, kad sam nakon tri godine prvi put letjela avionom... Kao da mi je netko protresao mozak.
Kao terapija su mi prepisane visoke doze kortikosteroida, koje smanjujem svaka tri dana - a dvaput sam dobila napadaj baš kod smanjivanja doze. Jedan mi se dogodio prvog dana na poslu. Taman sam sve završila u redakciji i ustala, kad sam osjetila prvi vertigo. Znala sam što slijedi. Uspjela sam naručiti taksi i doći do roditelja. Što se tog ponedjeljka događalo od 6 popodne do ponoći - za mene je crna rupa.
• U utorak sam na svoju ruku uzela propisani kortikosteroid i odradila javljanje uživo za podnevni Dnevnik vezano uz palaču Prister HAZU-a pa prilog za Dnevnik. U srijedu nisam popila ništa. Popodne nakon što sam oprala kosu - imala sam novi napadaj.
Danas je subota. Napadaja nema. Zasad. Sinoć sam bila na koncertu grupe Il volo, jer smo snimali prilog za Vijesti iz kulture. Dečki su mislili da sam ja Tončica Čeljuska, a kad su shvatili da nisam, zamolili su me da joj prenesem njihove pozdrave.