Koordinatorica programa psihosocijalne podrške za potresom pogođena područja iz Crvenog Križa, Marija Juzbašić, gostovala je u ovotjednoj emisiji Bez brige. Kao osoba koja je bila na 'prvoj crti' na području pogođenom potresom ispričala je svoja iskustva.
"Prva reakcija kod osoba pogođenih potresom je strah zbog sigurnosti. Naši timovi su tada bili na terenu za te ljude. Potres ugrožava naš osjećaj sigurnosti i puno ljudi ima reakcije i dugo nakon potresa, trzamo se na prolazak kamiona, tramvaja... normalno je da imamo takve reakcije. Nepredvidivost potresa je zastrašujuća, ali postepeno se svima strah smanjuje", istaknula je uvodno.
Pomoć je bila potrebna svima – prvenstveno osobama iz Doma za starije i nemoćne. Mnogi nisu mogli uspostaviti vezu sa svojim obiteljima. Najčešće reakcije bile su strah i panika, suze i ljutnja, no, naglašava - to je prirodno. No bilo je i onih koji uopće nisu htjeli razgovarati o tome već su željeli biti sami. „To je normalna reakcija na nenormalni događaj. Na sve dobne skupine je utjecao potres, najviše na osobe starije dobi kojima je ovo već drugi ili treći gubitak doma, ali djeca su također ranjiva skupina, njima je isto to sve teško palo”, ističe.
Čitajte i: Psihijatar Boran Uglešić : ‘Nekad smo živjeli u staromodnom društvu, koje je bilo puno kvalitetnije‘
Osim potresa, Crveni Križ intenzivno se bavio pandemijom i lockdownom. Ljudi su, kaže, najteže reagirali tijekom prvog lockdowna jer se ljudi boje nepoznatog, imali su strah od smrti, potpuno novog života. Zbog svega toga neke osobe razvile su psihičke poremećaje, no generalno ljudi su otporni i uspješno prolaze kroz traumu. Prioriteti Crvenog Križa su i dalje programi psihosocijalne pomoći na pogođenim područjima. Stanje na terenu je i dalje teško, fokus je na kontejnerskim naseljima ali trude se doći do svih osoba, otvorene su telefonske linije za pomoć i svima su na usluzi. Ljude još uvijek muči neizvjesnost, hoće li moći živjeti u svojim kućama, hoće li moći raditi...
Juzbašić je opisala i kako je privatno proživljavala tuđu patnju. „Kada vidite koliko ste pomogli tim ljudima, to nadmašuje svu patnju i to je ono najvrjednije. Nakon pandemije ljudi puno više prihvaćaju pomoć, do tada je mentalno zdravlje bilo stigmatizirajuće”, objašnjava.
Za kraj je otkrila koliko je važno pronaći svoj mir. „Ne postoji čarobna formula, svatko mora pronaći ono što njemu pomaže, od planinarenja do razgovora s prijateljima, neko vrijeme za sebe. Za svoj unutarnji mir jako je važno održavati mentalnu higijenu – stati na trenutak i vidjeti koji su nam prioriteti. Moramo prvenstveno misliti na sebe, ne trebaju nam svi stresovi koje imamo svakodnevno”, zaključila je.